Prije točno 100 godina – zvuči nevjerojatno kada govorimo o filmu – Sergej Mihajlovič Ejzenštejn, jedan od najvećih filmaša svih vremena, dao nam je Oklopnjaču Potemkin. Danas, radi se o jednom od najutjecajnijih i najboljih filmova svih vremena, a u ovom tekstu otkrit ćemo i zašto.
Sjećate se one scene na stepenicama kolodvora iz De PalminihNedodirljivih? One s kolicima? E, pa… možda niste znali da je ta scena direktni hommage slavnoj sceni na stepenicama iz filma Oklopnjača Potemkin, koja je samo jedan od brojnih značajnih trenutaka u tom filmu.
Sergej Ejzenštejn – onaj tip što izgleda kao Lynchov Eraserhead (ili je obrnuto, kakogod) – inače je rođen u Rigi i uz Dzigu Vertova neupitno je najveći pionir sovjetske kinematografije te jedan od najznačajnijih filmaša u povijesti. I dok je Vertov zadužio dokumentaristički pristup filmskoj umjetnosti, Ejzenštejn je bio umjetnički genij koji je znao složiti priču i upakirati je na pravilan način, a vjerojatno najbolji primjer toga upravo je Oklopnjača Potjemkin.
Film je premijerno prikazan 1925. godine – 21. prosinca, ali mi smo malo uranili – prije točno 100 godina, a činjenica da se i danas smatra jednim od najvažnijih i najvećih ostvarenja u povijesti kinematografije govori sama za sebe.
Oklopnjača Potemkin kao povijesni film
Narativno, film je povijesna priča o istoimenom brodu koji je imao važnu ulogu u Ruskoj revoluciji iz 1905. godine; unatoč činjenici da je film nastao kao dio sovjetske kinematografije (iako je sovjetska država tada bila još jako mlada), tematski ne obrađuje boljševičku revoluciju iz 1917. godine, već onu iz 1905. godine, koja je bila prvi važan korak u rušenju dinastije Romanov.
Ejzenštejn se nije libio prikazati carski režim kao teror nad narodom (foto: Goskino)
Kao povijesni film, Oklopnjača Potemkin funkcionira sjajno. Iako se radi o igranom filmu, Ejzenštejnov je pristup gotovo pa dokumentaristički tako da imate dojam kao da gledate kombinaciju igranih scena i arhivskih snimaka, što pokazuje koliki je vizionar Ejzenštejn bio. Bile su to 1920-e godine, kada je film još uvijek bio čudo, ali i kada su mogućnosti bile vrlo ograničene. I jasno, Sjedinjene su Države zbog ogromne količine novca pretekle Europu u tom smislu, ali Amerikancima je film uvijek bio zabava, dok je Europljanima u velikoj mjeri film bio umjetnost, naročito u ovim ranim desetljećima (zato Amerikanci ne znaju napraviti arthouse film, a indie filmovi nerijetko im koketiraju s komercijalom).
Tehnička revolucija
Radeći s onime što je mogao, Ejzenštejn je izvukao maksimum. I dok je ova restaurirana verzija koju danas možemo pogledati svakako omogućila jedan kvalitetniji pristup izvornom filmu, ne možemo pobjeći od tehničkih inovacija koje je Ejzenštejn upotrebljavao, a posebice kada je u pitanju montaža, jer ono što je uspio učiniti (scena s obješenim ljudima, ljudi na stepenicama) s tim slikama doista je impresivno.
Međutim, nije Oklopnjača Potjemkin samo tehničko čudo, već i kompozicijsko remek-djelo. Ima tu nešto ekspresionističke kinematografije – mas-scene, fokus na grotesknim ekspresijama – a što pokazuje da je Ejzenštejn bio spreman eksperimentirati, što je za to doba bilo ne samo odvažno (kako u umjetničkom, tako i društveno-političkom smislu), već i revolucionarno. Već tijekom 40-ih godina, kada je Europa bila ruinirana ratom, a u Americi je trajalo Zlatno doba Hollywooda, takav je eksperimentalni pristup bio zaboravljen, a kako je američka kinematografija postajala sve dominantnijom, standarde tadašnjeg Hollywooda preuzimali su i drugi autori. U redu, Hitchcock i Kubrick radili su svoje, ali tek će era Novog Hollywooda u Sjedinjenim Državama donijeti značajniji zaokret kada je u pitanju pristup filmu kao mediju, a primjere tog zaokreta Europa je imala još 1920-ih godina.
Ekpresionizam i propaganda
Ovo je posebno znakovito za istaknuti jer je Oklopnjača Potemkin, koliko god ona tematizirala događaj iz 1905. godine, zapravo propagandni uradak koji je za cilj imao slaviti slavnu sovjetsku revoluciju. Treba naglasiti da ovo nije film koji je poput filmova Leni Riefenstahl glorificirao zločinački sustav, već film koji je glorificirao ideale borbe koja je – tada se tako činilo – zaživjela kroz sovjetsku državu. Revolucionarni i marksistički ideali ono su što Ejzenštejn veliča – on ne veliča ni državu ni partiju – tako da je ovaj film u maniri poezije Majakovskog, koji je sa svojim idealima živio i umro.
Gosšpđa s naočalama savršen je primjer Ejzenštejnovog ekspresionizma (foto: Goskino)
U tom pogledu, film je stilski prilagođen porukama koje želi prenijeti pa su tako svi mornari u filmu redom kršni, plemeniti i principijelni momci, snažni kao i revolucija koju utjelovljuju, dok su oficiri – koji su nominalni negativci u filmu – stari, kržljavi i prikazani su kao beskrupulozni tirani. Radnici se bore za jednakost, za slobodu kroz uništenje opresije, dok oficiri nastoje zadržati nepravedni status quo. Narod je najgroteskniji – ako detaljnije proučite te likove vidite da tu ima raznoraznih faca, međutim fokus je na onima koji su u svojoj pojavi groteskni, neugledni – a to je upravo simbol koji Ejzenštejn želi iskoristiti da bi pokazao nužnost revolucije; carski režim pretvorio je narod u grotesknu masu, a plemeniti junaci revolucije dali su toj tihoj većini elan da se usprotivi korumpiranom sistemu.
Naravno, pri tome će neki i stradati, ali Ejzenštejn vješto koristi te slike i simbole kako bi prenio poruku o nužnosti revolucije, jer carski je režim beskrupulozno čudovište koje doslovno gazi vlastiti narod te koje ubija žene i djecu.
Scena na stepenicama u Odesi
Najvažniji trenutak u filmu, naravno, scena je na stepenicama. Tu je Ejzenštejn najbolje iskombinirao svoju tehničku virtuoznost i sklonost eksperimentima sa zahtjevima tadašnje politike, ali i društva. Scena na stepenicama u Odesi pokazala je koliko je efektno Ejzenštejn uspio u svojim eksperimentima s montažom, koliko je uspješno prigrlio ekspresionizam kao način izričaja u društvenoj klimi koja nije bila sklona takvom stilu (naročito u kasnijim godinama, kada će socrealizam postati „državna umjetnost“), a da je pritom ostao dosljedan sebi i napravio film koji je jasno prenio poruke o revolucionarnim idealima na najbolji mogući način.
O sceni na stepenicama mogao bi se napisati samostalni esej, ali za to bismo trebali ići u analizu svakog pojedinačnog kadra, za što na ovom mjestu nemamo prostora. Htjeli smo, zapravo, ilustrirati koliko je Ejzenštejn bio revolucionaran i napredan za svoje doba, ali istovremeno i odvažan, jer ovaj je film – iako je iskreno veličao marksističko-revolucionarne ideale (zato je crvena zastava i simbol slobode – da, treba pohvaliti i pionirsko korištenje boje, jednako kao što je Spielberg u Schindlerovoj listi imao djevojčicu u crvenom kaputu, mada nije poznato je li to bio namjerni hommage ili nepovezana slučajnost) – bio potpuno neusklađen sa socrealističkom umjetničkom doktrinom.
Međutim, kako je Ejzenštejn bio Ejzenštejn, onda mu je to pošlo za rukom i umjetnost mu je za to vječno zahvalna.
***
Oklopnjača Potemkin nesumnjivo je jedan od najboljih i najvažnijih filmova u povijesti. I stoljeće kasnije, taj film služi kao inspiracija brojnim filmašima, a ovaj je tekst još samo jedan u moru dokaza o tome koliko je on relevantan. Ejzenštejn nije napravio samo eksperimentalni propagandni film, već umjetničko djelo u svakom smislu koje će sigurno biti jednako relevantno i jednako važno i sljedećih stotinu godina.
