18. FMFS: Sjajni češki “Valovi” slobode djeluju još aktualnije nego što su bili prije pola stoljeća

Osmog dana 18. Festivala mediteranskog filma Split pogledali smo češku povijesnu dramu Valovi, koja govori o Praškom proljeću i invaziji Čehoslovačke od strane zemalja Varšavskog pakta koja se dogodila 1968. godine. Osim povijesti, dobili smo i snažnu poruku koja odjekuje mnogo jače nego što se čini na prvu.

Valove je režirao Jiří Mádl, kojemu je ovo bio četvrti redateljski uradak, a koji vjerojatno neće biti poznat čitateljima osim ako nisu ljubitelji suvremenog češkog filma. Međutim, Valovi, koji su bili češki kandidat za Oscara (iako nisu ušli među nominacije), pokazuju da se radi o redatelju koji, iako je pomalo konvencionalan, zna svoj zanat i zna napraviti dobar i zanimljiv film, a čemu svjedoči i činjenica da se radi o drugom najuspješnijem češkom filmu u povijesti.

Valovi su istovremeno i radio valovi – jer radio je fokus ovoga filma – i simbol slobode koja se poput valova, ali i preko radiovalova, širila kroz tadašnju Čehoslovačku u pokušaju te zemlje da se uslijed Dubčekovih liberalnih reformi (Praško proljeće) odmakne od Brežnjevljevog povratka staljinističkoj zatvorenosti.

Film dosta precizno prati i prezentira povijesne događaje, kako one koji su direktno prethodili Praškom proljeću, tako i one koji su uslijedili nakon njegova nasilnog gušenja. U tom pogledu, film se može podijeliti na tri cjeline, koje prikazuju tri faze u razvoju Praškog proljeća – njegove uzroke, njegov tijek i njegov krah.

Ono što Valovi pritom jako dobro rade jest kombiniranje povijesti i fikcije. Iako je radnja filma utemeljena na povijesnim činjenicama, ona je – kao i u svakom dobrom povijesnom filmu – dramatizirana i to na način da gledatelju približi povijesne događaje kroz ljudsku perspektivu, jer iako je kontekst važan, individualna perspektiva važnija je jer ipak pratimo likove i njihove borbe pa se s njima želimo i poistovjetiti.

Mádl tu, moramo biti iskreni, nema neki revolucionarni pristup (nije inovativan poput, primjerice, Petog rujna, iako je jako sličan tom filmu u načinu kako kombinira povijesne događaje sa žanrovskim elementima trilera, što je veliki plus), ali sjajno koristi provjernu formulu i daje joj mnogo duše i mnogo opipljive autentičnosti, čime zapravo postiže željeni učinak i nama prezentira film koji je istovremeno dinamičan, zanimljiv, napet kao najbolji triler i nabijen emocijama, a upravo smo to i tražili.

No, osim te osobne razine, Mádl ima i dobar osjećaj za povijesni trenutak. Kombinirajući fikciju s arhivskim snimkama, Mádl je sjajno prikazao kolektivni osjećaj borbe za slobodu koji je bio u fokusu čehoslovačke nacije u to doba, pokazujući koliko je ta sloboda zapravo važna i koliko različitih lica opresija može imati. Vrlo suptilno ističe neke važne društvene segmente Praškog proljeća, a preciznim odabirom arhivskih snimaka daje jasan prikaz Alexandera Dubčeka kao izrazito pozitivne ličnosti.

I unatoč razočarenju koje na kraju, borba je dobila svoj smisao jer je pokazala da je moguće nešto učiniti, ali i koji je od dva puta neupitno bolji.

Likovi su također krajnje zanimljivi, pogotovo jer su svi osobenjaci; iako ostaje nejasno koliko su povijesne ličnosti poput Weinera, Věre, Dobrovskog, Hoffmana i drugih dramatizirane za potrebe filma, njihov prikaz nikada ne prelazi u karikaturu tako da je Mádl napravio sjajan posao prilikom adaptacije njihovih stvarnih ličnosti za ovaj film.

Međutim, u moru stvarnih ličnosti ističe se protagonist filma Tomáš Havlík, mladi tehničar koji je zapravo nositelj onog subjektivnog, individualiziranog aspekta ove povijesne priče. Havlík je simbol; on je utjelovljenje svega onoga „običnoga“ u vrtlogu enormnih povijesnih prevrata i tako simbolizira „prosječnog“ Čeha/Slovaka koji je igrom slučaja bio dio nevjerojatnih povijesnih zbivanja. U njemu su akumulirani svi pozitivni i negativni aspekti čehoslovačke povijesti – on je samo običan građanin kojeg politika ne zanima, ali igrom slučaja postane dio povijesne revolucije, pri čemu mora balansirati između pragmatizma, idealizma i spašavanja žive glave od tajne policije koja mu diše za vratom.

Havlík je, stoga, zanimljiv zato što je on idealizirani junak cijelog tog pokreta. On nije nikakav vlastodržac poput Dubčeka ili utjecajna figura poput Weinera; on je običan radijski tehničar koji nam pokazuje koliko su ideali važni i koliko je borba za ideale lijepa, ali istovremeno i bolna. U svemu tome ima određena doza romantizacije, koja u ovom slučaju sjajno figurira. Havlík je tako čehoslovačka verzija Marianne koja nosi francuski barjak na Delacroixovom platnu, samo što nije osebujna revolucionarka, već siroti tehničar s puno vlastitih problema, a koji hrabro odluči braniti ono što smatra ispravnim.

I to je, u neku ruku, sukus ovoga filma – borba za ideale. Mádl i glumačka ekipa dali su nam napetu povijesnu dramu koja je uspjela u tome da nam poznate događaje prezentira na zanimljiv i pamtljiv način. Osim sjajne glume i dobro realizirane formule, film obiluje snažnim trenucima koji nam pokazuju koliko je ova borba smislena, ali i važna, jer ideali za koje se protagonisti ovoga filma bore univerzalni su i svevremenski, a u turbulentnim vremenima u kojima živimo možda su i aktualniji nego što su bili u Hladnom ratu.

***

Kratkometražni dio programa bio je rezerviran za animirano-igrani egipatski film Moj brat, moj brat. U 15-ak minuta, film nam prezentira priču o Omaru, koji nam prepričava svoj život od rođenja do smrti majke, a čija smrt otkriva još jednu bolnu istinu.

Kulisa filma je igrana, ali gotovo je cijela priča prezentirana zahvaljujući animaciji, što je vrlo zanimljiva kombinacija. Uz to, autobiografska nota dala je filmu specifičnu emocionalnu dubinu koja je, kombinirana s tužnom pričom, rezultirala uratkom koji nas je dirnuo svojom posebnošću i pokazao kako je FMFS ove godine osim nekih sjajnih dugometražnih uradaka ponudio i vrlo jaku kratkometražnu konkurenciju.

O autoru

M. van Pelt

Pogledaj ostale članke ovog autora