‘Poljubac žene pauka’: Adaptacija koja ne traži realizam

Redatelj i scenarist Bill Condon donosi novu adaptaciju romana argentinskog pisca Manuela Puiga te reinterpretira broadwayski mjuzikl kroz filmski jezik koji je istovremeno stiliziran, intiman i politički nabijen. Pravo glumačko iznenađenje filma je Tonatiuh a tu su još i Diego Luna i Jennifer Lopez koja zrači zvjezdanom prisutnošću i donosi glamur u svaki kadar.

Temeljen na istoimenom mjuziklu Terrencea McNallyja, Johna Kandera i Freda Ebba, film redatelja i scenarista Billa Condona Poljubac žene pauka (Kiss of the Spider Woman, 2025.) druga je adaptacija romana argentinskog pisca Manuela Puiga iz 1976. godine. Prvu filmsku adaptaciju romana Poljubac žene pauka režirao je Héctor Babenco 1985. godine, prema scenariju Leonarda Schradera.

Pozornost na Sundanceu

Taj film je nastao u američko-brazilskoj koprodukciji, a uloge su tumačili William Hurt, Raul Julia i Sônia Braga. Premijerno prikazan na Cannesu, film je naišao na snažan odjek kod publike i kritike, osvojivši brojne nagrade, uključujući Oscara za Williama Hurta u kategoriji najboljeg glumca nominacije za najbolji film i režiju. S ukupnim prihodom od 17 milijuna dolara na budžet od 1.5 milijuna, film se smatra komercijalno i umjetnički uspješnim.

Budžet Condonove adaptacije iznosio je oko 60 milijuna dolara. To je značajno više od prvotno prijavljenih 30 milijuna, a razlika se pripisuje dodatnim troškovima produkcije i glazbenih prava. Premijerno je prikazan krajem siječnja 2025. na Sundance Film Festivalu, gdje je izazvao pozornost zbog svoje stilizirane vizualne estetike i glazbene strukture. To ne treba čuditi jer je Condon poznat po uspješnim ekranizacijama mjuzikala poput Ljepotica i zvijer (Beauty and the Beast, 2017.), Dreamgirls (2006.),  i Chicago (2002.) a ovim svojim najnovijim ostvarenjem ponovno spaja kazališnu formu s filmskom fantazijom.

U zatvoru u Argentini tijekom ranih 1980-ih, dvojica muškaraca dijele ćeliju: politički zatvorenik Valentín (Diego Luna) i homoseksualni stilist Molina (Tonatiuh), osuđen zbog javne nepristojnosti. Njihov odnos započinje s nepovjerenjem, ali se postupno razvija kroz priče koje Molina pripovijeda – fantazije o glamuroznoj filmskoj divi Ingrid (Jennifer Lopez) iz zlatnog doba Hollywooda.

Te priče, ispričane kroz glazbene sekvence, postaju prostor bijega, ali i ogledalo unutarnjih borbi. Glazbeni elementi filma koriste se kao sredstvo za istraživanje identiteta, čežnje i otpora. Kako se vanjski svijet zatvora sve više steže, unutarnji svijet fantazije postaje sve raskošniji i složeniji. Filmska diva, prisutna samo kroz priče, postaje simbol slobode, ljubavi i smrti. Granice između stvarnosti i fantazije postupno se brišu, ostavljajući likove (ali i gledatelje) u stanju emocionalne neizvjesnosti.

Vizualna raskoš i emocionalna slojevitost

Condonova adaptacija reinterpretira broadwayski mjuzikl kroz filmski jezik koji je istovremeno stiliziran, intiman i politički nabijen. Glazba Johna Kandera i Freda Ebba služi kao emotivni vodič kroz priču, povezujući političku represiju s osobnom ranjivošću. Film se oslanja na prepoznatljive elemente mjuzikla, ali ih koristi za oblikovanje intimne i politički osjetljive priče.

U tom spoju kazališne forme i filmske vizualnosti, Condon donosi adaptaciju koja ostaje vjerna izvornom duhu, ali ga interpretira kroz suvremeni produkcijski okvir. Glazbeni brojevi, preuzeti iz originalne Broadway produkcije, koriste se kao emotivni i simbolički prijelazi unutar narativne strukture. Condonova režija naglašava teatralnost kao sredstvo bijega, ali i kao prostor unutarnje borbe.

Njegov film  donosi vizualnu raskoš i emocionalnu slojevitost, smještenu u politički kontekst Argentine 1983. godine. On koristi stiliziranu estetiku kako bi istaknuo razliku između zatvorske stvarnosti i fantazijskih svjetova koje likovi prizivaju kroz glazbu i sjećanja. Zatvorski interijeri prikazani su u hladnim, prigušenim tonovima, dok su sekvence fantazije obojene blještavim nijansama i bogatom scenografijom. Ova vizualna podjela ne služi samo estetskoj razlici, već pojačava tematski raspon između represije i unutarnje slobode.

Posebno treba istaknuti da se kostimografija oskarovke Colleen Atwood i Christine L. Cantella ističe se preciznošću i simbolikom, oblikujući likove ne samo vizualno, već i emocionalno. Scenografija inspirirana MGM mjuziklima Vincentea Minnellija donosi raskošne fantazijske prostore. Condonova režija sve to koristi ne kao ukras, već kao temeljne slojeve priče koja oscilira između političke represije i osobne potrage za smislom.

Tonatiuh – glumačko iznenađenje filma

Mana filma je što ritam ponekad oscilira, no to djeluje kao svjestan odmak od klasične strukture, u skladu s temom bijega i fantazije. No, ovo je film ne traži realizam, već emocionalnu rezonancu, oslanjajući se na stilizaciju kao temeljni izražajni alat. Vizualna i glazbena rješenja ne prate linearnu naraciju, nego oblikuju unutarnje pejzaže likova. Condon koristi kazališne kodove kako bi naglasio fragmentiranost stvarnosti i snage imaginacije.

Pravo glumačko iznenađenje filma je Tonatiuh (Ručna prtljaga/Carry-On, 2024.) koji donosi izvedbu koja se ističe ranjivošću, duhovitošću i emotivnom preciznošću. Njegova prisutnost na ekranu nosi emocionalnu jezgru filma, balansirajući između ironije, nježnosti i unutarnje boli. Kao relativni filmski novak, on iznenađuje dubinom interpretacije i sposobnošću da prizove kompleksnost lika bez pretjerivanja. Slobodno možemo reći da je njegova glumačka izvedba jedan od elementa po kojem će se ovaj film pamtiti.

Diego Luna (TV serija Andor, 2022.- 2025., Rogue One: Priča iz Ratova Zvijezda/Rogue One: A Star Wars Story, 2016.) donosi suzdržanu snagu i emocionalnu težinu, oblikujući lik političkog zatvorenika s tihom odlučnošću. Uloga je oblikovana nenametljivo, s fokusom na unutarnju snagu i emocionalnu stabilnost. To što povremeno ostaje u sjeni Tonatiuha, čija interpretacija Moline nosi više vanjske ekspresije, više govori o snazi partnera nego o slabosti njegove izvedbe. Njegova prisutnost daje filmu političku gravitaciju, bez patetike.

Što se tiče odnosa između likova Tonatiuha i Lune, oni su oblikovani kroz suptilnu dinamiku moći, povjerenja i emocionalne ranjivosti. Oni grade odnos koji se razvija postupno, od nepovjerenja do intimnosti, bez naglih prijelaza ili patetike. Njihova međusobna prisutnost stvara emocionalnu jezgru filma, u kojoj se politička represija prelama kroz osobnu bliskost.

Jennifer Lopez (Vjenčanje za umrijeti/Shotgun Wedding, 2022.) zrači zvjezdanom prisutnošću i donosi glamur koji osvjetljava svaki kadar u kojem se pojavljuje. Njezina izvedba više počiva na scenskoj energiji i vizualnoj dominaciji nego na emocionalnoj razradi lika. U kontekstu fantazijskih sekvenci, upravo ta stilizacija djeluje kao svjesni izbor, u skladu s temom bijega i unutarnje projekcije. Kao diva iz Molinaine mašte, ona ne traži realizam, već utjelovljuje ideju glamura kao sredstva unutarnje slobode.

Bez gubitka političke težine

Za Poljubac žene pauka možemo reći da nije samo adaptacija. To je reinterpretacija koja poštuje izvorni tekst, ali ga oblikuje kroz suvremeni vizualni i glazbeni jezik. Bill Condon donosi režiju koja ne traži realizam, već emocionalnu rezonancu, koristeći stilizaciju kao sredstvo unutarnje ekspresije. Film se oslanja na snagu kazališnih kodova, ali ih prevodi u filmski medij s jasnoćom i osjećajem za ritam.

Iako narativ povremeno oscilira, upravo te oscilacije djeluju kao svjestan odmak od klasične strukture, u skladu s temom bijega i fantazije. Glazbeni brojevi, kostimi i scenografija ne služe kao ukras, već kao temeljne komponente svijeta koji likovi grade iznutra. Vizualna raskoš filma ne odvlači pažnju, već pojačava tematski raspon između represije i unutarnje slobode.

Za gledatelje koji traže više od linearnog pripovijedanja, ovo je film koji otvara prostor za unutarnju refleksiju. Jer, ovdje je riječ o ostvarenju koje spaja kazališnu fantaziju s filmskom intimom, bez gubitka političke težine. Film se ne ističe spektaklom, već načinom na koji gradi intimnu atmosferu i ostavlja trajan dojam. Unatoč manama, glumačka energija i vizualna dosljednost čine ga vrijednim gledanja.

O autoru

Tihomil Hamilton

Pogledaj ostale članke ovog autora