Debitantski dugometražni film redateljice Tracie Laymon otvara važne teme o emocionalnim granicama i zaslužuje pažnju svakoga tko cijeni promišljenu filmsku priču. Scenarij je za svaku pohvalu, režija dosljedna, a ton ostaje stabilan unatoč povremenim oscilacijama. Prvoklasne glumačke izvedbe donose Barbie Ferreira, John Leguizamo i French Stewart.
Tracie Laymon je američka scenaristica, producentica i redateljica koja se afirmirala kroz kratke forme, a dugometražni debi ostvarila filmom Bob Trevino Likes It (2024.). Njezin rad karakterizira osobna emotivna dubina i sklonost intimnim pričama koje istražuju odnose i identitet. Prije ovog svog redateljskog prvijenca, Laymon je režirala i producirala niz kratkih filmova koji su prikazivani na festivalima diljem Sjedinjenih Američkih Država.
Film kao prostor za iscjeljenje
Među njima se ističe Girls! Girls! Girls! iz 2011. godine, koji možemo opisati kao kolekciju kratkih filmova koje su režirale žene, a Laymon je sudjelovala kao jedna od autorica, uz redateljice Shane Betz i Beth Grant. Taj projekt bio je dio inicijative za vidljivost ženskih glasova u filmskoj industriji, s fokusom na ženske perspektive i autentične narative.
Tijekom karijere osvojila niz nagrada za režiju i scenarij, uključujući priznanja na festivalima kao što su LA Shorts Fest, Women Texas Film Festival i Seattle Film Festival. Osim autorskog rada, aktivna je i kao mentorica, podučavajući filmsku režiju i animaciju na institucijama poput Stanforda, Berkeleyja i Ghetto Film School.
Laymon je tijekom godina razvijala svoj pristup pisanju i režiji kroz rad na scenarijima koji se temelje na emocionalnoj jezgri likova, gradeći priče iznutra prema van. Osim režije, aktivna je i kao producentica, često preuzimajući više uloga u svojim projektima kako bi zadržala kreativnu kontrolu i očuvala osobni ton. Njezin rad karakterizira nastojanje da se kroz film stvori prostor za iscjeljenje – kako za autore, tako i za gledatelje.
Vjeruje da film može biti sredstvo osobne i kolektivne transformacije, te da ranjivost nije slabost, nego početak stvarne povezanosti. U svom stvaralaštvu posvećena je stvaranju prostora za marginalizirane, tihe i ranjive glasove, vjerujući da upravo oni nose najdublje istine. Njezin redateljski prvijenac Bob Trevino Likes It jasno to i odražava.
Glavna protagonistkinja filma je Lily Trevino (Barbie Ferreira), mlada žena i pomoćnica osobama s invaliditetom, prekida vezu nakon nevjere svog partnera. U potrazi za emocionalnim uporištem pokušava se približiti svom biološkom ocu Bobu (French Stewart), no on je ignorira i pokazuje više interesa za žene svog godišta s kojima izlazi na spojeve. Jedan takav mu upropasti a on ju odbaci.
Lily se suočava s traumama iz djetinjstva kroz razgovore s terapeutkinjom, ali njezina vedrina i ranjivost ostavljaju terapeutkinju bez riječi. Nakon niza neuspjelih pokušaja da se poveže s ocem, on jednom prilikom čak poziva osiguranje kad mu pokuša prići. U očajničkom pokušaju da ga pronađe, Lily pretražuje Facebook i šalje zahtjev za prijateljstvo muškarcu istog imena – Bobu Trevinu (John Leguizamo) iz Indiane.
Pohvale za scenarij i režiju
Taj Bob, građevinski menadžer, koji je izgubio sina dok je još bio beba, prihvaća zahtjev i počinje pratiti njezine objave. Između njih se razvija neočekivano prijateljstvo, iako Bobova supruga Jeannie (Rachel Bay Jones) sumnja da je Lily prevarantica. Unatoč svemu, njihov odnos se produbljuje a istovremeno odnos njezinog oca prema njoj nazaduje. Jednog dana, Bob joj se prestane javljati…
Odmah treba reći da Bob Trevino Likes It nije film koji traži savršenstvo. Njegova snaga leži upravo u tome što dopušta likovima da budu zbunjeni, ranjivi, nespretni — ali uvijek dostojanstveni. Redateljica Laymon fokusirano i strpljivo pušta da ranjivost progovori tiho i snažno. U trenucima kad emocije izmiču kontroli, film uspijeva emotivno dotaknuti, a da se ne poseže za velikim gestama.
Scenarij svakako zaslužuje pohvalu. Tematski istražuje granice pripadnosti bez didaktičnosti. On ne nudi definicije, nego svjedoči o potrazi. Identitet se ne izgovara, nego se traži: u gesti, u nesporazumu, u pokušaju da se bude voljen. Dijaloge treba posebno pohvaliti jer su vrlo promišljeni i sadrže snažnu dozu realnosti. Redateljski je film gotovo savršeno odrađen. Kamera ne dominira, ona je tu da prati a ne da bilježi.
Iako film otvara važne teme o emocionalnim granicama, mora se reći da ih ne istražuje dovoljno duboko da bi pružio jasnu psihološku artikulaciju. Likovi djeluju autentično, no njihova potreba za pripadanjem ponekad ostaje neosvijetljena, kao da se redateljica boji zaroniti još jedan sloj dublje. To je vidljivo i u odnosima koji traže razjašnjenje. Tada, naime, film često ostaje na razini geste, ne ulazeći u unutarnje slojeve koji bi mogli pojasniti motivaciju.
Prvoklasne glumačke izvedbe
Scenaristički mala mana je što ponekad prijelazi između scena djeluju prebrzo, što na trenutke umanjuje emocionalnu uvjerljivost. Također, struktura radnje povremeno gubi ritam, osobito u dijelovima gdje se emocionalni intenzitet mijenja bez pripreme. Mora se reći da film povremeno oscilira između komičnog i ozbiljnog tona, što malo umanjuje trenutke emocionalne napetosti. Dodajmo da, iako iskren u namjeri, film ne uspijeva uvijek uskladiti atmosferu s temom koju obrađuje.
Što se glumačkih izvedbi tiče, film je prvoklasno dorađen. Barbie Ferreira (Nikako/Nope, 2022.) donosi emocionalnu otvorenost koja ne traži odobravanje a njezina izvedba je ranjiva, ali ne sentimentalna. Svom liku daje iznimnu autentičnost i uvjerljivost. Za nastup Johna Leguizama (Divlja noć/Violent Night, 2022.) možemo reći da igra s mjerom. On ne dominira, svom liku daje očinsku toplinu bez patetike. Njegova izvedba je ‘tiha’ a njegov nastup je vjeran tonu filma.
French Stewart (Nikad nije kasno/Queen Bees, 2021.) donosi lik koji balansira između emocionalne manipulacije i komične nelagode. To možda ponekad djeluje i neujednačeno, ali je vrlo funkcionalno. Primjetno je da povremeno prelazi u karikaturalno, osobito u scenama gdje lik izbjegava odgovornost. No, unatoč tome, uspijeva prenijeti složenost oca koji ne zna voljeti, a to daje filmu dodatnu težinu.
Film koji zaslužuje pažnju
Bob Trevino Likes It redateljice Tracie Laymon je film koji se oslanja na emocionalnu iskrenost. Njegova vrijednost leži u sposobnosti da prikaže svakodnevnu bol bez pretjerivanja i bez sentimentalnosti. Rijetko se viđa ovako suzdržan pristup traumatskim temama, s vidljivim poštovanjem prema likovima ali i gledatelju. Njegova prednost je što ne pokušava šokirati, već razumjeti.
Iako ne nudi duboku psihološku analizu, uspijeva zadržati emocionalnu uvjerljivost. Režija je dosljedna, a ton filma ostaje stabilan unatoč povremenim oscilacijama. Glumačke izvedbe potvrđuju autentičnost priče, osobito u suptilnim, nenametljivim scenama. Scenarij je promišljen i za svaku pohvalu, iako povremeno gubi ritam u prijelazima. Jednostavno, Bob Trevino Likes It zaslužuje pažnju svakoga tko voli film.
Njegova zanimljivost leži i u tome da, iako nije snimljen po doslovno istinitoj priči, nosi duboku emocionalnu istinu. Naime, redateljica Laymon doživjela je trenutak koji je pokrenuo sve. Nakon što ju je njezin otac odbacio, slučajno je poslala zahtjev za prijateljstvo čovjeku istog imena i taj nepoznati Bob Trevino odgovorio je s toplinom, pažnjom i očinskom prisutnošću koju dotad nije poznavala. Laymon je oblikovala film kao svjedočanstvo, ne kao rekonstrukciju: ono što je istinito nije svaki događaj, nego osjećaj koji ostaje.
O autoru
