Praćenje 18. Festivala mediteranskog filma Split nastavljamo s još jednim španjolskim filmom, Siratom, koji je bio dio glavnog programa u Cannesu ove godine i nakon gledanja možemo samo potvrditi da nam je jasno zašto.
U islamu, sirat označava most koji muslimani moraju prijeći kako bi došli do raja (dženeta). On je oštriji od mača, sklizak i širok poput vlasi kose te predstavlja jedan od najsloženijih aspekata islamske teologije. Film dijeli naslov s tim teološkim konceptom te zapravo predstavlja njegovu simboličku obradu.
Film je režirao Oliver Laxe, mladi španjolski redatelj koji je veliki miljenik Filmskog festivala u Cannesu. Naime, njegov debitantski uradak, Svi ste vi kapetani, premijerno je prikazan upravo u Cannesu 2010. godine te je dobio nagradu FIPRESCI uz nominaciju za Zlatnu kameru, dok su njegova dva sljedeća filma, Mimoze iz 2016. i Vatra će doći iz 2019., dobila Veliku nagradu kritičara, odnosno žirijev Un certain regard.
Sirat je Laxeov četvrti film i također je premijerno prikazan u Cannesu te je bio u glavnoj konkurenciji za Zlatnu palmu, a dobio je i Nagradu žirija. To znači da je svaki od Laxeova četiri dugometražna igrana projekta dobio neku nagradu u Cannesu, što je impresivno i što je dovoljan dokaz Laxeove kvalitete.
Sirat je bez imalo sumnje film koji potvrđuje Laxeovu kvalitetu. Radi se o sjajno osmišljenom i režiranom projektu koji briljantno koristi mogućnosti koje nudi Maroko (iako je dio filma sniman u Španjolskoj, ali je radnja filma cijela smještena u Maroko).
Premisa je relativno neobična, što odmah u startu daje dodatni šarm. Naime, postariji otac i njegov jako mladi sin odlaze u marokansku pustinju na okupljanje pred rave party tražeći svoju kćer, odnosno sestru, ali bez uspjeha. Nakon što vojska prekine party, Luis i Esteban pridružuju se skupini rejvera koji tobože idu na novi party negdje na jugu, uz granicu s Mauretanijom, unatoč upozorenjima da se radi o izrazito opasnom putu na kojeg nisu spremni.
Po putu im se događaju čudne i vrlo opasne stvari, a sve kulminira nizom tragedija koje do temelja promijene njih i njihove živote, ali isto tako izazivaju duboki šok kod gledatelja. Upravo zbog toga nećemo otkrivati detalje, ali dojam šoka ostaje dugo nakon gledanja filma.
Međutim, Sirat je smješten u vrlo neobičnom svijetu koji je istovremeno i pustinjska distopija i vrlo realna budućnost u kojoj je društvo na rubu propasti zbog Trećeg svjetskog rata koji je u tijeku, što objašnjava prisustvo vojske u filmu. I dok Luis i Esteban traže Mar, njihovi su suputnici društveni marginalci koji u raveu pronalaze bijeg od horora u kojem se svijet trenutno nalazi.
U tom pogledu film ima velikih sličnosti sa serijalom Pobješnjeli Max, ali i više s prvim i drugim Millerovim filmovima nego s novijim uracima; nema tu nikakvih divljih bandi ili opasnih nomada, tek vojske koja je tu negdje u pozadini i nemilosrdne i neselektivne prirode, koja u pustinjskom ambijentu pokazuje svu svoju snagu. Na taj je način film metafora društva u raspadu (ako ne već i raspadnutog društva) unutar kojeg likovi, baš poput Maxa Rockatanskog u prvom filmu, pokušavaju naći nekakav smisao. Ali, kao što smo rekli, ta je distopija puno više metaforička nego eksplicitna u ovom filmu, što mu daje nužnu dozu originalnosti.
U izgradnji tog tjeskobnog ambijenta raspadajućeg društva učinkovito pomaže i sjajna glazba, koja je temeljena na rave numerama, ali i tjeskobnim kompozicijama Kandinga Raya koje vam ostaju u uhu i nakon gledanja, a sjajno pomažu u izgradnji svijeta koji Laxe posredno uništava.
Drugi film s kojim Sirat ima mnogo sličnosti je Clouzotova Nadnica za strah, klasik iz 1953. godine koji spada u najbolja ostvarenja u povijesti filma. Yves Montand kako vozi kamion pun nitroglicerina po opasnim i nepristupačnim cestama negdje u pustinji jedan je od najupečatljivijih likova u povijesti filma, a njegovo je putovanje – u kojem ne znate hoće li se prvo survati u neku provaliju ili će ga nitroglicerin dignuti u zrak zbog neravnog terena – nezaboravno iskustvo koje je žanr trilera uspješno svelo na promatranje vožnje, što nitko prije Clouzota nije napravio s takvim umijećem.
Ne znamo koliko je Laxe direktno bio inspiriran Nadnicom za strah, ali scene vožnje u Siratu, tijekom kojih se dogode neke od tragedija u filmu, vrlo su slične po svojoj strukturi, ali i po načinu kako su prikazane, odnosno – izazivaju iste emocije i isto uzbuđenje kod gledatelja kao i Nadnica za strah što, unatoč pastišu, djeluje impresivno.
O samoj simbolici filma mogli bismo napisati cijeli zasebni tekst jer film obiluje društvenim, ali i filozofski komentarima koji se odnose na svijet u kojem živimo, ali i na subjektivne aspekte putovanja, krivnje, savjesti, eskapizma i dr. Ono što ostaje kao nekakav načelni dojam jest da je film snažna društvena kritika i zapravo antiratna distopija koju vam film ne nabija na nos i ne opterećuje vas njome, dok je na nakon osobnoj razini to doista putovanje preko sirata za sve likove, putovanje koje – kao u islamskoj teologiji – doista pokazuje da je sirat uzak poput vlasi i nemilosrdno oštar poput mača.
Filmu je možda nedostajalo malo više odgovora jer nakon gledanja ćete zasigurno imati puno pitanja, ali ako promislite još jednom o tome što je bio fokus filma, onda ćete shvatiti da ti odgovori nisu toliko ni bitni. U tom smislu Sirat ima određenih sličnosti i s prošlogodišnjim filmom Građanski rat, ali za razliku do tog filma, koji je bio vrlo doslovan i prepun rupa, ali i nelogičnosti, Sirat uspijeva ne upasti u istu grešku na način da fokus baca na simbolizam i na taj način dokida potrebu za time da vam film apsolutno sve nacrta. Važno je da promislite o svemu – kako o onome što ste vidjeli na ekranu, tako i onome što niste vidjeli. A istina? Ona je tu negdje, samo što nije konkretizirana, ali to ovdje nije ni važno – važno je putovanje. Isto možemo reći i u odnosu na prigovore da je kraj filma nedorečen – za Sirat to nije ni bitno i za ovaj je film takav kraj najbolje rješenje.
Na samom kraju, možemo potvrditi da je potpuno jasno zašto je Sirat bio kandidat za Zlatnu palmu i zašto je dobio Nagradu žirija u Cannesu ove godine. FMFS je s ovim filmom, koji je praktički stigao u Split odmah nakon Cannesa, dobio izniman uradak i moguće jedan od najboljih filmova koji su ikada prikazani na festivalu u ovih 18 godina.
Radi se o umjetnički superiornom ostvarenju koje, iako nesavršeno i s dosta pastiša, pokazuje originalnost i vizionarski talent Olivera Laxea. Uz dojmljive glumačke interpretacije, jezivo dobru glazbu i dojam koji ostaje s vama i nakon gledanja, Sirat je doista unikatno remek-djelo i jedan od onih filmova za koje s pravom možete reći da nemaju (puno) pandana.
O autoru
