‘Zlatna groznica’: Stoljeće kasnije, i dalje čisto filmsko zlato

Povodom 100. godišnjice kultnog nijemog filma Zlatna groznica, prisjećamo se Charlieja Chaplina u njegovoj najdirljivijoj i najsmješnijoj formi. Od prve projekcije 1925. do danas, ovaj film ostaje zlatni standard ne samo komedije, već i društvene kritike, umjetničke jednostavnosti i univerzalne priče o ljudskosti.

Prije točno stotinu godina, 1925., premijerno je prikazan film koji će zauvijek promijeniti lice svjetske kinematografije – Zlatna groznica (The Gold Rush) u režiji, scenariju i glavnoj ulozi tada već slavnog Charlieja Chaplina. Danas, čitavo stoljeće nakon što je Skitnica kročio u ledenu Aljasku u potrazi za zlatom (i dostojanstvom), ovaj film ostaje ne samo klasik nijemog filma, nego i jedan od najsnažnijih primjera spoja komedije i socijalnog komentara na velikom platnu.

Chaplin na vrhuncu stvaralaštva

Dakle, kad je Zlatna groznica stigla u kina, Chaplin je već bio svjetski poznata filmska zvijezda. Njegov lik, Skitnica (The Tramp), bio je miljenik publike širom svijeta, a sam Chaplin, tada u svojim kasnim tridesetima, bio je u punoj kreativnoj i produkcijskoj kontroli nad svojim filmovima. Kako smo napomenuli, napisao je scenarij, režirao film, glumio glavnu ulogu i, naravno, sam montirao materijal. Bio je to jedan od njegovih najambicioznijih projekata do tada, s golemim setovima, snimanjem u snježnim predjelima Sierra Nevade i produkcijskim troškovima koji su daleko premašivali tadašnji prosjek.

Naime, Zlatna groznica prati priču usamljenog Skitnice koji, u vrijeme zlatne groznice, odlazi u Aljasku, nadajući se da će pronaći bogatstvo. No, umjesto toga pronalazi hladnoću, glad, izolaciju i, na kraju, prijateljstvo i ljubav. Film je nezaboravan po brojnim scenama koje su ušle u filmsku povijest – od legendarne “večere s kuhanom cipelom” do plesa s kruščićima. Te su scene istovremeno urnebesne i dirljive te spajaju Chaplinov slapstick humor s dubokim osjećajem empatije prema malom čovjeku.

Izniman u svim kategorijama

Kritika i publika dočekale su premijeru filma 26. lipnja 1925. s oduševljenjem. Smatran je tehnički iznimnim, emotivno snažnim i inovativnim za svoje vrijeme. Bio je to i komercijalni hit – jedan od najgledanijih filmova desetljeća.

U umjetničkom smislu, film je školski primjer kako se emocija može prenijeti bez riječi. Korištenje gesta, izraza lica, mizanscene i ritma montaže i danas se proučava na filmskim akademijama. Za mnoge je Zlatna groznica i dalje “najčišći” oblik Chaplinovog genija, jer u njemu balansira između tuge i smijeha, s gotovo matematičkom preciznošću.

Društveno, film podsjeća na težak život ranog 20. stoljeća – siromaštvo, migracije, izolaciju – ali kroz prizmu nade i otpornosti. Kinematografski, utjecao je na generacije redatelja, od Federica Fellinija do Stevena Spielberga, i nadahnuo brojne autore koji su u humoru prepoznali moć političke i emotivne poruke.

Zvučni remake

Nakon gotovo dva desetljeća od originalne premijere, Chaplin se 1942. odlučio vratiti Zlatnoj groznici i prilagoditi je novom naraštaju gledatelja naviknutih na zvučne filmove. Osobno je ponovno montirao svoj nijemi klasik – film je skratio s otprilike 95 na 72 minute, uklonio sve međunaslove i zamijenio ih vlastitim govorom te dodao potpuno novu sinkroniziranu glazbenu partituru. Kako bi uskladio tempo s ukusom moderne publike, prilagodio je i tehničku stranu: film se u toj verziji vrti standardnom brzinom od 24 slike u sekundi (umjesto nešto sporije projekcije u nijemo doba), čime je ritam priče blago ubrzan.

Pri tom osvježavanju Chaplin je napravio i određene zahvate u samoj priči. Naime, izbacio je cijeli jedan sporedni zaplet u kojem su negativci okrutno nasamarili Skitnicu lažnom romantičnom porukom, a odlučio je ukloniti i završni strastveni poljubac između Skitnice i njegove drage. Vjerovao je da će ovim izmjenama film učiniti privlačnijim publici zvučne ere, a da pritom neće izgubiti ništa od emocija i duhovitosti izvornika.

Revidirana Zlatna groznica stigla je u kina 1942. i doživjela novi val priznanja. Kritičari su primijetili da Chaplinov jedinstveni spoj humora i humanosti nije ništa izgubio prelaskom u zvučni format. Chaplinova partitura, koju je skladao za ovu priliku (uz aranžersku pomoć skladatelja Maxa Terra), donijela mu je nominaciju za Oscara za najbolju filmsku glazbu, a nominirana je bila i zvučna obrada filma. Publika je u jeku Drugog svjetskog rata rado prihvatila priliku da ponovo – ili prvi put – vidi omiljeni film, sada u novom ruhu. Mnogi mlađi gledatelji tek su kroz ovu verziju upoznali slavnog Chaplinovog Skitnicu, pa je tako nastalo i novo pokoljenje obožavatelja nijemog filma.

Bezvremenski klasik

Zvučna verzija Zlatne groznice dodatno je učvrstila status filma kao bezvremenskog klasika (što je potvrđeno i 1958. kada je na svjetskoj izložbi u Bruxellesu ovaj naslov izglasan među dva najbolja filma svih vremena). Iako filmski puristi i povjesničari danas uglavnom preferiraju cjelovitost i nepatvorenu čaroliju izvorne nijeme verzije, Chaplinova inačica iz 1942. ostaje iznimno značajna kao most između nijemog i zvučnog doba, te kao autorov osobni “redateljski rez” vlastitog remek-djela. Dugi niz godina upravo je ova verzija s naracijom bila jedina široko dostupna, no danas su, srećom, restaurirane i dostupne obje verzije – i izvornik iz 1925. i prerada iz 1942.

Za samog Chaplina, Zlatna groznica imala je posebno mjesto: više je puta istaknuo kako mu je to film po kojem bi najviše volio biti upamćen. U kontekstu njegove karijere, originalna Zlatna groznica predstavlja vrhunac nijeme komedije i vrh kreativnog stvaralaštva, dok zvučna verzija iz 1942. označava svojevrstan oproštaj od ere nijemog filma i Chaplinovog legendarnog lika Skitnice. Oba su izdanja ostavila neizbrisiv trag u kulturnoj povijesti filma – prvo kao jedan od najsjajnijih bisera nijemog razdoblja, a drugo kao primjer kako se istinsko filmsko blago može prilagoditi novim vremenima i ponovno zasjati punim sjajem.

Stoljeće kasnije, Zlatna groznica je više od filmske uspomene. Ona je temelj filmskog pripovijedanja. U njoj prepoznajemo elemente koji su postali okosnica vizualnog humora, ali i društvene kritike: pitanje siromaštva, nepravde, snova o boljem životu. Chaplin je kroz Skitnicu progovorio o ljudskosti, dostojanstvu i potrazi za srećom. Dakle, temama koje su univerzalne i bezvremenske.

O autoru

Karolina Krikšić Vidas

Pogledaj ostale članke ovog autora