Najnoviji film redatelja Emmanuela Moureta kritičari su s pravom nazvali “najfrancuskijim filmom godine”. On ne pokušava impresionirati narativnim obratima, već ostaje vjeran introspektivnom promatranju svakodnevice. Film otvara prostor za promišljanje o razlikama između ljubavi, zaljubljenosti i praktičnosti te funkcionira i kao studija odnosa.
Francuski glumac, scenarist i redatelj Emmanuel Mouret rođen je 1970. u Marseilleu, a diplomirao je režiju na prestižnoj pariškoj školi La Fémis, gdje je već u ranim radovima pokazivao sklonost prema introspektivnim, emocionalno nijansiranim pričama. Njegov redateljski opus karakterizira nježna ironija, filozofska lakoća i duboko humanistički pristup likovima koji se sapliću o vlastite želje, moralne dileme i nespretnu iskrenost.
Četiri festivalske nominacije
Kritičari ga često uspoređuju s Woodyjem Allenom, ne zbog neuroze, već zbog urbane sentimentalnosti, narativne strukture i sklonosti prema dijalozima koji balansiraju između kazališne preciznosti i svakodnevne nespretnosti. U intervjuu za Variety, koji je dao 2021. godine, povodom prikazivanja filma Ljubavne afere (Les choses qu’on dit, les choses qu’on fait, 2021., engleski naslov: Love Affair(s)) Mouret istaknuo je da ga zanima “slavljenje kompleksnosti” – priče unutar priča, perspektive koje se mijenjaju, sjećanja koja se preklapaju s željama.
Spomenuti film ali i, primjerice, njegovi naslovi Lady J (Mademoiselle de Joncquières, 2018.) i Chronique d’une liaison passagère (engleski naslov: Diary of a Fleeting Affair, 2022.) potvrđuju njegovu sposobnost da spoji povijesni kontekst, suvremenu emociju i klasičnu estetiku u jedinstvenom tonu. Mouret ne traži dramske vrhunce, već suptilne pomake u unutarnjem svijetu svojih likova, gdje se komedija i tuga ne isključuju, nego plešu zajedno. Njegovi filmovi redovito se prikazuju na prestižnim festivalima, no Mouret ostaje dosljedan autor koji ne gradi karijeru na priznanjima, već na kontinuitetu i prepoznatljivosti vlastitog stila.
Njegov najnoviji film Tri prijateljice (Trois amies, 2024.; engleski naslov: Three Friends) premijerno je prikazan u službenoj konkurenciji prošlogodišnjeg 81. Venecijanskog filmskog festivala. Osim režije Mouret je i koscenarist s Carmen Leroi, kojoj je ovo scenaristički debi u formatu dugometražnog igranog filma. Spomenimo da je do listopada 2025. film je zabilježio četiri festivalske nominacije, uključujući onu za Zlatnog lava u Veneciji.
Radnja filma smještena je u Lyonu, gdje upoznajemo Joan (India Hair), srednjoškolsku profesoricu, koja više nije zaljubljena u Victora (Emmanuel Mouret). To ju čini nesretno i provodi besane noći. Kada mu napokon prizna istinu, Victor se opije i doživi prometnu nesreću i pogine. Ostaje sama s njihovom osmogodišnjom kćeri. No, uskoro Joan počinje osjećati simpatije prema novom susjedu i kolegi s posla Thomasu (Damien Bonnard), koji također ima osmogodišnju kćer.
Prostor za promišljanje
Tu je i Alice (Camille Cottin), njezina najbolja prijateljica, koja isto ne osjeća strast prema svom partneru Ericu (Mathieu Amalric), ali njihova veza i dalje besprijekorno funkcionira. No, Alice nema pojma da Eric ima aferu s Rebeccom (Sara Forestier), njihovom zajedničkom prijateljicom. Uskoro se međusobne veze i ljubavni životi i triju prijateljica počinju na neobične načine odvijati i ispreplitati…
Mouret u filmu Tri prijateljice ostaje dosljedan svom prepoznatljivom stilu – dijaloški strukturiranom, filozofski nijansiranom i emocionalno suzdržanom. Iako se priča odvija iz pozicije muškog naratora (Victora), njegova perspektiva ne dominira, već služi kao formalni okvir koji dodatno ističe unutarnje pomake ženskih likova. Film ne govori o ženama izvanjski, već ih prati iznutra – kroz njihove dileme, tišine, krivnje i pokušaje da ostanu vjerne sebi. Upravo ta distanca naratora omogućuje da ženski pogled ne bude objašnjen, već doživljen.
Film se oslanja na introspektivne razgovore i unutarnje dileme likova, dok se vanjski zaplet svodi na nekoliko ključnih pomaka. Ritam je pomalo neujednačen, početna dinamika postupno prelazi u statičniju, refleksivnu atmosferu, što gledateljima naviknutim na ‘nezahtjevne’ filmove neće baš dobro sjesti.
Treba naglasiti da redatelj Mouret ne traži dramske vrhunce, već prati emocionalne pomake kroz svakodnevne geste, što zahtijeva strpljenje i spremnost na nijansirano gledanje. Za one prave filmofile valja istaknuti da film otvara prostor za promišljanje o razlikama između ljubavi, zaljubljenosti i praktičnosti. U tom smislu, on više funkcionira kao studija odnosa nego kao klasična narativna cjelina.
Što se glume tiče, ističe se India Hair (Ljutita Annie/ Annie colère, 2022.; engleski naslov: Angry Annie), čija izvedba ne traži simpatije, već razumijevanje. Možemo reći da ona daje emocionalno i najdublji doprinos filmu. Camille Cottin (Stillwater, 2021.) donosi nijansiranu kombinaciju racionalnosti i potisnute nelagode, zadržavajući kontrolu i kad lik gubi jasnoću. Sara Forestier (Djevojke za zabavu/ Filles de joie, 2020.; engleski naslov: Working Girls) unosi energiju i spontanost, ali njezin lik ostaje djelomično nedorečen. No, razlog za to krije se u scenariju a ne njezinoj izvedbi.
Nagrađuje za strpljenje
Od muških izvedbi, u prvom planu je Damien Bonnard (Šesto dijete/ Le sixième enfant, 2022.; engleski naslov: The Sixth Child) donosi suzdržanu toplinu, bez teatralnosti. Njegova prisutnost djeluje stabilizirajuće, osobito u scenama s djecom. Emmanuel Mouret u ulozi Victora ostaje distanciran, gotovo funkcionalan, što je u skladu s naratorskom pozicijom, ali ne ostavlja snažan glumački trag. Sve u svemu, glumačka postava funkcionira skladno, bez dominacije, što odgovara tonu filma. Nema tu nekih velikih glumačkih gesti, ali ima puno nijansi osobito u pogledu/pogledima, tišini i ritmu govora.
Film Tri prijateljice ne pokušava impresionirati narativnim obratima, već ostaje vjeran introspektivnom promatranju svakodnevice. Njegova snaga leži u sposobnosti da prepozna nijanse odnosa, bez potrebe za velikim gestama ili emocionalnim eksplozijama. Kritičari su ga s pravom nazvali “najfrancuskijim filmom godine” – zbog jezika, ritma, odnosa i kulturne atmosfere koju nosi.
Redatelj Emmanuel Mouret se ne boji unijeti tugu i gubitak, ali ih ne dramatizira – pojavljuju se tiho, kao dio života, ne kao dramaturški vrhunac. Ovo njegovo ostvarenje traži strpljenje, ali ga nagrađuje promišljanjem i pažljivo oblikovanim osjećajima. Nije riječ o filmu koji će osvojiti publiku brzinom, već o nečemu što ostaje nakon gledanja. Za gledatelje koji cijene suzdržanost, dosljednost i emocionalnu slojevitost, Tri prijateljice nudi solidan, promišljen doprinos Mouretovu opusu.
O autoru
