Oko za oko debitantsko je dugometražno ostvarenje američkog redatelja Colina Tilleyja, poznatog po vizualno raskošnim glazbenim spotovima. Ovaj horor temelji se na grafičkoj noveli autorice Elise Victorije, a tematizira snove kao prostor osvete. Tilleyjev redateljski stil donosi dojmljive kadrove, ali ne uspijeva povezati estetiku s emocionalnom dubinom.
U naša kina stigao je horor Oko za oko (Eye for an Eye, 2025.) američkog redatelja Colina Tilleyja. On je poznat kao redatelj vizualno raskošnih glazbenih video spotova za zvijezde kao što su Kendrick Lamar, Britney Spears, Cardi B, Justin Bieber, Nicki Minaj, Halsey i dr.. Njegov spot za pjesmu Alright Kendricka Lamara bio je nominiran za Grammy nagradu za najbolji glazbeni video 2016. godine.
Ideja o snovima kao prostoru osvete
Uz tu nominaciju dobio je i mnoga druga priznanja za svoje radove a 2021. godine na festivalu EnergaCAMERIMAGE u Poljskoj primio priznanje za izniman doprinos u području glazbenih videospotova, čime je njegova karijera u vizualnoj umjetnosti dobila i službenu potvrdu od struke. Do danas je režirao više od 200 glazbenih spotova, a njegov stil karakterizira dinamična kamera, stilizirana koreografija i estetika urbanog realizma.
Osim spotova, radio je i reklamne kampanje za poznate svjetske a 2021. godine režirao je konceptualni film If I Can’t Have Love, I Want Power s Halsey, koji je prikazan u kinima i imao kostime Vivienne Westwood, jedne od najutjecajnijih modnih dizajnerica u povijesti (poznata po tome što je spojila punk estetiku s luksuznom modom). U srpnju 2023. najavio je ovaj svoj dugometražni redateljski debi, koji je početno bio naslovljen Somewhere in Dreamland (u hrvatskom prijevodu: Negdje u zemlji snova).
Film je realizirao u suradnji s produkcijskom kućom Ley Line Entertainment a istaknuo je da ga je za njega inspirirala “ideja o snovima kao prostoru osvete” i da želi prenijeti svoj vizualni jezik iz spotova u narativni format. U listopadu 2024. film je dobio sadašnji naslov Oko za oko, a Tilley je izjavio da novi naslov bolje odražava “tematsku jezgru filma – suočavanje s posljedicama nasilja“.
Tinejdžerica Anna (Whitney Peak), glavna protagonistkinja filma, nakon iznenadne smrti roditelja, seli se iz New Yorka u mali gradić na Floridi kako bi živjela sa slijepom bakom May Roberts (S. Epatha Merkerson) koju nikada nije upoznala. Baka izražava radost što napokon vidi svoju unuku, ali je istovremeno i čuvarica tajni, s prošlošću koju dijeli sa svojom sestrom Patti (Golda Rosheuvel), a koja se ne izgovara naglas.
U novoj sredini Anna se osjeća izolirano i ranjivo, ali privremenu utjehu pronalazi u društvu dvoje lokalnih tinejdžera, Shawn (Finn Bennett) i Julie (Laken Giles). Jednog dana postaje suučesnica Shawnovog brutalnog čina nasilja u kojem je teže ozlijeđen dječak Conner (Carson Minniear). Taj događaj pokreće niz nadnaravnih događaja.
Ideja koja ne pronalazi strukturu
U snove Anne, Shawna i Julie počinje ulaziti Sandman (Ben Bladon), iskrivljena duša izmučenog i davno umrlog dječaka Vincenta (Oliver J Green). On kažnjava krivce tako da im, nakon buđenja, vadi i jede očne jabučice. Anna mora pronaći način da ispravi svoju pogrešku kako bi se spasila. Istovremeno, dolazi i dan u kojem se raščišćavaju sve tajne, i to ne na baš lijep način, između Annine bake May i Patti…
Ovaj Tilleyjev film temelji se na grafičkoj noveli Mr. Sandman (2022.) autorice Elise Victorije, koja je i koscenarist filma (što je njezin scenaristički debitantski rad). Taj dio posla odradila je s redateljem i scenaristom Michaelom Tullyjem, koji ima iskustva u indie produkcijama a među njegove najpoznatiji filmove svrstavaju se Septien (2011.), Ping Pong Summer (2014.) i Don’t Leave Home (2018.).
Iako se njihov scenarij scenarij oslanja na snažnu premisu – snove kao prostor osvete – on luta između art-horora i tinejdžerskog šoka, bez jasnog žanrovskog identiteta koji bi nosio priču. Umjesto da razvije vlastitu mitologiju, priča se kreće između art-horora i tinejdžerskog šoka. Motivi traume, krivnje i osvete ostaju naznačeni, ali nikad ne dobivaju emocionalnu dubinu koja bi ih učinila uvjerljivima.
Likovi funkcioniraju kao arhetipski nositelji radnje, bez unutarnjih konflikata koji bi opravdali njihove postupke. Scenarij više trguje atmosferom nego značenjem. Ideja postoji, ali ne pronalazi strukturu koja bi je pretvorila u priču. Čak i kad se otvaraju vrata prema dubljoj psihološkoj analizi, film se povlači u vizualne efekte umjesto da ih prati narativno. Možemo reći da ono što je trebalo biti slojevita priča o krivnji i iskupljenju ostaje nedorečena skica u magli snova.
Što se tiče režije, Tilley pokazuje jasnu vizualnu ambiciju, ali ne uspijeva uvijek povezati stil s narativnom funkcijom. Njegovo iskustvo iz glazbenih spotova vidljivo je u dinamičnoj kameri i stiliziranim prijelazima, no ti elementi ponekad djeluju više kao neki ukrasi a manje kao dio priče. Njegova režija dobiva na snazi u scenama snova i noćnih mora režija. Tu se osjeća ritam, nelagoda i vizualna preciznost koja stvara atmosferu.
Neiskorišteni Sandman
Međutim, u dijaloškim i intimnijim trenucima film gubi fokus, a režija ostaje bez emocionalne kontrole nad likovima. Na kraju, Tilleyjev pristup režiji više funkcionira kao vizualni eksperiment nego kao dosljedna interpretacija horora. To je na prvu dojmljivo, ali dramaturški prilično neujednačeno. Njemu je vizualna logika važnija od emocionalnog toka, fokusiran je na to da estetika diktira kadar a ne na to kamo vodi priču.
Entitet Sandman u filmu nije samo horor figura, on je folklorni motiv koji nosi arhetipsku težinu kazne, šutnje i noćne pravde. Idejna postavka o njemu priziva usporedbe s ikonički horor antagonistom Freddyjem Kruegerom iz franšize Strava u ulici Brijestova (A Nightmare on Elm Street), koju je 1984. godine započeo redatelj Wes Craven. Kao i Freddy, i Sandman ulazi u snove, kažnjava nasilnike i nosi mitološku težinu. No, za razliku od Freddyja, njegova pozadina djeluje nedorečeno, kao da pripada drugom filmu, bez jasnih pravila ili motivacije.
Tilley je u svoj film ubacio i kratku kolaž animaciju koja objašnjava njegovu prošlost. Ona je vizualno upečatljiva – koristi fragmentirane slike, rukopisne teksture i stilizirane prijelaze – koji djeluju kao sjećanja iz tuđeg sna. Ta sekvenca funkcionira kao vizualni interludij, ali ne uspijeva u potpunosti objasniti Sandmanovu motivaciju ili porijeklo (sve jako površno, bez snažnog dramaturškog uporišta za jedan horor film). Možemo reći da je taj dio estetski snažan, ali dramaturški jednako tako izoliran.
Sekvence noćnih mora ne uspijevaju stvoriti previše napetost, više su vizualni efekti nego dramaturški vrhunci. A i to vizualno što vidimo nije pretjerano originalno. Tako se za Sandmanov vizualni izgled mora reći da je zanimljiv ali u filmu djeluje previše statično. On je poput kakvog lutka (a takav je i u kretnjama) kojeg kamera snima iz različitih kuteva ili kruži oko njega. Sve u svemu, Sandman ovdje ostaje tek simbol, ali ne postaje ‘pravi’ lik.
Za glumačke izvedbe možemo reći da su solidne, ali sputane scenarijem koji baš i ne zna što u potpunosti želi od svojih likova (rekli bi – emocije postoje, ali nemaju kamo). Unatoč ograničenom razvoju likova, glumci uspijevaju prenijeti osjećaj izgubljenosti, krivnje i nelagode. Slobodno možemo reći da izrazi lica i suzdržane reakcije likova često stvaraju više napetosti nego sam dijalog.
Vizualno ambiciozan, ali dramaturški neujednačeno
Od imena izdvojit ćemo samo Whitney Peak (Hokus-Pokus 2/Hocus Pocus 2, 2022., Tračerica/Gossip Girl, 2021.), koja donosi suptilnu i emocionalno preciznu izvedbu u ulozi Anne, mlade žene koja se nosi s gubitkom i nelagodom novog okruženja. Unatoč scenariju koji joj ne nudi puno mjesta za razradu lika, ona uspijeva prenijeti osjećaj izgubljenosti i unutarnje borbe, što ju čini uvjerljivim središtem filma.
Film Oko za oko vizualno je ambiciozan, ali dramaturški neujednačen te veći dojam ostavlja po svojoj atmosferi nego po priči. Redateljski stil Colina Tilleyja donosi dojmljive kadrove, ali ne uspijeva povezati estetiku s emocionalnim tokom. Također, oslanja se na poznate horor trope, bez pokušaja da ih redefinira ili produbi.
Ponajveća mana filma je da mu je ritam prilično neujednačen. Sam početak je snažan, sredina gubi fokus, a kraj dolazi naglo i lišen je prave emocionalne težine. Sve u svemu, ovo je horor koji zna kako izgledati zastrašujuće, ali ne zna kako to pretvoriti u smislenu naraciju. Kao da se boji vlastite dubine. Ono što ostaje nije strah, već osjećaj da je priča ostala nedorečena… Kao Sandman koji dolazi, ali ne govori.
O autoru
