Iza nas je prva polovica 82. Filmskog festivala u Veneciji i prve reakcije su stigle. Što kažu kritičari o novim filmovima Sorrentina, Lanthimosa i drugih velikih autora?
Filmski festival u Veneciji i ove godine nudi brojne naslove koje filmofili nestrpljivo iščekuju. Ponekad se to čekanje isplati i dobijemo filmove koji mijenjaju naš svijet, ali nerijetko dođe i do situacije kada treba reći – “tresla se brda, rodilo se niš”.
Uoči 82. Venecije, najstarijeg filmskog festivala na svijetu, lista potencijalnih novih hit naslova je bila dugačka. Jarmusch, Lanthimos, Bigelow, Baumbach, Addayas, Nemes, Herzog, Guadagnino… popis sjajnih autora koji dolaze s novim filmom je impresivan. Teško je ne poželjeti otiči na Lido.
No, kako je polovica festivala već iza nas, iz Venecije su došli i prvi sudovi. Neki filmovi su dobili palac gore, neki palac dolje. Kako je kritika dosad ocijenila filmove? Krenimo redom.
La Grazia
Paolo Sorrentino otvorio je Veneciju filmom o imaginarnom predsjedniku Italije Marianu De Santisu, prakticirajućem katoliku i iskusnom pravniku, koji se nalazi u dilemi treba li potpisati zakon kojim se legalizira eutanazija, a u isto vrijeme mora razmotriti molbe za pomilovanje dviju osoba koje su ubile svoje partnere. U glavnoj ulozi je Toni Servillo, a film je dočekan s blago pozitivnim kritikama – većina ga umjereno hvali, no nisu svi sretni s najnovijim ostvarenjem talijanskog redatelja.
ŠTO KAŽU:
Paolo Sorrentino ponovno je pronašao svoj glas, svoj suhi humor i sklonost nadrealnim i dojmljivim prizorima; ovaj zimski, elegantni film dobrodošla je reafirmacija njegova prirodnog stila nakon površnih i neobično bezhumornih manirizama njegova prethodnog, vrlo razočaravajućeg filma Partenope. Riječ je o suhoj komediji o žalovanju i kajanju koja svoju sanjivu melankoliju i tjeskobu nosi poput dobro skrojenog, premda pomalo staromodnog odijela, a Sorrentina vraća u niz enigmatičnih prizora političke moći koji su se ponavljali u filmu Velikan iz 2009., o političkom moćniku Giuliju Andreottiju, te u njegovu filmu Velika ljepota iz 2013., o raspuštenom novinaru i hedonistu koji se gorko-slatko oprašta od svega što mu je dragocjeno. (Peter Bradshaw, The Guardian)

Bugonia
Nova suradnja Yorgosa Lanthimosa s holivudskom zvijezdom Emmom Stone (čak peta!!) apsurdistička je znanstvenofantastična crnohumorna satira o dvojici mladića opsjednutih teorijama zavjere koji otimaju moćnu direktoricu velike kompanije, uvjereni da je ona izvanzemaljka koja namjerava uništiti Zemlju. Film zasad ima impresivnih 91 posto na Rotten Tomatoes, a kritičari nadasve hvale glumački duo Emma Stone i Jesse Plemons.
ŠTO KAŽU:
Bugonia je možda potpuno uvrnut, ali ove godine nisam vidio film koji toliko odražava trenutak gdje svijet izmiče kontroli. Ovo je u potpunosti čista zabava, ali trebali bismo obratiti pažnju na ono što pokušava reći. (Pete Hammond, Deadline)
Više reakcija pročitajte u OVOM ČLANKU.
Frankenstein
Netflix je ove godine na Lido doveo jake filmove, a među njima je i novi pogled na staro čudovište, horor Frankenstein Guillerma del Tora. Priča je uglavnom već poznata, i puno puta ispričana, no meksički redatelj u sve svoje filmove unosi novu dozu genijalnosti, što krasi i ova verziju s Oscarom Isaacom u ulozi Viktora Frankensteina i Jacobom Elrodijem kao njegovim čudovištem. Neki kritičari hvale film kao remek-djelo, dok su drugi ipak malo oprezniji, pa zasad ima solidnih 77 posto na Rotten Tomatoes.
ŠTO KAŽU:
Prije nekoliko godina Del Toro je filmskom novinaru Edwardu Douglasu rekao: „Sanjam da mogu snimiti najvećeg Frankensteina ikada, ali onda, ako ga snimiš, snimio si ga. Bilo da je velik ili nije, gotovo je. Više o tome ne možeš sanjati. To je tragedija filmaša.“ No Del Toro može biti miran – ovo je trijumf, a ne tragedija. A uvijek se može sanjati ponovno. (Glenn Kenny, RogerEbert.com)
Jay Kelly
Kada smo već kod Netflixa, ponajviše pažnje na crvenom tepihu izazvao je (opet!!) George Clooney, naslovni junak novog filma Noaha Baumbacha. U njemu hollywoodska zvijezda glumi slavnog glumca koji s menadžerom (Adam Sandler) kreće u neočekivano putovanje Europom, koje se pretvara u kontemplaciju o njihovim životima. Jay Kelly je na premijeri ispraćen poduljim aplauzom, kritičari, pak, nisu toliko oduševljeni, a zanimljivo je da kao najsjajniju točku filma ne spominju Clooneyja, već njegovog kolegu Sandlera.
ŠTO KAŽU:
U filmu nema ničega posebno odbojnog, a nekoliko scena je zaista lijepo napisano, odglumljeno i režirano. Ipak, Jay Kelly ostavlja dojam više sentimentalan nego duboko promišljen, osobito u motivu koji mu kao zvono stalno odzvanja u glavi: Zašto nisam više vremena provodio sa svojom djecom? (Stephanie Zacharek, Time)
The Smashing Machine
Dwayne Johnson, poznatiji kao The Rock, vladar je box officea, ali na filmskim festivalima rijetko ga se može vidjeti. To i je specifikum filma The Smashing Machine, u kojem je Benny Safdie prikazao život MMA borca Marka Kerra. Johnson tumači Kerra, dok je u ulozi njegove djevojke Emily Blunt. Klasičan oskarovski materijal, koji prema prvim reakcijama ipak neće doći do Oscara.
ŠTO KAŽU:
Safdie je manje zainteresiran za Kerrove borbe nego za njegov osobni život. Veći dio filma fokusira se na Kerra i Dawn, otkrivajući koliko često jedno drugo izluđuju. Oba lika mogu biti egocentrična, nesposobna čuti partnerovu perspektivu tijekom svađe, a Safdie povremeno dopušta da se nesuglasice razviju u pravi vulkan. Iako filmu nedostaje velika psihološka dubina sosobnih dramskih scena, kao što smo ih vidjeli u Razjarenom biku, Kerrove romantične muke ipak ga potpuno obuzimaju u filmu koji uglavnom izbjegava sportske klišeje poput montiranih treninga i spektakularnih borbi za naslov. (Tim Grierson, Screen)
The Wizard of the Kremlin
Priča o raspadu Sovjestkog Saveza i nastanku nove Rusije u rukama Oliviera Assayasa, u kojoj Vladimira Putina tumači Jude Law? Na papiru izgleda sjajno, ali na platnu, ako je vjerovati kritičarskom pisanju iz Venecije, i ne toliko.
ŠTO KAŽU:
The Wizard of the Kremlin može djelovati poput mini-serije od šest sati koju gledate na 1.5x brzini, toliko brzo skače s teme na temu kako bi ispričao cijelu priču. (Jordan Mintzer, The Hollywood Reporter)
The Testament of Ann Lee
Možda ne toliko razvikan prije festivala, film Mone Fastvold dobio je veliki zamah nakon premijere u Veneciji. Norveška filmašica privukla je pažnju kao koscenaristica prošlogodišnjeg hita Brutalist, koji je režirao njezin životni partner Brady Corbet. Ovdje su uloge zamijenjene, jer Brady s Monom potpisuje scenarij, ali ona je odgovorna za režiju filma u koejm Amanda Seyfried tumači Ann Lee, osnivačicu vjerske sekte Shakers u 18. stoljeću.
ŠTO KAŽU:
Sve u svemu, The Testament of Ann Lee predstavlja pravi dah svježeg zraka zahvaljujući svom inovativnom pristupu temi i jedinstvenom stilu snimanja. Riječ je o briljantnom filmu koji spaja povijesnu dramu s biografskim prikazom, vjerskim filmom i glazbenim brojevima. Na papiru, ova kombinacija elemenata tehnički ne bi trebala funkcionirati, no u filmu Mone Fastvold to iznenađujuće uspijeva. (Clotilde Chinnici, Loud and Clear)
