Redatelj i scenarist Ido Fluk donosi priču koja rekonstruira okolnosti iza nastanka najprodavanijeg solo jazz albuma svih vremena. Vizualno je autentičan, emocionalno rezonantan i povremeno iznenađujuće duhovit. No, ima ponešto mana a najveća mu je neujednačena scenaristička struktura. U glavnoj ulozi je Mala Emde, koja briljira u svom nastupu i nosi film.
Film Koln 75 (Köln 75, 2025.) režirao je i napisao Ido Fluk. Ovaj američko-izraelski redatelj najpoznatiji je po dramama The Ticket (2016.) i Never Too Late (2009.). On je autor koji se često bavi temama identiteta, slobode i unutarnje borbe. Te teme prisutne su i u ovom njegovom najnovijem filmu, koji donosi priču o stvarnom događaju koji je obilježio povijest suvremene glazbe.
Više od kronike
Film je premijerno prikazan na ovogodišnjem Berlinaleu, u sekciji Berlinale Special Gala, povodom 50. obljetnice legendarnog koncerta slavnog jazz pijanista i skladatelja Keitha Jarretta u Kölnu. Riječ je o biografskoj drami koja rekonstruira okolnosti iza nastanka albuma The Köln Concert, najprodavanijeg solo jazz albuma svih vremena, snimljenog uživo 24. siječnja 1975. u Operi u Kölnu. Sam koncert održao se u sitne sate, pola sata prije ponoći.
No, Koln 75 nije samo kronika jednog glazbenog događaja. To je i priča o upornosti, improvizaciji i trenucima kada se umjetnost rađa iz kaosa. Film nas vodi iza kulisa, u svijet tehničkih problema, emocionalnih tenzija i osobnih previranja. Upravo u toj napetosti između neuspjeha i čuda počinje se oblikovati radnja filma. U središtu njegove priče nalazi se Vera Brandes (Mala Emde), tada osamnaestogodišnja entuzijastica i najmlađa koncertna promotorica u povijesti Njemačke.
Ona je u svijet glazbene produkcije ušla još kao tinejdžerica, kada je britanski saksofonist Ronnie Scott (Daniel Betts) prepoznao njezin entuzijazam i zamolio je da mu organizira nekoliko nastupa u Njemačkoj. Taj susret otvorio joj je vrata prema profesionalnom svijetu jazza, a serija koncerata New Jazz in Cologne postaje njezin osobni projekt. Keith Jarrett (John Magaro) bio je na solo turneji po Europi. Vera je bila je fascinirana njegovim pristupom improvizaciji i idejom da cijeli koncert može nastati bez unaprijed pripremljene note.
To ju je nagnalo da organizira njegov koncert u Operi u Kölnu. Unatoč svim preprekama koje su se našle na njezinom putu, uspijeva dogovoriti nastup. Istovremeno, njezini roditelji doznaju na prilično neugodan način čime se bavi te da ju se naziva Jazz Bunny (Jazz zečica). Tom prilikom prilično žestoko se sukobljava i s ocem. A to kao da je uvod u dramu koja slijedi.
Jer, na dan koncerta sve kreće po zlu. Jarrett dolazi iscrpljen, bez sna, a na pozornici ga dočekuje krivi klavir – manji, neispravan Bösendorfer – te odbija svirati. Vera panično pokušava pronaći rješenje, zove tehničare, moli, pregovara. Vera ne odustaje i Jarrett na kraju ipak pristaje nastupiti. Koncert počinje kasno u noć. Ono što slijedi je čista improvizacija, glazbeni čin koji će ući u povijest.
Dojmljiva feministička dimenzija priče
Snimka koncerta postaje legendarna. Vera dobiva priznanje, ali i suočavanje s posljedicama buntovništva. Film se povremeno vraća u sadašnjost, gdje starija Vera (Susanne Wolff) reflektira vlastite izbore. Paralelno se razvija i odnos s ocem, koji simbolizira sukob generacija.
Jedna od najvećih snaga filma Koln 75 leži u njegovoj izuzetno zanimljivoj i rijetko ispričanoj temi. Umjesto klasične biografske priče o slavnom glazbeniku, film se fokusira na mladu ženu – Veru Brandes, koja je unatoč godinama i (ne)iskustvu – uspjela organizirati jedan od najvažnijih jazz koncerata 20. stoljeća. Ta perspektiva je pun pogodak koji donosi jednu svježinu i emocionalnu dubinu jer gledatelj ne prati samo glazbeni događaj, već i osobnu borbu za priznanje, slobodu i glas.
Redatelj Fluk vješto balansira između dokumentarističkog realizma i poetske dramatike. Njegov stil je nenametljiv, ali izražajan te se oslanja na pažljivo komponirane kadrove i ritmičku montažu kako bi pojačao emocionalni naboj. Posebno se ističe prvi čin filma, koji je energičan, duhovit i gotovo ritmičan poput jazz improvizacije. Fluk uspijeva prenijeti osjećaj kaosa, ali i čuda, koji je pratio stvarni događaj u Kölnskoj operi.
Vizualni identitet filma je nešto što treba pohvaliti. Produkcijski dizajn vjerno dočarava duh 1970-ih, od kostima i frizura do plakata, gramofonskih ploča i interijera. Sve odiše autentičnošću, ali bez nostalgične patine – svijet je živ, nije muzejski. Kamera koristi prirodno svjetlo i statične kadrove kako bi naglasila unutarnje stanje likova, osobito glavne protagonistkinje, čiji se svijet ruši i gradi u (gotovo) istom trenutku.
Posebno je dojmljiva i vidljiva feministička dimenzija filma. Vera nije prikazana kao idealizirana junakinja, već kao stvarna mlada žena. Ona je tvrdoglava, ranjiva, nesigurna, ali i nevjerojatno hrabra. Njezina borba protiv autoriteta, ali i vlastitih sumnji, daje filmu emocionalnu jezgru. U vremenu kad su žene rijetko imale pristup glazbenoj produkciji, Vera postaje simbol ne samo upornosti, već i promjene.
Neujednačena scenaristička struktura
Iako film ističe da je Njemačka 1970-ih bila “zemlja jazza””, redatelj Fluk brzo razotkriva paradoks te tvrdnje. Jazz je tada bio prisutan, ali i dalje marginaliziran i tržišno nezanimljivim, osobito u očima institucija. U Operi u Kölnu Vera nailazi na otvorenu nezainteresiranost, gotovo nelagodu prema ideji da se jazz uopće izvodi u tom prostoru.
Još snažniji kontrast dolazi u sceni na radiju (gdje moli da se u eter pusti obavijest o koncertu), gdje je dočekuje ravnodušnost i suptilno podcjenjivanje, kao da ono što nudi nije vrijedno etera. Taj trenutak ne otkriva samo njezinu upornost, već i širi kontekst borbe za vidljivost glazbe koja tada nije imala komercijalni status, ali je imala umjetničku snagu. Koln 75 tako suptilno, ali precizno, razotkriva licemjerje sustava koji se voli pozivati na jazz, ali ga ne zna prepoznati dok se ne dogodi čudo.
U one dobre stavke filma ide i glumačka kemija između glavnih likova, Vere i Jarretta, koje tumače Mala Emde (A sutra i cijeli svijet/Und morgen die ganze; engleski naslov: And Tomorrow the Entire WorldWelt, 2020.) i John Magaro (Peti rujan/September 5, 2024.). Njihovi susreti su nabijeni tenzijom, ali i međusobnim poštovanjem. Film ne romantizira njihov odnos, već ga prikazuje kao sudar dviju osobnosti koje se bore za vlastiti prostor. Posebno treba istaći da Emde briljira u svojoj izvedbi i njezina izvedba nosi film.
Unatoč brojnim kvalitetama, Koln 75 nije bez svojih slabosti. Prva i najprimjetnija je njegova neujednačena scenaristička struktura. Nakon izuzetno dinamičnog i zanimljivog prvog čina, drugi dio filma gubi fokus. Tempo usporava, a priča se širi na nekoliko paralelnih linija koje nisu dovoljno razvijene da bi opravdale svoje trajanje. Posebno se to odnosi na flashbackove iz Verinog djetinjstva. Iako su oni emocionalno nabijeni, nisu dovoljno dubinski obrađeni te na trenutke djeluju dramaturški suvišno.
Pojedine scene, osobito one koje uključuju Verine roditelje, skliznu u patetiku i predvidljivost. Sukob generacija, iako važan, prikazan je kroz poznate klišeje – otac koji ne razumije, majka koja šuti, kći koja bježi. Umjesto slojevitosti, dobivamo pojednostavljene i vrlo površne kontraste koji umanjuju emocionalni učinak. Sve to izgleda prilično banalno i nerazrađeno.
Bez originalne Jarrettove glazbe
Jedan od paradoksa filma leži u njegovu odnosu prema samoj glazbi. Iako tematizira jedan od najvažnijih jazz koncerata u povijesti, on gotovo u potpunosti izostavlja originalnu glazbu Keitha Jarretta. Taj izostanak razumljiv je iz pravnih i produkcijskih razloga, ali ostavlja prazninu (osobito za gledatelje koji dolaze s emocionalnom vezom prema znamenitom The Köln Concertu).
U konačnici, film Koln 75 je film koji ima srce i ideju, ali povremeno posrne u izvedbi. Njegove slabosti ne uništavaju cjelinu, ali je čine manje zaokruženom nego što bi to ona mogla biti. Vizualno je autentičan, emocionalno rezonantan i povremeno iznenađujuće duhovit. On možda ne svira savršeno, ali svira iskreno. Redatelj Ido Fluk je snimio djelo koje slavi snagu i upornost pojedinca. On je hommage ne samo koncertu, već i jednoj mladoj ženi koja je vjerovala da može nešto promijeniti. U svakom slučaju, ovo je film koji vrijedi pogledati.
Recimo na kraju da ovo nije jedini film koji se tematski bavi ovim znamenitim koncertom Keitha Jarretta u u Kölnskoj operi. Do kraja ljeta ove godine redatelj Vincent Duceau planira dovršiti dokumentarni film Lost in Köln, projekt koji je započeo još 2021. godine. Njegov dokumentarac rekonstruira događaje iza kulisa, uključujući potragu za famoznim “pravim klavirom” i razgovore s ključnim svjedocima, među kojima je i sama Vera Brandes.
O autoru
