Prvi američki film poljskog redatelja Jana Komasa snažno odjekuje kao prikaz suvremenog američkog društva u trenutku kada autoritarne ideje sve češće pronalaze put do mainstreama. Film se postupno razvija u nemilosrdno učinkovit triler, u kojem se ideološki sukobi pretaču u emocionalne pukotine unutar jedne obitelji. Vrijedan je svake minute gledanja.
U naša kina je nedavno stigao film Godišnjica (Annivesary, 2025.), čiji naslov možda više priziva romantičnu atmosferu Valentinova nego ono što zapravo donosi. Iza tog naslova krije se distopijska vizija koju potpisuje poljski redatelj Jan Komasa, autor čiji opus već godinama izaziva pažnju europske i svjetske publike. Njegov film Boże Ciało iz 2019. godine (engleski naslov: Corpus Christi) bio je nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma.
Hrabar žanrovski odabir
Samo godinu kasnije, Komasa je režirao Sala samobójców. Hejter (engleski naslov: The Hater), film koji je osvojio publiku i kritiku, te zaradio čak 13 nominacija za nacionalne filmske nagrade. Njegov redateljski rukopis prepoznaje se po tematskoj hrabrosti i emocionalnoj napetosti, a Godišnjica nastavlja tim putem. Scenarij za film potpisuje Lori Rosene-Gambino, debitantica koja je priču razvijala u suradnji s Komasom.
Iako je Komasa već imao međunarodni uspjeh sa svojim filmskim ostvarenjima, ovaj projekt označava njegov prvi korak u Hollywood. A s obzirom na to da je riječ o distopijskom političkom trileru, mora se priznati da je to prilično hrabar žanrovski izbor za debi. Tim više što je radnju smjestio u SAD, čiju distopiju razumije i vidi jasnije od mnogih domaćih autora – upravo zato što dolazi iz europskog konteksta obilježenog iskustvom totalitarnih režima, od nacističke Njemačke do bivšeg Sovjetskog Saveza.
Radnja filma započinje proslavom 25. godišnjice braka Paula (Kyle Chandler), uspješnog ugostitelja, i njegove supruge Ellen (Diane Lane), profesorice političkih znanosti. U njihovoj raskošnoj vili okuplja se obitelj, a sin Josh (Dylan O’Brien) na slavlje dovodi svoju novu partnericu Liz (Phoebe Dynevor). Ellen se zateče kad prepozna Liz kao bivšu studenticu s kojom je nekoć imala ozbiljan sukob.
Liz je postala poznata nakon što je napisala rad koji je otvoreno osporavao demokraciju, a sada strastveno govori o knjizi koju piše. Ubrzo nakon tog susreta, film prelazi u vremenski skok prateći kako Lizina ideja, utjelovljena u pokretu Promjena (The Change), dobiva zamah. Pokret postaje medijski fenomen i sve više potiče društvenu polarizaciju. Obitelj Taylor suočava se s rastućim tenzijama, dok se granica između privatnog i političkog briše – najprije među njima samima.
Bez prostora za ravnodušnost
Film Godišnjica u svojih (otprilike) prvih pola sata ima prizvuk psiholoških trilera 90-ih smješten u obiteljski ambijent, s napetostima koje podsjećaju na klasične sukobe nevjeste i svekrve. No scenarij Lori Rosene-Gambino ubrzo skreće iz poznatog teritorija u neočekivano – prema političkoj distopiji koja iznutra razara obiteljski mir. Također, on snažno odjekuje kao prikaz suvremenog američkog društva u trenutku kada autoritarne ideje sve češće pronalaze put do mainstreama.
Pokret Promjena u filmu funkcionira kao ideološki katalizator koji se širi kroz medije, akademiju i obitelj, brišući granice između privatnog i političkog. U tom smislu, on se tematski približava Sluškinjinoj priči (The Handmaid’s Tale; knjiga objavljena 1985. godine, TV serija 2017. – 2025.), jer oba naslova prikazuju kako se distopija ne rađa u dalekoj budućnosti, već u poznatom i svakodnevnom – što ovu priču čini iznimno aktualnom i uznemirujuće bliskom.
Atmosfera filma od samog početka odiše nelagodom i prijetnjom, stvarajući osjećaj da se iza svakog pogleda i rečenice skriva nešto potisnuto i opasno. Scenarij Lori Rosene-Gambino, iako povremeno izravan u poruci, pokazuje ambiciju i hrabrost u otvaranju pitanja o ideologiji, obitelji i granicama osobne slobode. Vizualni stil snimatelja Piotra Sobocińskog Jr., kojem je ovo druga suradnja s redateljem nakon filma Boże Ciało, dodatno pojačava taj dojam. Hladna, distopijska estetika pretvara obiteljski dom u prostor političke napetosti.
Redatelj Jan Komasa precizno vodi naraciju, oslanjajući se na kontrolirani ritam, kompoziciju kadra i pažljivo doziranu dramaturgiju. Njegov pristup je izravan, povremeno gotovo didaktičan, svaka scena ima jasnoću i svrhu. Film se postupno razvija u nemilosrdno učinkovit triler, u kojem se ideološki sukobi pretaču u emocionalne pukotine unutar jedne obitelji. Komasa vješto balansira između intimnog i političkog, ne dopuštajući gledatelju da se osjeća sigurno ni u jednom trenutku. Upravo ta redateljska odlučnost čini Godišnjicu filmom koji ne ostavlja prostor za ravnodušnost.
Gluma kao dodatna emocionalna i umjetnička vrijednost
Unatoč snažnoj atmosferi i ambicioznoj tematskoj strukturi, film povremeno pati od neujednačenog ritma, osobito u prijelazima između intimnih scena i političkih rasprava. Neki dijalozi djeluju previše objašnjavajuće, kao da su pisani s namjerom da poduče, a ne da progovore iznutra pa se time umanjuje emocionalni učinak.
Osim toga, pojedini likovi ne funkcioniraju kao zaokružene osobe, već više kao ideološki simboli, što ih čini manje uvjerljivima i emocionalno udaljenima. Takva dramaturgijska rješenja, iako možda svjesna, ostavljaju dojam da film ponekad više želi artikulirati stav nego ispričati priču. Ipak, te slabosti ne poništavaju njegovu snagu, one je samo čine kompleksnijom.
Glumačka postava predvođena Diane Lane (Pustite ga/Let Him Go, 2020., Nevjerna/Unfaithful, 2002.) donosi emocionalnu dubinu koja filmu daje težinu i uvjerljivost. Ona suvereno balansira između zabrinutosti i kontrole, dok Phoebe Dynevor (Fair Play, 2023.) kao Liz unosi slojevitu manipulativnost koja neprestano destabilizira odnose. Njihova međusobna dinamika postaje središnji motor napetosti, a izvedbe funkcioniraju kao produžetak ideoloških sukoba koji razaraju obitelj iznutra.
Vidljiv je i precizan redateljski rad s glumcima. Redatelj Jan Komasa izvlači iz svakog člana ansambla ono što je najpotrebnije za atmosferu filma. Gluma je općenito na visokom nivou, s izvedbama koje ne traže spektakl, već djeluju iznutra, kroz nijanse, poglede i emocionalne prijelome. Doista je pravo zadovoljstvo gledati film koji, uz sve tematske slojeve, nudi i glumačke izvedbe visoke razine. To mu neosporno daje dodatnu emocionalnu i umjetničku vrijednost.
Ideologije rijetko ostaju na papiru
Godišnjica je film koji zaslužuje daleko više pažnje nego što ju je dobio. U svojoj suštini, riječ je o iznimno preciznom komadu političke fikcije – s discipliniranom režijom, snažnim glumačkim izvedbama i temom koja rezonira duboko u tkivu današnjeg društva. No, njegovi rezultati na kino blagajnama su prilično razočaravajući: s budžetom od 10 milijuna dolara, u prvih desetak dana zaradio je svega nešto više od 573.650 dolara, od čega u SAD 545.560 dolara (u Hrvatskoj ga je u prva dva tjedna vidjelo tek nešto više od 5600 gledatelja). Ta tiha recepcija simptom je šireg problema jer publika i industrija sve češće odbacuju sadržaje koji ne nude eskapizam, već suočavanje. Otvoreno treba reći da je film za mnoge (očigledno) previše ozbiljan, previše direktan, previše istinit – i upravo zato marginaliziran.
Kao što je svojedobno nacistički vođa Adolf Hitler u knjizi Mein Kampf – Moja borba (1925. g. objavljen prvi dio, 1926. g. drugi dio) jasno najavio što kani učiniti – a svijet je to ignorirao – tako i suvremeni manifesti, poput fiktivne knjige u ovom ostvarenju redatelja Jan Komasa, djeluju kao upozorenja koja se olako odbacuju. Povijest nas uči da ideologije rijetko ostaju na papiru.
Otići ćemo korak dalje te bez pardona reći da Godišnjica djeluje kao prequel filmu Građanski rat: Svakom carstvu dođe kraj (Civil War, 2024.) redatelja Alexa Garlanda, koji je prikazao raspad Amerike u punom jeku. On je tiha, ali jeziva najava onoga što dolazi. Ideologija ovdje još nije u rovovima, ali već razara obitelj, što je možda i najopasniji oblik rata.
O autoru
