Spoj drame i komedije, rumunjskog redatelja Radu Judea, nagrađen je na ovogodišnjem festivalu u Berlinu za najbolji scenarij. Kroz prizmu apsurda on otvara niz tema koje ne analizira, već izlaže bez uljepšavanja. Na Rotten Tomatoesu film skupio 100 % pozitivnih ocjena struke, što potvrđuje da je Jude snimio uradak koji se ne mora svidjeti da bi bio važan.
Rumunjski redatelj Radu Jude jedan je od najautentičnijih glasova suvremenog europskog filma, poznat po spoju satire, dokumentarističke oštrine i duboko humanističkog pogleda. Njegov opus neprestano propituje granice između osobnog i političkog, fikcije i stvarnosti, često koristeći arhivske materijale i formalne eksperimente. U naša kina stigao Kontinental ’25, prvi od njegova dva ovogodišnja filma (drugi je Dracula, koji je svjetsku premijeru imao na filmskom festivalu u Locarnu).
Vjeran svojoj poetici
Jude se ovim ostvarenjem, za koje je napisao i scenarij, vraća urbanoj svakodnevici s dozom gorkog humora i moralne nelagode. Film je premijerno prikazan na ovogodišnjem filmskom festivalu u Berlinu, gdje je osvojio nagradu za najbolji scenarij, potvrđujući njegov status kao jednog od najvažnijih autora srednje i istočne Europe. Nastavak je to njegovog uspješnog pojavljivanja na ovom utjecajnom i poznatom svjetskom festivalu gdje je prije četiri godine pobijedio s iznimno zabavnom, ali i poučnom crnom komedijom Baksuzno bubanje ili bezumni pornić (Babardeala cu bucluc sau porno balamuc, 2021.; engleski naslov filma: Bad Luck Banging or Loony Porn) filmom koji je polučio uspjeh i kod publike.
Njegov stil karakterizira statična kamera, dugi kadrovi i dijalozi koji više razotkrivaju društvene pukotine nego likove same. U Continental ’25, kao i u ranijim radovima, Jude ostaje vjeran svojoj poetici: film kao ogledalo koje ne uljepšava, nego poziva na suočavanje. Naslov filma direktno je posuđen od velikog Roberta Rosselinija i njegovog ostvarenja Europa ’51 (1952.), koje je poznato kao jedno od posljednjih značajnih ostvarenja neorealizma.
Naizgled miran početak filma ovdje je jako bitan. U njemu pratimo beskućnika Iona (Gabriel Spahiu) koji skuplja plastične boce po napuštenom lunaparku s dinosaurima, zatim luta gradom Clujom gdje prosi i moli za posao. Nakon toga stiže u podrumsku kotlovnicu jedne stambene zgrade u kojoj boravi. Nešto kasnije iz sna ga budi sudskom službenicom Orsolyjom (Eszter Tompa), s nekoliko pripadnika žandarmerije, koja ga je došla deložirati.
Na deložaciju je bio već upozoren, putem svojih veza isposlovala je da ga prime u jedno crkveno sklonište i dobio je nešto vremena ali se na to oglušio. U dogovoru s Orsolyjom dobiva dvadeset minuta da pokupi sve svoje stvari i ona taj svoj čin smatra suosjećajnim jer shvaća njegovu poziciju kao čovjek. No, Ion tih dvadeset dodatnih minuta iskoristi za – samoubojstvo (objesi se za radijator). Orsolyju događaj jako potrese te se suočava s vlastitim osjećajem krivnje.
Karikatura koja boli
Pravno gledajući, ona nije ništa kriva, radila je svoj posao i sve učinila da čin deložacije olakša i izađe u susret pokojnom beskućniku. Unatoč tomu, osjećaj krivice svejedno ju progoni. Tragični događaj mediji pretvaraju u političku optužnicu – Ion je bio bivši rumunjski olimpijac a Orsolya, etnička Mađarica. Zbog svega ne odlazi na odmor u Grču sa suprugom i djecom. U idućim danima pokušava pronaći oprost ali ostaje zaustavljena u trenutku dok njezini poznanici i grad oko nje nastavlja živjeti.
U žanrovskom spoju drame i komedije, Radu Jude ne analizira – on izlaže, bez štita, bez uljepšavanja. Kroz prizmu apsurda, otvara prostor gdje se kriza stanovanja, postsocijalistička ekonomija, nacionalizam i jezična moć ne razdvajaju, nego sudaraju. Svaka tema ne stoji sama, već se pretače u drugu, kao da društvo diše kroz pukotine.
Jude ne nudi dijagnozu, nego ogledalo koje ne štedi. Njegova posveta Rossellinijevoj Europi ’51 nije metafizička elegija, nego karikatura koja boli. I to zato što ne ismijava, nego razotkriva. Umjesto tragedije koja uzdiže, on nudi trzaj stvarnosti – sirov, neuljepšan, koji ne traži suze, nego pogled. Film ne poziva na suosjećanje, već na suočavanje, no pritom ostaje hladan u svojoj distanci. Apsurd, iako snažan alat, povremeno djeluje kao jedini preostali jezik, ali i kao ograničenje jer ne dopušta emociji da se potpuno izrazi.
Judeova odluka da odbaci metafizičku dubinu u korist karikaturalne oštrine donosi jasnoću, ali i gubitak slojevitosti. U prostoru gdje društvo prestaje slušati, apsurd može biti nužan. No, ostaje pitanje “je li dovoljan?”. Film svjedoči, ali ne grli niti razotkriva a ni ne pruža zaklon gdje bi emocija mogla ostati bez opravdanja. U toj estetici suočavanja, gledatelj ostaje promatrač, ne sudionik.
Strogo kontrolirana gluma
Jude se nadovezuje i na kultno ostvarenje Alfreda Hitchcocka Psiho (Psycho, 1960.), gdje se fokus pomiče od žrtve prema počinitelju. Ionova priča, iako tragična, nije središte filma nego je odskočna točka za Orsolyjin unutarnji rasplet. Taj prijelaz nije samo narativni, nego etički: od beskućnikove smrti prema ženi koja se ne može osloboditi osjećaja sudioništva.
Orsolya nije počinitelj, ali njezina šutnja, nelagoda i pokušaji opravdanja otvaraju prostor za pitanje – koliko smo svi, u svojoj pasivnosti, dio onoga što se dogodilo? Film time ne gradi klasičnu tragediju, nego raslojenu moralnu parabolu, gdje se odgovornost ne dodjeljuje, nego raspršuje. Gledatelj ne zna gdje da stane, jer granice između krivnje i dužnosti nisu jasno povučene. U tom pomaku, Kontinental ’25 ne traži suosjećanje, nego samospoznaju.
Ono što se nekim gledateljima neće dopasti jest izražena hladnoća filma, emocionalna distanca koja otežava povezivanje s likovima. U drugoj polovici, ritam pomalo gubi snagu, a dramaturški prijelazi djeluju manje uvjerljivo. Dijalozi su često oblikovani kao deklaracije, više kao idejni iskazi nego spontani razgovori, što može stvoriti dojam kazališne forme. Takav stil, iako dosljedan, ponekad umanjuje mogućnost da se emocija zadrži i razvije. Film ostaje snažan u svojoj namjeri, ali ne uvijek pristupačan u svojoj izvedbi.
Gluma u filmu nije emocionalno razigrana, već strogo kontrolirana, što može djelovati kao ograničenje, ali i kao dosljedan izbor u kontekstu moralne parabole. Likovi ne traže identifikaciju, već promatranje. Eszter Tompa, kao glavna protagonistkinja filma, donosi nijansiranu izvedbu, u kojoj se krivnja ne izgovara, nego nosi. Njezina prisutnost je tiha, ali postojana. Upravo ta suzdržanost omogućuje filmu da ostane vjeran svojoj etičkoj liniji, iako time riskira da gledatelj ostane na distanci.
100 % pozitivnih ocjena na Rotten Tomatoesu
Kontinental ’25 nije film koji traži da ga volimo, nego da ga izdržimo. Njegova hladnoća nije greška, već promišljen izbor ali i izbor koji ne mora svakoga uvjeriti. Redatelj Radu Jude ne gradi mostove prema gledatelju, već postavlja ogledala i to bez okvira. U tom prostoru, nelagoda je sredstvo, ne cilj, no ponekad djeluje kao zatvoreni krug bez izlaza.
Njegov film ne nudi katarzu, nego etičku nelagodu koja ostaje i nakon odjavne špice. Njegova snaga leži u moralnoj provokaciji, ali ta snaga ne mora nužno biti i emocionalno djelotvorna. Neki će ga doživjeti kao intelektualni izazov, drugi kao estetsku barijeru. Ipak, činjenica da je na Rotten Tomatoesu skupio 100% pozitivnih ocjena struke potvrđuje da je Jude snimio uradak koji se ne mora svidjeti da bi bio važan.
O autoru
