Christopher Landon: “Horor i komedija imaju dosta toga sličnog”

“Blumhouse voli riskirati i podržava projekte koje bi mnogi odbili. Da sam odnio ovaj scenarij u neku drugu produkcijsku kuću i rekao: ‘Želim snimiti triler o dvoje ljudi koji cijelu noć sjede za stolom’, vjerojatno bi me odbili”, govori Christopeh Landon, redatelj filma Igra straha.

Kada vidite ime Christopher Landon na špici filma onda znate da su ispred vas dva napeta sata ispunjena uzbudljivim scenama. Američki redatelj se u protekla dva desetljeća etablirao kao pouzdan tvorac uspješnih napetica pomiješanih s hororom i komedijom (Paranoja, Freaky). Njegov najnoviji film Igra straha u tome nije nimalo drugačiji.

U Igri straha udovica (Meghann Fahy) odlazi na svoj prvi spoj na slijepo. U restoranu je dočeka zgodni i šarmantni Henry (Brandon Sklenar). Večer, pak, dobije neobičan zaplet kada žena počne primati poruke u kojima joj nepoznata osoba prijeti da mora slušati naredbe ili će joj ubiti sina. Naredba? ubiti Henryja!

Kao sin poznatoga glumca Michaela Landona, Christopher Landon odrastao je u filmskom svijetu. No, za razliku od oca, svoj je kreativni zanos pronašao iza, a ne ispred kamere.

Kako ste se uključili u film Igra straha?

Christopher Landon: Sve je počelo telefonskim pozivom od producenata Brada i Camerona Fullera, koji su mi rekli da imaju scenarij za koji misle da bi mi se mogao svidjeti. Poslali su mi ga, i iako često dobivam scenarije, ponekad odmah osjetite da je nešto posebno. Počeo sam čitati i prošao kroz cijeli scenarij u jednom dahu, za otprilike sat vremena. Odmah sam ih nazvao i rekao: “Ovdje ima nečega. Ovo je zaista posebno!”

Što vas je toliko privuklo scenariju?

Christopher Landon: Nisam namjerno tražio triler, ali obično me privuku projekti koji me instinktivno pogode. Ovaj scenarij djelovao mi je kao svojevrsni zatvoreni krug. Na početku karijere napisao sam Paranoju, svoje ljubavno pismo Alfredu Hitchcocku u stilu Johna Hughesa. Igra straha mi je djelovala kao evolucija tog stila. Bilo mi je osvježavajuće raditi na nečemu zrelijem nakon brojnih filmova fokusiranih na tinejdžere.

Horor u ovom filmu nije toliko krvav, već više psihološki i realističan.

Christopher Landon: Da, ono što ga čini zastrašujućim jest njegova realnost. Ovo je scenarij koji lako možete zamisliti u stvarnom životu. Ideja da vas netko nevidljiv muči i maltretira putem mobitela nešto je s čim se gotovo svatko može poistovjetiti. Mislim da su mnogi doživjeli neku vrstu takvog iskustva, bilo putem društvenih mreža ili u vezi. Taj prepoznatljiv element u Igri straha prerasta u ultimativnu noćnu moru.

Uspjeli ste i komediju ukomponirati u taj koncept. Kako ste pristupili tom aspektu?

Christopher Landon: Horor i komedija imaju mnogo toga zajedničkog. Strukturno, šale su slične šokantnim scenama – obje iznenađuju publiku. Komedija može razoružati gledatelje i zbližiti ih s likovima. Nastojim je koristiti koliko god mogu, iako je ovdje drugačije nego u filmovima poput Sretan dan smrti ili Freaky. Ti filmovi balansiraju između dva žanra, dok je u Igri straha komedija štedljivo dozirana i služi priči. Šale se pojavljuju samo kada su prirodne, a ne radi samih šala. No, uvijek volim kada se publika može nasmijati jer smatram da to pojačava emotivni učinak filma.

Film ima i izraženu detektivsku notu. Kako ste došli do toga?

Christopher Landon: Ono što najviše volim kod Igre straha jest to što prati ženu koja istovremeno pokušava riješiti misterij i spriječiti zločin. Violet dobiva zadatak ubiti svog pratitelja na spoju, dok je nevidljivi manipulator iz restorana promatra i kontrolira svaki njezin pokret. Uživao sam igrajući se s elementima misterije, usmjeravajući sumnju na različite likove: je li to barmen? Hostesa? Konobar? Ili čak njezin spoj, Henry? U restoranu je najmanje stotinu ljudi – može biti bilo tko. Mislim da će publici biti zabavno uključiti se u taj aspekt priče i pokušati otkriti tko stoji iza svega. To je prava draž filma.

Što vam je bilo bitno kod vizualnog stila filma?

Christopher Landon: Htio sam da film izgleda sofisticirano, ali i da ima klaustrofobičnu atmosferu. Ograničenost jednog seta, restorana, omogućila nam je igru sa sjenama i refleksijama. Također smo koristili duge leće kako bismo pojačali osjećaj paranoje i neizvjesnosti.

S kojim ste se izazovima susreli snimajući film?

Christopher Landon: Definitivno je najizazovnije bilo što je gotovo cijeli film snimljen na jednom setu – u restoranu. Morali smo pronaći načine da svaki kadar bude vizualno zanimljiv unatoč tome što se radnja uglavnom odvija za stolom. Također, rad s glumcima u takvom okruženju zahtijevao je posebnu dinamiku kako bi dijalozi ostali napeti i uvjerljivi.

Glavni lik ovog napetog trilera je Violet. Možete li nam više reći o njoj?

Christopher Landon: Violet je kompleksan lik. Samohrana je majka koja se, nakon traumatičnog odnosa, napokon otvara prema mogućnosti ljubavi. Pristaje izaći na spoj, iako je nervozna zbog svojih trauma i problema s povjerenjem. Na početku djeluje snažno, ali kako noć odmiče, vidimo da nije toliko stabilna koliko se činilo. No, istovremeno otkrivamo njezinu unutarnju snagu koju ni sama nije bila svjesna.

Što je Meghann Fahy donijela ulozi Violet?

Christopher Landon: Poput mnogih, i ja sam je prvi put zamijetio u drugoj sezoni Bijeli lotos. Svi smo imali istu reakciju: “Tko je ova glumica?” Meghann je nevjerojatna! Ima sposobnost biti izrazito ranjiva, a istovremeno simpatična, samopouzdana i prizemljena.

Može li se za Igru straha kazati da je idealno odgovara produkcijskoj kući Blumhouse?

Christopher Landon: Blumhouse voli riskirati i podržava projekte koje bi mnogi odbili. Da sam odnio ovaj scenarij u neku drugu produkcijsku kuću i rekao: “Želim snimiti triler o dvoje ljudi koji cijelu noć sjede za stolom”, vjerojatno bi me odbili. No, Jason Blum i Blumhouse vjeruju u redatelje i daju im priliku da ispričaju priče koje su važne i osobne.

Što mislite da će publika voljeti kod Igre straha?

Christopher Landon: Mislim da će ih osvojiti napetost i osjećaj paranoje koji raste iz scene u scenu. Film vas uvlači u situaciju koja je istovremeno zastrašujuća i vrlo stvarna. Violetina borba je univerzalna – svi se možemo povezati s njezinim strahovima i nesigurnostima. Osim toga, Igra straha donosi nevjerojatnu izvedbu Meghann Fahy i vizualni stil koji će publiku držati prikovanom za ekran do samog kraja.

O autoru

Josip Jurčić

Pogledaj ostale članke ovog autora