Druge večeri 18. Festivala mediteranskog filma Split imali smo priliku pogledati sjajnu španjolsku povijesnu dramu Marco koja nas je potpuno oduševila i pokazala zašto je FMFS iznimno važan regionalni festival koji privlači vrhunske svjetske uratke.
Španjolski dvojac Jon Garaño i Aitor Arregi vratio se na FMFS s filmom Marco, nakon što je ranije prikazan njihov film Div iz 2017. godine i povratak je bio sjajan. Uz osobno gostovanje redatelja i glavnoga glumca, imali smo priliku pogledati sjajno snimljen i tematski subverzivan film koji preispituje ne samo neke osnovne ontološke principe, već i suštinu stvarnosti svijeta u kojem živimo.
Ovaj je film žanrovski povijesna drama, iako se radi o recentnoj povijesti, ali ima tu elemenata i komedije i tragedije i trilera. Iznimno dinamičan, film kombinira dokumentaristički način slaganja naracije s pristupom koji je svojstven igranom filmu; iako se ta dva svijeta povremeno miješaju, redatelji su vješto uspjeli zadržati formu igranog filma koja je u nekom metanarativnom kontekstu puno prikladnija za ovaj film.
Skandal kakvohg Španjolska nije vidjela
U suštini samoga filma stoji lik Enrica Marca, jednog izrazito neobičnog lika koji je postojao i na čijoj je životnoj priči, ma koliko ona bila lažna, ovaj film temeljen. Eduard Fernández sjajno je utemeljio naslovnog… lika (teško ga je definirati kao junaka ili zlikovca ovoga filma, jer Marco je istovremeno oboje) i prikazao nam lika čiju je istinu nemoguće razumjeti jer ju vjerojatno nije razumio ni on sam.
Enric Marco tip je koji je godinama lagao da je preživio Holokaust i nacistički konc-logor, samo da bi jedan vrijedni povjesničar utvrdio da njegova priča ne drži vodu, a istina koja se otkrila postala je javni skandal kakvog Španjolska nije bila vidjela. Međutim, fascinantniji od ove ionako fascinantne priče jest sam Marco.
On je početak i kraj ovoga filma i cijeli film zapravo djeluje kao da je jedna od priča koju nam je Marco prodao. Kako su redatelji i glavni glumac otkrili tijekom razgovora s publikom nakon filma, oni su osobno upoznali gospodina Marca, koji je preminuo prije nekoliko godina u 101. godini života, te su proveli sate i sate u razgovoru s njim, pokušavajući proniknuti u psihu čovjeka koji je unatoč javnom skandalu i dalje – sve do svoje smrti – pokušao prodati svoju „istinu“ kao pričo o herojstvu.
Vješta analiza psihe lika
Film vješto analizira psihu lika i iako postoji radnja koja je izrazito napeta, cijeli je film sjajno podređen pronicanju u um Enrica Marca, koji se godinama grčevito borio da postane netko i nešto, neovisno o cijeni, a onda se hranio vlastitim lažnim značajem, čak i kada je laž postala očita.
Ne možete se ne pitati kako je funkcionirao um čovjeka koji se ponio sramotno i na najgrublji se način okoristio najvećom povijesnom tragedijom (iako, zanimljivo, nije od toga imao nikakve financijske koristi, niti je to radio za novac), a koji je unatoč tomu ustrajno branio sebe i grčevito se borio da bude heroj, čak i kada je svima bilo jasno da je samo jedan veliki lažljivac.
Međutim, osim psihološke analize samoga lika, film kroz njega propituje i temeljne postulate istine – je li istina, aristotelovski, poklapanje iskaza i činjenica, ili je pak istina za što ljudi vjeruju da je istina? Može li se istina relativizirati i koliko dugo? To su samo neka od epistemoloških pitanja koja film otvara, a koja pripituju ontološku prirodu istine i stvarnosti kao takve.
Jer, iako je Enric Marco od samog početka znao da je njegova priča obična izmišljotina, film sugerira da je njegova fiktivna vizura samoga sebe – koliko god lažna bila – postala toliko ukorijenjena u njegovu ličnost da je ta laž za njega postala jedina moguća istina. Izvan svoje fikcije, Enric Marco ne samo da je bio nitko i ništa, već doslovno nije niti postojao.
Nepostojeća stvarnost
I možda to objašnjava zašto se toliko grčevito borio za tu svoju priču – jer bez nje nije ni postojao. Pregorio je javno sramoćenje, poruge, uvrede i teret osoba koja je lešinarila nad tuđim tragedijama, što je izazvalo bol kod velikog broja ljudi oko njega, ali je do samoga kraja želio da „heroj“ kakvim se je umislio kao takav i preživi.
Film je doista sjajno napravljen, a iako traje manje od dva sata, zaokupi vas potpuno djeluje kao jedna dugi život u koji ste tako spremno uronili, jer su se Garaño i Arregi potrudili da film bude besprijekorno realiziran. I dobro je Shakespeare rekao – cijeli je svijet pozornica, a svi su ljudi tek glumci. Priča Enrica Marca pokazuje koliko je stvarnost nepostojeća bez ispreplitanja istine i laži, odnosno koliko su obje strane medalje važne da bi se priča ispričala u cjelini.
I tako je priča o tom neobičnom Španjolcu metafilmski iskomentirala samu sebe i preispitala vlastitu istinitost, a nama dala film koji ostavlja dubok trag i tjera na promišljanje.
***
U programu kratkometražnog filma prikazan je također španjolski film Mauri, koji je također povijesna drama o dječaku Leu, čija se obitelj ranih 70-ih godina mora preseliti iz Maroka jer se kao Španjolci ne snalaze u valu „marokanizacije“ koji provodi marokanski kralj. Iako kratki film, taj nam je rad također vrlo spretno i s puno emocije prikazao krah koji se događa u glavi tog mladića, ali i kulturološki šok koji doživljava.
Tu je značajna ironija jer Leo doživljava kulturološki šok kada se vrati u Španjolsku (kao Španjolac), dok je u Maroku bio svoj na svome, što se ne može reći za njegovog oca i druge odrasle Španjolce. Međutim, osim tog načelnog aspekta, film je prikazao i snažan osobni element koji je cijeloj priči dao dodatnu kvalitetu.
O autoru
