18. FMFS: “Corina” je šarmantna i simpatična stilizacija koju bez problema možemo nazvati “meksičkom Amélie”

Četvrtu večer 18. Festivala mediteranskog filma Split proveli smo u društvu Corine, sjajne meksičke dramedije o djevojci koja radeći za izdavačku kuću mora pomiriti svoj neobičan svijet i stvarnost od koje je toliko godina bježala.

Corina je film redateljice Urzule Barba Hopfner i pružio nam je dosta rijedak pogled na meksičku kinematografiju, a da se ne radi o del Torovom, Iñárrituovom ili Cuarónovom uratku. Corina je meksička produkcija lišena Hollywooda, a upravo joj je ta činjenica dala na dodatnom šarmu.

Film je u suštini priča o djevojci Corini Rojas, koju tumači Naian González Norvind (koju bi domaći gledatelji mogli znati po nastupima u serijama kao što su Gotham ili Blue Bloods), a koja se nađe u problemu kada njezina znatiželja i nemar njezine majke umalo izazovu enormni skandal.

Corina je centralni lik filma, iako film nije toliko narativno fokusiran na centralnog lika poput Marca, primjerice, jer i drugi likovi – posebice Carlos, kojeg tumači Cristo Fernández (Dani Rojas iz serije Ted Lasso) – dobivaju dosta prostora za razvoj. Međutim, iako Corina nije toliko fiksirana na Corinu, naslovna je junakinja početak i kraj ovoga filma jer iako se film ne bavi samo njezinom pričom, cijela radnja refleksija je njezinog subjektivnog pogleda na svijet, zbog čega i jest tako neobično šarmantna.

Naime, nakon iznenadne smrti njezina oca, Corinu je majka držala jako blizu sebe. Doslovno. Nije smjela sama izlaziti niti se izlagati ikakvim rizicima, zbog čega se njezin život sveo na život u jednom kvartu u kojemu je imala sve (stan, trgovinu i radno mjesto), a njezin svijet na borbu između velikog broja naizgled neostvarivih želja i agorafobije koja joj je suputnik.

Ovdje je zanimljivo istaknuti da je svijet prikazan u filmu jednako tako neobičan kao i Corinin um, a nakon gledanja filma teško ćete se oteti dojmu da te dvije činjenice nisu duboko isprepletene. Naime, Corina je sasvim normalna osoba sa svojim problemima koji su takvi kakvi jesu, isto kao što je i Meksiko prikazan u filmu isti onaj Meksiko kakav zapravo postoji. Međutim, kako je Corina ipak neobična djevojka s percepcijom svijeta koja je temeljena manje na iskustvu, a više na maštanju koje je posljedica čitanja velikog broja knjiga, onda je taj svijet jednako tako neobičan.

Nije sporno da svijet Corine nije proizašao iz Corinine glave, ali prikazan je kao da jest. Nije moguće da su objektivne okolnosti takve da se apsolutno sve prikazano u filmu moglo poklopiti u stvarnosti, a čim malo bolje upoznate Corinu, jasno vam je da je taj svijet takav upravo zato što je „njen“, odnosno zato što ga gledamo njezinim očima.

Takav pristup polučio je dvojaki uspjeh. S jedne strane, podigao je kvalitetu priče i od naizgled „običnog“ svijeta stvorio nešto vrlo simpatično i šarmantno, iako na Corini svojstven način. To je tom svijetu dalo šarenilo, ali i humor, tako da je jednako zabavno bilo promatrati razvoj Corine kao lika kao i svijet koji nam se otkrivao i koji je, kako se i kaže u jednom trenutku, doista lijep.

Drugo, taj je pristup doveo do jedne vrlo pozitivne usporedbe, a koja je bila krajnje ugodno iznenađenje za nas kao gledatelje. Naime, film je po mnogočemu sličan Jeunetovom hitu Amélie, kako stilski tako i strukturalno.

Svijet Amélie i svijet Corine vrlo su slični. Oba su stvarni svjetovi, ali koji su točno toliko stilizirani da budu posebni i da ostave dojam nečeg posebnog i jedinstvenog. I dok je stilizacija u Amélie vrlo snažna i primjetna, u Corini je ona nešto suptilnija, iako i dalje primjetna.

No, osim te stilizacije svjetova, ne možete ne primijetiti i sličnosti između Corine i Amélie, iako je već spomenuta razlika u intenzitetu stilizacije evidentna i ovdje. Međutim, obje su vrlo simpatični i vrlo zanimljivi ženski likovi, idealistkinje koje se – svaka na svoj način – bore za svijet kakav žele (vidjeti) i za svoje mjesto u takvom svijetu. I dok su Corina i Amélie vođene sasvim drugim motivima – Corina je mnogo praktičnija, dok je Amélie u potpunosti u oblacima – u tim svojim stremljenjima, dojam da se radi o vrlo sličnim likovima ostaje u potpunosti.

Corina je tako „meksička Amélie“, film koji se oslanja na formulu koja stoji iza uspjeha tog bezvremenskog klasika francuske kinematografije, ali koji nije uopće kopija, već distinktna priča prilagođena ne samo stvarnosti koju stilizira, već i podneblju iz kojeg dolazi. I upravo je zbog toga jedno od najugodnijih iznenađenja ovogodišnjeg festivala!

***

U programu kratkometražnog filma predstavljen nam je španjolski film Plava zemlja, koji je smješten na Mallorci. U tom dvadesetominutnom uratku pratimo djevojčicu Elionor koja s pojavom prve menstruacije postaje odrasla osoba i tako je izložena „odraslim stvarima“ od kojih nastoji pobjeći.

Iako je film isto tako realističan kao i Corina, Plava zemlja prikazuje stiliziranu stvarnost izolirane zajednice koja nikada nije napustila farmu kojom upravlja enigmatični vlasnik; naizgled je sasvim neproblematičan lik, ali postoji aura oko njega koja ga čini izrazito jezivim, što objašnjava zašto je Elionor toliko prestravljena oko njega.

Međutim, ova ruralna distopija mnogo je više od toga; ona figurira kao kratka metafora u položaju žene u društvu, ali i slobodi, koja je u filmu prikazana kroz pokušaj bijega u moguće nepostojeću „Plavu zemlju“. Kada vas netko zatvori na maleno područje i uvjeri vas da je to cijeli svijet koji postoji, onda vas susret s velikom istinom može samo osloboditi, a to je oslobođenje ovdje i u funkciji emancipacije.

Plava zemlja dojmljiv je film koji će vas podsjetiti na seriju The Handmaid’s Tale ili recentni film Women Talking, a radi se o dirljivoj i snažnoj feminističkoj metafori koja na najbolji mogući način progovara o ženskom pitanju i šalje izrazito snažnu poruku.

O autoru

M. van Pelt

Pogledaj ostale članke ovog autora