18. FMFS: Genoveseov “Do ludila” iznimno je duhovit film, ali koji se malo previše oslanja na žanrovske klišeje

Organizatori 18. Festivala mediteranskog filma Split odlučili su iskoristiti 18. lipnja 2025. godine kako bi prigodno proslavili 18. rođendan. Glavna projekcija večeri bio je film Do ludila Paola Genovesea, zabavni rom-com koji se ipak nije uspio izdići iznad žanrovskih klišeja.

Iako mu to nije bio prvi film, Paolo Genovese je postao globalno poznat zahvaljujući psihološkoj dramediji Savršeni stranci iz 2016. godine. Nakon toga napravio je još nekoliko filmova, a njegov najrecentniji uradak Do ludila, romantična komedija o neobičnom prvom spoju, poharala je talijanska kina te je zabilježila najbolje otvaranje od strane talijanskog filma od 2020. godine.

Film je privukao brojnu publiku na festival, što svjedoči o popularnosti Genovesea među publikom, a pokazao je – još jednom – da je Genovese vješt u kombiniranju analize intimnih interakcija među ljudima s humorom.

Cijela priča vrti se oko toga da muškarac u – rekli bismo – svojim 40-im godinama ide na prvi spoj s nešto mlađom djevojkom. Njih se dvoje ne poznaju pretjerano dugo, ali očigledno je da je nešto među njima kliknulo. Međutim, čudno je što ga djevojka – za koju bismo rekli da je u svojim 30-im godinama – na prvi spoj poziva na večeru kod sebe u stan, što je svakako neuobičajeno.

I kao što je za očekivati od romantične komedije, film obrađuje taj njihov spoj, koji ima svoje uspone i padove, te neminovno dovodi do sretnog kraja, kao što doliči žanru.

Twist ovoga filma nije u novoj interpretaciji uhodanih žanrovskih pravila, već u strukturi koju Genovese odabire kako bi prezentirao radnju. Naime, velik dio filma – možda i veći, teško je napamet procijeniti – vi zapravo pratite četiri muškarca koji djeluju kao savjetnici muškarcu, čije je ime Piero, odnosno četiri žene koje savjetuju djevojku, čije je ime Lara.

Isprva vam nije jasno koja je točno njihova uloga u priči, međutim ubrzo shvatite da je Genovese iskopirao Pixarov animirani hit Inside Out, gdje ovih osam likova predstavljaju po četiri aspekta ličnosti Piera, odnosno Lare. Oni nisu doslovne emocije kao u animiranom filmu, ali predstavljaju racionalni, seksualni, emocionalni i cinični dio njihovih ličnosti.

Međuigra tih likova reflektira se na ponašanje Piera i Lare tijekom večeri, kada se njihovi prijašnji životi isprepliću sa stvarnošću njihovog trenutnog odnosa. Pri tome svaka grupa čini sve kako bi zaštitila „svoju osobu“, ali kako su ti dijelovi osobnosti potpuno različiti – iako imaju zajednički cilj – to je uglavnom izvor humora, koji je ujedno i najjači aspekt ovog filma.

Genovese poentira humorom u ovom filmu, a iako dosljedno prati žanrovska pravila, na kraju se ispostavlja kako je upravo to problem ovoga filma, jer kada zagrebete malo dublje i pokušate potražiti nešto iza humora i lakih koraka ovog filma, malo toga tu ima.

Iako film fingira dati nekakvu konkretniju analizu muško-ženskih odnosa kombinirajući mušku i žensku perspektivu (zato i ima scenarista gotovo koliko i likova u filmu), nekakve dublje analize tu zapravo nema, što je bilo prilično razočaravajuće.

Jasno, romantična komedija nije žanr za dubinske arthouse psihologizacije, ali isto smo od jednog festivalskog filma očekivali malo više. Problem je u tome što se film zapravo bazira na stereotipima muško-ženskih odnosa te muškarca i žena općenito. Tako su mnoge fore u filmu zapravo prvoloptaški nezgrapne i iako Genovese s njima nekada poentira, a nekada ne, to su samo prožvakane situacije koje smo gledali u rom-comovima još otkako su Matthew McConaughey i Kate Hudson bili u svakom drugom filmu iz tog žanra.

Uz to, problematične su i poruke, jer film svoju fingiranu dubinu nastoji dokazati površnim referencama i petparačkom filozofijom koja tobože treba produbiti likove, ali zapravo postiže suprotan učinak jer fakultetski obrazovani likovi, što Piero i Lara jesu, trebali bi imati nešto više dubine od onoga što je prikazano na filmu.

I tu zapravo dolazimo do još jednog značajnog problema, a to je da Piero i Lara uopće nisu toliko zanimljivi kao likovi. Dapače, osobnosti su te koje izvlače ovaj film i one su neupitno puno zanimljivije od samih protagonista, što umanjuje dojam koji bi film trebao ostaviti. Ako ćemo se vratiti na Inside Out, i tu su emocije bile glavne, ali ljudski su likovi jasno definirani samo kao kulisa – oni postoje isključivo kao skup međuigre samih emocija, a izvan toga, iako imaju svoju priču, oni nisu bitni. Nije Inside Out film o ljudima, nego o emocijama i vrtlozima s kojima se borimo unutar nas samih i zato je i bio toliko uspješan.

S druge strane, Do ludila nam servira Piera i Laru, ali se ne trudi dovoljno da ih razradi kao samostalne likove, iako konstantno pokušava ostaviti dojam neke slobode i mogućnosti nadilaženja samoga sebe, ali to je sve nezgrapno kao i većina dijaloga između glavnih likova.

No, unatoč ovim kritikama, film je ostavio solidan dojam. On, nažalost, obiluje žanrovskim klišejima i Genovese osim „krađe“ ideje od Pixarovog hita ne donosi puno novoga, tako da je cijela ta formula nešto što ste već vidjeli i ni u čemu vas film ne uspijeva iznenaditi. No, humor je dovoljno dobar da film učini šarmantnim, tako da se svakako ne radi o lošem uratku, samo možda filmu koji je primjereniji redovnoj kino distribuciji – jer radi se o jako komercijalnom filmu – nego festivalskom prikazivanju, posebice kada ga usporedite s nekim drugim naslovima s ovogodišnjeg festivala poput Marca ili Sirata. Ali, sigurni smo da će publika biti i više nego zadovoljna i da će film biti hit kada dođe u redovnu kino distribuciju kasnije ove godine.

***

Što se tiče kratkometražnog filma, prije Do ludila prikazan je 14-minutni grčki film -220, koji govori o mladom paru koji konačno odlazi na zajednički odmor u planine, ali na samom putovanju nailaze na niz problema koji rezultiraju konstantnim svađama.

O filmu možemo reći apsolutno isto što i o glavnom filmu, tako da organizatorima ide pohvala jer su tematski, stilski i idejno uskladili kratkometražni s dugometražnim filmom, tako da je ova simpatična grčka „romantična“ komedija (malo je tu stvarne romantike, uglavnom puno vike, ali mislimo da je dobra žanrovska odrednica jer ima happy end) poslužila kao sjajno zagrijavanje za Do ludila, a i ostavila je sličan dojam na nas.

O autoru

M. van Pelt

Pogledaj ostale članke ovog autora