Priča žene u svijetu bez izbora

Roman Sjećanja jedne gejše, američkog autora Arthura Goldena, jedno je od najprepoznatljivijih djela povijesne fikcije s kraja 20. stoljeća. Već od svog objavljivanja izazivao je rasprave koje su nadilazile književnu kritiku. Sve do danas zadržao je relevantnost i prisutnost u javnom prostoru. Filmska adaptacija Roba Marshala iz 2005. godine nagrađena je s tri nagrade Oscar.  

Objavljena 27. rujna 1997. godine u izdanju Alfred A. Knopf, knjiga Sjećanja jedne gejše (Memoirs of a Geisha) američkog autora Arthura Goldena ubrzo je postala jedno od najprepoznatljivijih djela povijesne fikcije s kraja 20. stoljeća. Roman je nastajao tijekom šest godina intenzivnog istraživanja i pripreme, a njegov izlazak izazvao je snažan odjek u književnim krugovima, osobito na Zapadu.

Dugovječni i kontroverzni klasik

Već u prvim mjesecima nakon objave, knjiga se našla na listi najprodavanijih naslova The New York Timesa, gdje je ostala više od dvije godine. Prevedena je na više od trideset jezika, a do danas je prodana u više od četiri milijuna primjeraka diljem svijeta. Za njeno najsvježije izdanje u nas pobrinula se 2022. godine nakladnička kuća Znanje u prijevodu Maje Zaninović.

Radnja romana smještena je u Japan tridesetih godina prošlog stoljeća i prati životnu putanju djevojčice Chiyo, koja nakon obiteljske tragedije biva prodana u gejša-kuću u četvrti Gion. Isprva tretirana kao sluškinja, Chiyo se suočava s okrutnošću i ljubomorom unutar kuće, osobito od strane etablirane gejše Hatsumomo. Nakon neuspjelog pokušaja bijega i gubitka roditelja, njezina budućnost izgleda beznadno, sve dok je ne primijeti utjecajna gejša Mameha.

Pod njezinim mentorstvom, Chiyo započinje formalnu obuku i uskoro dobiva novo ime – Sayuri. Kroz godine učenja, društvenih nastupa i emocionalnih iskušenja, ona se uzdiže do statusa jedne od najtraženijih gejši u Kyotu. U središtu njezine priče nalazi se kompleksan odnos s čovjekom kojeg naziva Predsjednik, čija joj je dobrota u djetinjstvu postala izvor nade. Roman završava refleksivno, s Sayuri koja iz daljine promatra vlastiti život, svjesna cijene koju je platila za ljepotu, uspjeh i pripadnost.

Unatoč žanrovskom okviru povijesne fikcije, roman je od samog početka izazivao rasprave koje su nadilazile književnu kritiku. Dok su zapadni čitatelji hvalili njegovu atmosferičnost i uvid u gejša tradiciju, dio istočnoazijskih komentatora upozoravao je na kulturne netočnosti i problematične interpretacije. Upravo ta napetost između recepcije Istoka i Zapada pridonijela je njegovoj dugovječnosti i statusu kontroverznog klasika. Danas se knjiga Sjećanja jedne gejše često nalazi na popisima lektire, književnih vodiča i sveučilišnih kolegija koji se bave temama identiteta, egzotizacije i kulturne reprezentacije.

Nakon objavljivanja romana, u razgovoru za renomirani književni web portal i online magazin BookBrowse, pisac Arthur Golden je opisao kako je došao na ideju da ga napiše: “Studirao sam japanski jezik i kulturu na fakultetu i poslijediplomskom studiju, a kasnije sam radio u Tokiju, gdje sam upoznao mladića čiji je otac bio poznati poslovni čovjek, a majka gejša. Nikada nismo razgovarali o njegovom porijeklu, iako je to bila javna tajna, ali me ta priča duboko fascinirala. Po povratku u Sjedinjene Američke Države započeo sam rad na romanu u kojem sam pokušao zamisliti djetinjstvo tog mladića. S vremenom sam shvatio da me više zanima život njegove majke nego sina, i odlučio sam napisati roman o gejši.“

Susret s pravom gejšom

U početnoj fazi rada na romanu proveo je opsežno istraživanje na engleskom i japanskom jeziku, te dovršio prvi rukopis od čak 800 stranica, usmjeren na petogodišnje razdoblje života jedne gejše iz Kyota nakon Drugog svjetskog rata. Prije nego što je pristupio reviziji teksta, otvorila se prilika za osobni susret s umirovljenom gejšom Mineko, koju mu je predstavila dugogodišnja japanska prijateljica njegove obitelji. Mineko je pristala na razgovor, čime mu je omogućila dublji uvid u svakodnevicu gejši, što je u konačnici dovelo do potpune rekonstrukcije rukopisa.

O tome je rekao: “Otišao sam u Japan kako bih je upoznao, ne znajući što očekivati. Bojao sam se da će provesti jedno poslijepodne razgovarajući o znamenitostima i zatim mi poželjeti sreću. No umjesto toga, odgovorila je na svako moje pitanje s iznimnom iskrenošću i povela me na insajderski obilazak gejša-distrikta Gion u Kyotu, čak mi je omogućila da promatram i fotografiram svakodnevni ritual oblačenja kimona uz pomoć profesionalne stručnjakinje za oblačenje kimona. Potpuno je promijenila moje razumijevanje svakodnevice jedne gejše. Morao sam odbaciti cijeli rukopis od 800 stranica i početi ispočetka.“

Na pitanje zašto mu se Mineko otvorila u razgovoru je odgovorio: “Mislim da je imala više razloga. Prije svega, znala je da joj ne pristupam kao novinar, već kao pisac fikcije. Nisu me zanimali pikantni detalji o njezinim klijentima; nikada nisam tražio imena, pa čak ni konkretna iskustva, već isključivo informacije o ritualima i svakodnevnim navikama gejšinog života. Mineko mi se učinila iznimno ljubaznom ženom velikodušnog duha; postali smo prijatelji i to prijateljstvo traje i danas.“

Posebno je naglasio ovo: “Zapravo, vjerujem da postoji još jedan razlog zašto mi je pomogla: tijekom godina provedenih kao gejša, Mineko je imala priliku upoznati mnoge istaknute japanske pisce i umjetnike. S obzirom na njezino duboko poštovanje prema kulturnim tradicijama, moguće je da je osjećala određenu brigu prema mladom piscu koji se tek pokušava afirmirati.“

Golden je u razgovoru za BookBrowse odgovorio i da li mu je Mineko poslužila kao predložak za njegovu Sayuri: “Ne bih to rekao. Iako je istina da se moje razumijevanje gejši nakon susreta s Mineko temeljno promijenilo, a time i predodžba o Sayuri, ona nije bila izravna inspiracija za lik. Prije sam zamišljao da gejše u razgovoru često koriste uzvišene reference na umjetnost i poeziju, no Mineko je bila prirodno duhovita i nikada nije pribjegavala takvoj artificijelnosti.”

Svemu je i dodao: “U oblikovanju Sayurina glasa u romanu, smatrao sam ključnim pronaći osobinu domišljatosti koja bi joj pomogla da se izdigne iz okruženja u kojem većina gejši provodi život bez izbora. U tom smislu, moje poznavanje Mineko svakako je utjecalo na kreaciju lika Sayuri. No, priča Sayurina života ni na koji način ne odražava Minekinu. Zapravo, nikada je nisam pitao ništa osim najpovršnijih stvari o njezinoj prošlosti. Nisam želio ograničiti mogućnosti koje bi mi se mogle otvoriti dok zamišljam Sayurinu borbu.”   

Film koji je učvrstio status romana

Knjiga je stekla reputaciju romana koji uspijeva spojiti pripovjednu pristupačnost s tematskom slojevitošću, čineći je privlačnom širokom krugu čitatelja. Njezina narativna struktura, pisana u prvom licu, omogućuje emocionalnu bliskost i introspektivnu dubinu, dok povijesni okvir pruža kontekst za razmatranje šireg društvenog i kulturnog pejzaža. Iako se povremeno osporava njezina autentičnost, rijetko se dovodi u pitanje njezina književna vrijednost i utjecaj na popularnu kulturu.

Filmska adaptacija romana snimljena je 2005. godine u režiji Roba Marshalla, prema scenariju Robin Swicord. Film je nastao u produkciji studija Columbia Pictures, DreamWorks i Amblin Entertainment, uz podršku Stevena Spielberga kao izvršnog producenta (koji je odustao od režije filma). Glavne uloge tumače Zhang Ziyi (Sayuri), Ken Watanabe (Predsjednik), Michelle Yeoh (Mameha) i dr.. Premijerno je prikazan u Tokiju 29. studenog 2005., a u američka kina stigao krajem prosinca iste godine.

S budžetom od 85 milijuna dolara, film je ostvario globalnu zaradu od preko 162 milijuna dolara, čime je postigao solidan komercijalni uspjeh. Na 78. dodjeli Oscara osvojio je tri nagrade: za najbolju kameru (Dion Beebe), scenografiju (John Myhre i Gretchen Rau) te kostimografiju (Colleen Atwood), uz ukupno šest nominacija. Glazbu je skladao znameniti John Williams, a vizualna raskoš i kostimi bili su među najhvaljenijim aspektima filma.

Kritike su bile podijeljene. Dok su neki isticali emocionalnu snagu i estetsku ljepotu, drugi su zamjerali stilizaciju i casting glumica koje nisu japanskog podrijetla. Publika je reagirala mješovito, a u Japanu je film izazvao rasprave o kulturnoj točnosti i prikazu gejša tradicije. Unatoč kontroverzama, film je ostao značajan kulturni događaj koji je dodatno učvrstio status romana u globalnoj književnoj i filmskoj povijesti.

Zanimljivo je da je to bio drugi igrani film redatelja Marshalla, nakon uspješnog Chicaga (2002.), koji je ugrabio šest nagrada Oscar od trinaest nominacija. U razgovoru za BBC iznio je li je osjećao veliki teret očekivanja kad se uhvatio rada na adaptaciji Goldenovog romana i kako mu je bilo raditi na tom projektu: “Bilo je zastrašujuće. Strašno. Ali ono što je sve olakšalo bili su briljantni glumci – to je rad učinilo mnogo uzbudljivijim. Najzanimljivije je da me roman odmah privukao jer je toliko vizualan. Nakon ‘Chicaga’ tražio sam nešto sasvim drugačije. Netko mi je nedavno rekao: ‘Da, ali opet si snimio film o suparničkim ženama u svijetu show-businessa.’ Istina je – ne znam što nije u redu sa mnom! Ali zapravo, upravo su me razlike uzbudile – jer platno je toliko bogato, toliko lijepo i toliko fascinantno. Još uvijek me privlači – proveo sam dvije godine na ovom projektu i još me uvijek fascinira. To je zapravo skrivena kultura. Nešto o čemu ljudi znaju vrlo malo – i to je poanta. Mislim da je zato knjiga Arthura Goldena bila tako prihvaćena. Ljudi su htjeli saznati o čemu se tu radi. Prva rečenica našeg filma glasi: ‘Priča poput moje nikada ne bi smjela biti ispričana.’ I to je zapravo istina. Zato odmah zavodi.“

Simbol borbe za dostojanstvo

U više od dvadeset godina od objave, roman je zadržao relevantnost i prisutnost u javnom prostoru, potvrđujući da književnost ne mora biti savršena da bi bila značajna. Knjiga Arthura Goldena Sjećanja jedne gejše ostaje primjer djela koje je, unatoč kritikama, otvorilo prostor za razgovor o tradiciji, ženskom iskustvu i granicama pripovijedanja. Njezina snaga ne leži u povijesnoj točnosti, već u sposobnosti da čitatelja uvede u svijet koji je istovremeno egzotičan i duboko ljudski.

Roman i njegova filmska adaptacija zajedno čine kulturni tandem koji je obilježio početak 21. stoljeća u popularnoj recepciji japanske tradicije. Unatoč osporavanjima, djelo je potaknulo generacije čitatelja na promišljanje o identitetu, pripadnosti i ulozi žene u društvu. Sayurina priča, iako fikcionalna, ostaje simbol borbe za dostojanstvo unutar strogo kodiranog svijeta. U vremenu koje često traži brze zaključke, Sjećanja jedne gejše podsjećaju da su nijanse, tišina i nelagoda jednako važni dijelovi istine.

O autoru Arthuru Goldenu

Arthur Golden je autor bestselera Sjećanja jedne gejše (Memoirs of a Geisha), rođen 1956. godine u Chattanoogi, savezna država Tennessee. Diplomirao je povijest umjetnosti na Harvardu, stekao magisterije iz japanske povijesti na Sveučilištu Columbia i engleske književnosti na Sveučilištu Boston, te je živio i radio u Japanu nakon studija u toj zemlji i Kini. Živi u Brooklineu, savezna država Massachusetts, sa suprugom i dvoje djece.

O autoru

Tihomil Hamilton

Pogledaj ostale članke ovog autora