Knjiga dnevničkih zapisa preminulog glumačkog velikana Alana Rickmana, naslovljena Iskreno, ludo, duboko – Dnevnici Alana Rickmana, uistinu otkriva kakva je on osoba doista bio. Otkriva puno toga o njemu pa i to otkriva zašto je, iako bolestan, odlučio nastaviti glumiti u filmskom serijalu Harry Potter. Ovo je pomalo indiskretna, puna anegdota i trača, duhovita, ali iskrena knjiga.
Engleski glumac Alan Rickman preminuo je u siječnji 2016. godine u Londonu u 69. godini života, nakon duge borbe sa zloćudnom bolešću. Na filmu je odigrao niz nezaboravnih uloga, počevši od zlikovca Hansa Grubera u Umri muški (Die Hard, 1988.), zloglasnog šerifa od Nottinghama u Robin Hood: Princ lopova (Robin Hood: Prince of Thieves, 1991.), pa sve do Razum i osjećaji (Sense and Sensibility, 1995.), Dogma (1999.), Zapravo ljubav (Love Actually, 2003.), Parfem: Povijest jednog ubojice (Perfume: The Story of a Murderer, 2006.) sve do izvanredno odglumljenog tajnovitog lika profesora Severusa Snapea u serijalu Harry Potter.
Upoznavanje pravog Alana Rickmana
Krajem listopada 2022. objavljena je knjiga njegovih dnevničkih zapisa Iskreno, ludo, duboko – Dnevnici Alana Rickmana (Madly, Deeply: The Alan Rickman Diaries). Poznati američki knjižarski lanac Barnes & Noble svrstao ju je među najbolje biografske knjige a britanske dnevne novine The Guardian proglasile su je jednom od najboljih knjižnih izdanja te godine. Ovi Rickmanovi memoari brzo su postali međunarodni bestseler a svemu dodajmo da je na Amazonu bila jedna od najprodavanijih knjiga za poklon 2023. godine. U Hrvatskoj je objavljena 2023. godine u i zdanju nakladnika Školska knjiga te u prijevodu Ivana i Katarine Ott.
Ova knjiga donosi kratke Rickmanove dnevnički zapisi od 1993. pa sve do 2015. godine. Riječ je o niz vrlo kratkih zapisa koji daju intiman pogled u njegov javni i privatni život. Unjima upoznajemo Rickmana na malo drugačiji način. Osim što imamo uvid u njegovu besprijekornu profesionalnost i posvećenost svome zvanju, otkrivamo ga i kao prijatelja, putnika, obožavatelja, redatelja, entuzijasta: ukratko, upoznajemo pravog Alana Rickmana.
Nije pretjerano ako se kaže da je čitanje njegovih zapisa kao da slušate njegov dubok, zvonak glas kako s vama razgovara, prigovara, viče, kreira, planira ili daje utjehu, nadu, savjet… Ovo je pomalo indiskretna, puna anegdota i trača, duhovita, ali iskrena knjiga. U njoj vidimo život koji je u potpunosti proživljen, a sve detaljno opisano u intimnoj i za njega karakteristično jednostavnoj prozi. Ono što je vrlo vrijedno kod ove knjige je to da se iz nje iščitava s kojom strašću i predanošću je Rickman pisao svoje zapise.
Zapisi o Harryju Potteru
Predgovor ove knjige napisala je dvostruka oskarovka Emma Thompson (Howards End, 1993., Sense and Sensibility, 1995), Rickmanova velika prijateljica s kojom je glumački surađivao na nekoliko filmova. U tom iznimno dojmljivom i emotivnom tekstu ona je, između ostalog, napisala:”Bio je velikodušan i provokativan. Opasan i duhovit. Seksi i androgen. Muževan i osebujan. Temperamentan i ležeran. Sitničav i nehajan.(…) Nenadmašno velikodušna duha, posvećivao je toliko vremena drugima da sam se katkad znala zapitati spava li on ikad, nađe li malo vremena i za sebe. (…) Alan je bio pouzdani saveznik. U životu, umjetnosti i politici. Bezgranično sam mu vjerovala. No iznad svega, bio je izvanredno ljudsko biće – takve poput njega više nećemo sresti.“
Godine 2001. Rickman predstavio se potpuno novoj, mlađoj generaciji obožavatelja ulogom Severusa Snapea u filmu Harry Potter i kamen mudraca (Harry Potter and the Sorcerer’s Stone), prvom filmu uspješnog serijala koji je temeljen na romanima spisateljice J.K. Rowling. Postao je neizostavni član glumačke ekipe čitavog serijala. Tu je važno napomenuti da mu je prvi put dijagnosticiran rak prostate prije početka produkcije filma Harry Potter i Red feniksa (Harry Potter and the Order of the Phoenix, 2007.).
U siječnju 2006. bio je na liječenju i podvrgnut je operativnom zahvatu. U zapisu iz dnevnika, koji je zapisan dana 30. siječnja 2006. godine, otkrio je zašto je pristao glumiti u petom nastavku Harryja Pottera:”Napokon pristao na HP 5. Ne osjećam se ni bolje ni gore. Prevladao je argument: Izdrži do kraja. To je tvoja priča. Dodana klauzula o sedam tjedana po filmu.“
Nekoliko mjeseci kasnije, u zapisu s datumom 12. travnja, stoji:”Shvatio sam da se, čim navučem [Snapeov] prsten i kostim nešto dogodi. Postaje mi zazorno biti razgovoran, nasmiješen, otvoren. Taj lik me nekako zatvori i stegne. To nisu dobre odlike za filmski set. Nikada nisam manje komunicirao s ekipom. Srećom, Dan [Radcliffe] to obavlja s lakoćom i šarmom. I mladošću.”
Filmovima o Harryju Potteru vraćao se još nekoliko puta u svojim zapisima. U zapisu od 27. travnja otkriva i jednu zanimljivost:”…pročitao sam do kraja posljednju knjigu J. K. Rowling o Harryju Potteru. Snape umire herojski, Potter ga svojoj djeci opisuje kao jednog od najhrabrijih muškaraca koje je poznavao i nazove svog sina Albus Servus. istinski obred prijelaza. mala tajna koju mi je Jo Rowling otkrila prije sedam godina – Snape je volio lily – dala mi je točku na koju sam se mogao osloniti.“
Svoj prvi razgovor sa spisateljicom J. K. Rowling opisao je u zapisu s datumom 6. listopada 2000. godine: “Prvi razgovor s Joanne Rowling. Javlja se njezina sestra:”Nije ovdje…mogu li ostaviti poruku?” Iz pozadine se čuje cerek… “oprostite na ovome!”…”Ima nekih stvari koje su poznate samo vama i Snapeu… trebao bih znati…”.. “Da, imate pravo – nazovite me sutra; nitko drugi ne zna te stvari…“
Idući dan je zapisao i jednu malu zanimljivost koju je primijetio kod spisateljice:”Još jedan razgovor s Joanne Rowling; uživljeno me upoznaje s nekoliko detalja o Snapeovu podrijetlu. Razgovor s njom razgovor je s osobom koja kao da nije samo stvorila, nego je proživjela te priče. Riječi samo izviru iz nje i žubore:”Dakle, kad je bio mlad, znate, dogodilo se ovo, pa onda ono.” Nikada ne kaže:”Zamislila sam ovako i ovako…“
Mrzio Shakespearea, volio Borata
O četvrtom nastavku serijala, Harry Potter i Plameni pehar (Harry Potter and the Goblet of Fire, 2005.) prvog kolovoza 2006. godine napisao je:”Konačno, impulzivno, gledam HP 4…Prekrasna fotografija Rogera Pratta, i čista humanost Mikea [Newella]. Rima [Rickmanova supruga] ističe kako je to najkompleksnija knjiga i najteža za ekranizaciju. Stoga, svaka čast!”
Što se tiče svoje glumačke profesije, Rickman je mrzio Shakespearea, što bi mnogim čitateljima moglo zazvučati malo neobično jer je puno vremena posvetio i kazalištu. Mnogi će se iznenaditi i na činjenicu da je mrzio Forresta Gumpa ali je volio Borata (2006.) za kojeg je, 3. studenog 2006. godine, napisao:””Borat”. Stvarno čudesna komedija – cijeli film, od početka do kraja, genijalna gluma.“
Ima puno zapisao koje je pisao o svojim kolegama. O nekima i nije imao neko dobro mišljenje. Jedna od tih osoba je njemački redatelj Uli Edel, u čijem je TV filmu Rasputin (1996.) odigrao naslovnu ulogu. U zapisima iz studenog 1995 godine, koje je zapisivao u vrijeme snimanja filma , o njemu je napisao: :”Uli ima tu iritantnu sposobnost da nečije instinktivne odgovore odmah ispravlja istodobno se žaleći da je to “previše fino”, “previše teatralno” – svačega “previše”. Podsjeća me na onu igračku iz TV reklama – bubnjara na baterije.“
Dojmljiv je i zapis:”Šarm. Humor. Razuman pogled na svijet. Poštovanje prema drugim ljudima. Svijest da postoje strani jezici, običaji. Svega toga uglavnom nema u psihi Herr Redatelja. No, zbog njegove sam ranjivosti radije uz njega nego na prvom idućem zrakoplovu.“
Život proživljen do srži
Ovi memoari uistinu otkrivaju kakav je Rickman kao osoba doista bio. Puno je putovao i volio je putovati i imao je kuće posvuda. Kroz svoju karijeru stekao je mnogobrojna poznanstva i veze. Čitajući njegove zapise stječe se dojam da je sva ta poznanstva s lakoćom i održavao. Ono što isplivava u prvi plan je jasna činjenica da je on bio vrlo jednostavna i inteligentna osoba koja je oduševljavala svakoga tko se našao u njegovoj blizini.
Knjiga Iskreno, ludo, duboko – Dnevnici Alana Rickmana doista je vrijedna i neobična knjiga memoara. Ona nije tu da bi nekoga zabavila, ona donosi prikaz života koji je proživljen do srži. Jednostavno, ovo je priča o o jedinstvenoj osobi, jednom i neponovljivom Alanu Rickmanu. Nju je je ponajbolje opisao Alan Taylor, urednik njenog engleskog izdanja:”Čitajući ove njegove dnevnike, osjećat ćete se kao da prisluškujete njegov razgovor s bliskim prijateljem.“
O Alanu Rickmanu
Alan Rickman (21. veljače 1946. – 14. siječnja 2016.), punim imenom Alan Sidney Patrick Rickman, britanski je glumac i kazališni redatelj. Kao cijenjeni glumac, u kazalištu je sudjelovao u mnogobrojnim suvremenim i klasičnim produkcijama te bio član glasovitog teatra Royal Shakespeare Company.
Bio je iznimno cijenjen i kao filmski glumac. Neki od njegovih najpoznatijih filmova su Umri muški (Die Hard, 1988.), Robin Hood: Princ lopova (Robin Hood: Prince of Thieves, 1991.), Razum i osjećaji (Sense and Sensibility, 1995.), Dogma (1999.), Zapravo ljubav (Love Actually, 2003.), Parfem: Povijest jednog ubojice (Perfume: The Story of a Murderer, 2006.). Veliku popularnost stekao je i glumačkim nastupom u filmskom serijalu Harry Potter, koji se temelje na knjigama spisateljice J. K. Rowling.
Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, uključujući nagrade BAFTA, Golden Globes i Emmy.
O Alanu Tayloru
Alan Taylor je novinar i pisac. Osnivač je i urednik časopisa The Scottish Review of Books. Uredio je niz cijenjenih antologija među kojima i The Assasins’s Cloak, zbirku najboljih dnevničkih zapisa na svijetu, te sabrana djela Muriel Spark. usto autor je knjige Appointment in Arezzo: A Friendship with Muriel Spark.
O autoru
