Debitantski film norveške redateljice Emilie Blichfeldt tematski se bavi opsesijom ljepotom, društvenim pritiskom i identitetom. Svoju inspiraciju crpi iz bajke o Pepeljugi ali se stilski naslanja na body horore. On djeluje kao oštar rez kroz predvidljive obrasce žanra. Njegova brutalnost i nelagoda prodrmat će i najzagriženije ljubitelje horora.
Grozna polusestra (Den stygge stesøsteren, 2025.; engleski naslov: The Ugly Stepsister) debitantski je dugometražni film norveške redateljice Emilie Blichfeldt, koja se ovim naslovom predstavlja kao novo i hrabro ime europske žanrovske scene. Film je svoju svjetsku premijeru imao ovogodišnjem Sundance Film Festivalu, gdje je otvorio prestižni Midnight Program, čime je postao prvi norveški film s tom čašću. Norveška premijera uslijedila je u ožujku, a film je potom krenuo u regionalnu distribuciju po Skandinaviji.
Uznemirujuća i apsurdna atmosfera
Temeljnu inspiraciju crpi iz bajke o Pepeljugi, no redateljica Blichfeldt je koristi kao temelj za grotesknu i subverzivnu reinterpretaciju, daleko od klasične bajkovite estetike. Umjesto čarolije i staklenih cipela, ovdje dominiraju elementi nelagode, transformacije i tjelesnog užasa. Film se stilski i tematski naslanja na body horore Davida Cronenberga, ali i na recentne europske art-horore poput filma Supstanca (The Substance, 2024.).
Narativ se pritom oblikuje kao mračna komedija koja se ne boji zaroniti u groteskno, bizarnost i tjelesnu deformaciju. Blichfeldt vješto prepliće elemente horora s crnim humorom, gradeći atmosferu koja je istodobno uznemirujuća i apsurdna. Tu treba spomenuti da je zbog svega toga film okarakteriziran kao onaj za starije od 16 godine.
Naslovna junakinja Elvira (Lea Myren) nije toliko ružna koliko je nespretna i nesigurna. Starija je kći udovice Rebeke (Ane Dahl Torp) i sanja o bogatoj udaji za princa, dok je njezina mlađa sestra Alma (Flo Fagerli) još uvijek premlada da bi uopće razmišljala o takvim stvarima. Upoznajemo ih na putovanju kočijom u nepoznatu zemlju, gdje se Rebeka planira udati za naočitog udovca Ota (Ralph Carlsson).
U njegovu dvorcu dočekuje ih Agnes (Tea Sofie Loch Næss), Otova kći iz prvog braka (Pepeljuga ove priče), koja je daleko od tihe i krotke djevojke. Kada Oto iznenada umre, postaje jasno da je brak bio puka financijska iluzija jer ni Rebeka ni Oto nisu imali ono što su očekivali jedno od drugoga (novac). Rebekina posljednja nada postaje Elvirina udaja za princa Juliana (Isak Klamroth), koji uskoro organizira bal kako bi pronašao buduću suprugu.
Ljepota, društveni pritisak i identitet
No da bi Elvira imala ikakve šanse, treba maknuti lijepu Agnes s puta i istodobno transformirati Elviru u poželjnu kandidatkinju. U svijetu nalik 19. stoljeću, to znači skidanje zubne proteze, lomljenje nosa čekićem i dlijetom, korištenje trakavice za kilažu, usađivanje trepavica s iglom i koncem te korištenje opijuma kao anestezije…
Film Grozna polusestra tematski se bavi opsesijom ljepotom, društvenim pritiskom i identitetom, koristeći groteskne elemente body horora kao sredstvo izražavanja. Redateljica Blichfeldt kroz lik Elvire prikazuje kako se žensko tijelo pretvara u poligon za društvenu validaciju, gdje se bol i deformacija prihvaćaju kao nužan put do poželjnosti.
Film satirično secira industriju ljepote, oslanjajući se na povijesne metode kozmetičkih zahvata koje ovdje poprimaju fantastične, ali brutalne oblike. Kroz vizualno radikalne postupke, redateljica postavlja pitanje o granicama osobne transformacije i cijeni koju plaćamo za pripadnost. Njezino ostvarenje ne nudi odgovore, već poziva na suočavanje s nelagodom koju društvene norme ostavljaju na tijelu.
Mora se reći da Emilie Blichfeldt već u svom prvom dugometražnom filmu demonstrira iznimnu redateljsku preciznost i hrabrost, gradeći svijet u kojem je svaka scena pažljivo komponirana, a svaki kadar je promišljen i nosi težinu. Vizualni jezik filma temelji se na hladnim tonovima, simetričnim kompozicijama i detaljima koji izazivaju fizičku nelagodu, čime se stvara atmosfera koja je istodobno hipnotična i uznemirujuća.
Film za one s jakim želucem
Bajka o Pepeljugi ovdje je samo kostur, odnosno, prepoznatljivi okvir koji se koristi za radikalnu dekonstrukciju mita o ženskoj poželjnosti. Umjesto čarolije i sudbine, gledamo priču o tijelu koje se mora preoblikovati kako bi bilo viđeno, prihvaćeno i poželjno. Body horor u ovom filmu nije šok sam po sebi, već sredstvo za prikaz unutarnje borbe, društvenog pritiska i emocionalne devastacije.
Što se tiče mana, odmah treba izdvojiti da je radnja filma smještena je u neodređeno povijesno razdoblje koje podsjeća na 19. stoljeće, ali bez jasnih vremenskih orijentira, što stvara atmosferu izvan vremena i prostora. Taj pomak u vremenskoj dimenziji omogućuje slobodu u prikazu bizarnosti, ali kod dijela gledatelja zasigurno će izazvati konfuziju oko pravila svijeta i društvenih normi koje ga oblikuju.
Vizualna eksplicitnost zahvata (od lomljenja nosa nadalje) za većinu gledatelja prelazi granicu podnošljivog, pa je ovo film za one s jakim živcima i želucem. Primjetno je da film povremeno gubi ritam pa neke scene djeluju razvučeno, dok druge preskaču emocionalne prijelaze. Također, film povremeno mijenja ton između ozbiljnog art-horora i gotovo karikiranih prizora. Tako neke scene djeluju uzvišeno i precizno, dok druge prelaze u teatralnost koja nije uvijek skladno uklopljena u ostatak filma.
Što se tiče glume, ona se oslanja na suzdržanost i preciznu kontrolu izraza, čime se dodatno pojačava atmosfera nelagode i emocionalne izolacije. Umjesto razmetljive dramatike, likovi djeluju kao figure u kakvoj distopijskoj bajci – oni su hladni, ukočeni, gotovo ritualni u pokretima i govoru. Glumački Lea Myren kao Elvira nosi film fizičkom prisutnošću i nijansiranim izrazima, iako bi njezina unutarnja borba mogla biti snažnije artikulirana.
Oštar rez kroz predvidljive obrasce žanra
Tea Sofie Loch Næss kao Agnes uvjerljivo utjelovljuje ljepotu i gracioznost, no njezina izvedba se oslanja ponajviše na fizičku prisutnost, pa lik povremeno djeluje statično i emocionalno nedovoljno razrađeno. Ane Dahl Torp kao Rebeka donosi mješavinu manipulativnosti i tuge, ali njezina izvedba oscilira između groteske i tragedije, što nije uvijek skladno izbalansirano.
U svakom slučaju, Grozna polusestra je zanimljivo ostvarenje koje će prodrmati i one najzagriženije ljubitelje horora svojom brutalnošću i nelagodom. Redateljica Emilie Blichfeldt donosi viziju koja je istodobno radikalna i promišljena, a njezin debitantski film ne boji se gurnuti publiku preko granice ugode. Iako neujednačen u ritmu i tonu, film ostavlja snažan dojam zahvaljujući svojoj tematskoj jasnoći i vizualnoj dosljednosti.
Neki će mu zamjeriti pretjeranu eksplicitnost i vizualnu prenaglašenost, no upravo u toj radikalnosti leži njegova autentičnost. Blichfeldt ne pokušava ugoditi. Baš suprotno, ona provocira, destabilizira i tjera na razmišljanje. U vremenu kada horor često igra na sigurno, njezino ostvarenje djeluje kao oštar rez kroz predvidljive obrasce žanra. Njezina snaga nije u šoku samom po sebi, već u načinu na koji taj šok koristi za razotkrivanje društvenih opsesija. I premda nije bez svojih slabosti, riječ je o debitantskom radu koji zaslužuje pažnju ali i – respekt.
O autoru
