Trećeg dana 18. Festivala mediteranskog filma Split pogledali smo norvešku psihološku dramu Armand. Film je režirao unuk slavnog Ingmara Bergmana, a film ja zanimljiv način obrađuje temu zla i odgovara na pitanje – koliko smo daleko spremni ići da zadovoljimo vlastite nagone?
Film Armand režirao je mladi norveški filmaš Halfdan Ullmann Tøndel, koji je ujedno i unuk slavnog Ingmara Bergmana; njegova je baka slavna švedska glumica Liv Ullmann, koja je od 1965. do 1970. godine bila u vezi s Bergmanom. U toj je vezi rođena Halfdanova majka, Linn Ullmann, spisateljica i novinarka.
Armand je redateljev debitantski dugometražni uradak. Prije toga režirao je dva kratka filma, a prošle je godine režirao Armanda, s kojim je debitirao u Cannesu, gdje je film osvojio Zlatnu kameru, a koja se dodjeljuje najboljim debitantima.
I dok je Armand neupitno zanimljiv film, ostaje činjenica da je na trenutke ostao nedorečen, tako da se činjenica da se radi o debitantskom uratku prilično jasno vidi kroz sam film. Ali, krenimo nekim redom.
Izrazito kompleksan i slojevit film
Armand je smješten u Norveškoj, u osnovnu školu u kojoj se dogodi incident između dva šestogodišnjaka, Armanda i Jona, inače prijatelja, što navodi upravu da pozove njihove roditelje da pokušaju izgladiti situaciju. Stvar je što osim dječaka nema svjedoka ovog incidenta, koji je tobože imao i seksualnu komponentu, tako da je cijela priča prezentirana isključivo kroz iskaz koji su dali Jonovi roditelji.
Film je psihološki izrazito kompleksan i slojevit. I dok možda nije najoriginalniji uradak u tom smislu, jer bilo je dosta filmova koji su na ovaj način tematizirali nasilje u školi, a obrat koji se dogodi na kraju jest zanimljiv, ali ne postiže vau-efekt, Armand zaslužuje nekoliko značajnih pohvala.
Ullmann Tøndel uspio je konzistentno – kako narativno i tako i stilski – zadržati balans same priče. Nema nekih značajnih oscilacija u tonu i priča se vrlo lijepo izlaže, pri čemu također postoji sklad između misterija koji lebdi nad cijelom pričom i načina kako se taj misterij razrješava.
Posebno je zanimljiva činjenica da redatelj progovara o nasilju između dva dječaka bez da mi te dječake vidimo. Cijela priča o njima kao osobama, njihovim životima i karakterima, ali i samom incidentu, iznesena je poput sudskog slučaja pred djelatnicima škole, a od strane Jonovih roditelja i Armandove majke, koji su – kako će film otkriti – puno povezaniji nego što se čini na prvu.
U toj se vezi krije ključ razumijevanja cijelog slučaja. I dok je film prigrlio teoriju „upražnjenog prijestolja“ kada govori o svojim likovima – situacija kada je centralni lik u djelu zapravo odsutan i o njemu ne saznajemo preko njega samoga, već kroz druge – poveznica između roditelja otkriva dublju obiteljsku i osobnu pozadinu koja cijelom slučaju daje konačni obol, a kroz koju je objašnjeno apsolutno sve.
Poput Kurosawe
I tu je Ullmann Tøndel neupitno poentirao. Izabrao je temu koja je psihološki intrigantna – jer on se ovdje bavi pitanjem zla na više načina, odnosno bavi se subjektivnim refleksijama zla iz nekoliko perspektiva – te ju je prezentirao na jedan dosta inovativan način. Film ima elemenata koji su jako slični Kurosawinoj revolucionarnoj multiperspektivnoj naraciji u Rashomonu, što dodatno podiže misterioznost cijele priče i tjera vas na aktivan angažman.
Uz to, casting je odražen sjajno. I možda niste dosad čuli za Renate Reinsve i Ellen Dorrit Petersen (a možda i jeste, što je sjajno!), ali obje su tako moćno i tako autoritativno iznijele svoje uloge da se možemo samo diviti. To je posebno interesantno u kontekstu činjenice da su njih dvije sušta suprotnost tako da je to priča o dvije krajnosti istoga spektra, a kroz njihove likove redatelj razrađuje svoju ideju i pita nas – koliko smo daleko spremni ići da bismo zadovoljili vlastite želje?
Posljednja stvar koju bismo pohvalili jest kamera. Pål Ulvik Rokseth potpisan je kao snimatelj i odradio je sjajan posao. Ne znamo koliko je redatelj imao utjecaja na oblikovanje kadrova, ali Rokseth je stvarno odradio sjajan posao s umjetničkim oblikovanjem i to je još jedan od izrazito snažnih elemenata ovog filma.
Međutim, film je daleko od savršenog, a glavni je problem scenarij. Daleko od toga da je on loš – jer, rekli smo da se radi o kvalitetnom uratku i zanimljivoj priči koja je obrađena na dosta inovativan način – ali je nedorečen i na trenutke pretenciozan.
Nemogućnost postizanja balansa
Postoji određena doza pretencioznosti koja je u nezavisnim produkcijama dobrodošla. Ona pokazuje redateljevu autentičnost i hrabrost, ali potrebna je mjera. To da je Ullmann Tøndel debitant na polju igranog filma vidjelo se upravo u tome što nije znao balansirati između potreba filmske priče kao živog organizma i vlastite umjetničke vizije pa je na trenutke pretjerao u izrazu.
Postoji puno trenutaka u kojima je svjesno išao naglašavati čisto estetski karakter scene, ali je pretjerao ili u samom izrazu ili u trajanju tih scena. Problem je u tome što Armand nije art film, iako nas je Ullmann Tøndel na momente gotovo očajnički pokušavao uvjeriti da jest.
Nemogućnost postizanja balansa dovela je do nejasne i narativno neuklopljene scene plesa, predugih krupnih kadrova koji su za cilj imali naglašavati umjetnički dojam psihologizacije lika u toj sceni, nekoliko potpuno nepotrebnih i nejasnih scena, odnosno, ostavila je dojam da je Ullmann Tøndel mogao bolje.
Kada smo ranije rekli da Armand dijeli neke sličnosti s Rashomonom, isto tako moramo reći da mu nedostaje i Kurosawin perfekcionizam, ali i Kurosawina rafiniranost. Slavni je Japanski redatelj bio majstor umjetničkog dojma, dok je Ullmann Tøndel na trenutke djelovao kao da je pravio film koji je style over substance, iako se radi o filmu koji je po svim parametrima „tradicionalni“ film u kojemu je fokus bio upravo na priči, a ne na umjetničkom dojmu.
No, kao što smo rekli, unatoč određenoj nedorečenosti u samoj egzekuciji, Armand je uglavnom vrlo zanimljiv, vrlo hrabar i vrlo intrigantan film koji će vas držati do samoga kraja, a koji otvara neka vrlo složena pitanjima o kojima ćete moći raspravljati.
O autoru
