‘Jezero straha’: Kad zavođenje nadjača stravu

Horor redateljice Mercedes Bryce Morgan spoj je erotskog trilera i horora. Umjesto da se oslanja na čistu stravu, napetost se gradi kroz dinamiku požude, nesporazuma i izolacije. Vizualno je privlačan ali pati od nedostatka tematske razrade. Glumačka izvedba, ljepota i zavodljivost Andre Nechite je nešto što se rijetko viđa u ovakvim ostvarenjima i jedan je od snažnih aduta ovog filma.

Jezero straha (Bone Lake, 2024) naslovom priziva klasični slasher, evocirajući atmosferu filmova poput Petak 13 (Friday the 13th, 1980.). Taj naslov odmah otvara dvije mogućnosti: krvava prošlost jezera ili mjesto požude koje mami nevolju. I film zapravo spaja oboje – strast i prijetnju – u okruženju koje je istovremeno zavodljivo i opasno.

Erotski naboj u prvom planu

Film je režirala Mercedes Bryce Morgan (Fixation, 2022.) a scenarij potpisuje Joshua Friedlander (Suicide Blonde, 1999.). Ovaj njihov film spoj je erotskog trilera i horora, s naglaskom na napetost i zavođenje. Umjesto da se oslanja na čistu stravu, film gradi napetost kroz dinamiku požude, nesporazuma i izolacije. Horor elementi prisutni su više kao prijetnja u pozadini, dok erotski naboj pokreće većinu dramskih situacija.

Radi se o trileru koji ne skriva svoju trash estetiku, ali je pritom svjesno oblikovan. U njegovoj radnji oni bolji poznavatelji filma prepoznat će podosta poznatih naslova. No umjesto pukog citiranja, film ih koristi kao svjesne reference, igrajući se s očekivanjima publike. Time film ostaje unutar poznatih žanrovskih okvira, ali ih koristi dovoljno svjesno da zadrži pažnju gledatelja.

Radnja filma prati par, Sage (Maddie Hasson) i Diega (Marco Pigossi) koji dolaze na osamljeno imanje uz jezero Bone Lake, tražeći miran vikend prije važnih životnih odluka. NO, među njima tinja i velika napetost. Uskoro na istu lokaciju stižu i Will (Alex Roe) i Cin (Andra Nechita), uvjereni da su rezervirali istu kuću. Zatečeni dvostrukom rezervacijom, odlučuju privremeno dijeliti prostor, iako među njima odmah počinje tinjati nelagoda.

Cin i Will zrače samopouzdanjem, senzualnošću i seksepilom (Cin pogotovo) dok Sage i Diego ostaju u sjeni vlastite nesigurnosti. Ubrzo počinju izolirati svakog od njih, započinjući razgovore koji zadiru preduboko u njihovu psihu i osobne živote. Gotovo bez truda stvaraju nesigurnost i počinju razarati odnos Sage i Diega. Čitava situacija postaje čuda a kada igra mačke i miša koju su pokrenuli Cin i Will dostiže vrhunac, njihovi životi bivaju ugroženi.

Krvava završnica kao estetski udarac

Za Jezero straha možemo reći da ne bira žanr, već da ga razlaže, pa ponovno sastavlja, balansirajući između erotskog trilera i horora, ali uvijek zadržavajući zavođenje kao primarnu silu. Scenarij Joshue Friedlandera koristi dvostruki najam kuće kao okidač, ali pravi lom nastaje unutar odnosa, gdje nelagoda prerasta u paranoju. Ako ste ljubitelj horora zasigurno ćete u njegovom scenariju prepoznati naslove Barbar (Barbarian, 2022.), Superhost (2021.) i Kuća straha (The Rental, 2020.). To vam daje do znanja da je “dvostruki booking” postao novi horor trope, ali ovdje se koristi za emocionalno razotkrivanje.

Film ne koristi trope kao gotove formule, već ih pretvara u ogledala kroz koja se razotkrivaju suvremeni odnosi. Seksualna napetost nije dekoracija, nego alat za razotkrivanje nesigurnosti, potisnutih želja i tišina koje parovi ne znaju imenovati. Likovi ne ulaze u horor, oni ga donose sa sobom, a prostor samo pojačava ono što već tinja među njima. Zavođenje je ovdje sredstvo kontrole, a strava dolazi tek kad povjerenje počne pucati.

Redateljica Mercedes Bryce Morgan ne traži dubinu, ali zna kako stvoriti atmosferu nelagode i privlačnosti (prostor u kojem se tijelo osjeća prije nego što razum počne tumačiti). Vizualno, njezin film nudi privlačnu površinu – kadrovi su čisti, kompozicija zavodljiva ali treba odmah priznati da ispod nje neki gledatelji neće pronaći dovoljno sadržaja za dublje uranjanje.

Film se ne boji krvavih scena, ali ih koristi više kao estetski udarac nego kao šok. I to je sačuvano za samu završnicu, kao da se želi podsjetiti da strava može biti i lijepa. Tu istaknimo da u toj završnici imamo i duhovitu referencu na kultni horor Teksaški masakr motornom pilom (The Texas Chainsaw Massacre, 1974.). Ritam filma treba pohvaliti jer je odmjeren i bez praznog hoda, ali ne pokušava biti meditativan. Morgan ne gradi filozofsku strukturu, nego emocionalni prostor u kojem prevladavaju nelagoda, zavođenje i tišina između rečenica.

Andra Nechita prisutna i van kadra

Atmosfera je pažljivo konstruirana, vizualno privlačna, ali često djeluje kao kulisa bez unutarnje napetosti. Film zna kako stvoriti osjećaj zavođenja i prijetnje, ali ne koristi ih za dublje razotkrivanje likova. Krvave scene dolaze kao estetski udarci, više za efekt nego za narativnu nužnost. Njihov šok je kontroliran, ali ne i uznemirujući. Spomenimo da je i samoironija prisutna, ali ne dovoljno izražena da bi film zaista progovorio o vlastitom žanru. U tom pogledu možemo reći da ostaje na razini bljeska, a ne komentara.

Kao manama svemu dodajmo i to da likovi često ne znaju komunicirati. Međutim, ta tišina među njima nije uvijek dramaturški iskorištena pa više djeluje kao praznina, ne kao nešto što gradi napetost. Film je nedvojbeno vizualno privlačan ali putem toga skriva nedostatak tematske razrade pa možemo reći da više zavodi izgledom nego onime što želi reći.

Prvo glumačko ime filma je nedvojbeno Andra Nechita, glumica rođena u Rumunjskoj, koja pokazuje nevjerojatnu sposobnost da prenese nelagodu bez viška gesti. Njezina prisutnost djeluje kao svojevrsni emocionalni magnet. U scenama zavođenja, Nechita ne glumi požudu, nego kontrolu što liku daje dodatnu slojevitost i nelagodu. Nećemo pogriješiti kad kažemo da njezina izvedba ostaje prisutna i kad nije u fokusu, dojam je da i prostor pamti njezinu energiju, čak i kad je izvan kadra.

Ostatak glumačke ekipe ostao je pomalo u sjeni nasuprot nje. Tako Marco Pigossi donosi lik s dozom ranjivosti, ali njegova izvedba ostaje više funkcionalna nego slojevita. Maddie Hasson unosi energiju, ali njezin lik ne dobiva dovoljno prostora za emocionalnu razradu. Za Alexa Roe možemo reći da donosi izvedbu koja je suzdržana a njegova emocionalna distanca pojačava nelagodu. U cjelini, gluma u Jezeru straha prati ton filma – više je atmosfera nego karakterizacija, više prisutnost nego razrada.

Dovoljno privlačnosti (i opet Andra Nechita)

Horor Jezero straha ostaje unutar poznatih žanrovskih okvira, ali ih koristi dovoljno svjesno da zadrži pažnju gledatelja. Film ne pokušava biti dubok, ali zna kako stvoriti atmosferu. Nelagoda i zavođenje funkcioniraju kao osnovni mehanizmi. Vizualna privlačnost je nesporna, no ispod nje nedostaje tematska razrada koja bi opravdala emocionalnu težinu. Njegova završnica donosi krvavu eskalaciju, ali više kao estetski udarac nego kao logičan vrhunac dramske napetosti.

Redateljica Mercedes Bryce Morgan koristi poznate trope, ali ih ne reinterpretira dovoljno da bi se film izdvojio unutar žanra. Ovo je tehnički solidan, atmosferičan i svjestan svog prostora, ali ne nudi dovoljno da bi ostavio trajniji dojam. No, i kao takav ima dovoljno privlačnosti za ljubitelje horor žanra. Prije svega, glumačka izvedba, ljepota i zavodljivost koju pruža Andra Nechita nešto je što se rijetko viđa u ovakvim ostvarenjima.

O autoru

Tihomil Hamilton

Pogledaj ostale članke ovog autora