U domaća kina stigla je Drama, dugo očekivani film sa Zendayom i Robertom Pattinsonom u glavnim ulogama. Film smo pogledali, a naše dojmove o Drami pročitajte u tekstu koji slijedi.
Autor ovog teksta mora priznati da mu je drago da prije gledanja Drame nije pročitao gotovo ništa o filmu osim osnovnih kontura radnje i nekih prvih dojmova drugih kritičara, jer da jest, možda bi dojam o ovom filmu bio ukaljan nekim spoznajama o redatelju Kristofferu Borgliju koje, istina, nisu nikakva tajna, ali… nekada je stvarno bolje ne znati.
Međutim, kako ovaj film doista ne propagira ništa neprimjereno (za razliku od filmova Woodyja Allena koje Borgli toliko voli), srećom je moguće odvojiti umjetnost od umjetnika u ovom slučaju pa se možemo normalno posvetiti filmu. (Ako vas, pak, zanima što je to toliko kontroverzno oko Borglija, koji je inače prilično novo ime u svijetu filma, pročitajte njegov esej objavljen u norveškom časopisu D2 2012. godine.)
Sada kada smo prešli preko ovoga, možemo se posvetiti samom filmu. Drama je potvrđena još u kolovozu 2024. godine kao Borglijev autorski projekt pri produkcijskoj kući A24, koja radi sjajne nezavisne filmove, a kada A24 prihvati neki projekt, onda uglavnom možete očekivati nešto jako dobro.
Puno toga u malo prostora, ali – efektno
Kao što i naslov sugerira, u centru radnje je drama koja izbije u trenutku kada Emma (Zendaya) pred svojim zaručnikom Charliejem (Robert Pattinson), njegovim najboljim prijateljem Mikeom (Mamoudou Athie) i njegovom suprugom Rachel (Alana Haim) prizna najgoru stvar koju je ikada učinila, a koja je prilično šokantna. Upozorenje na spoilere (ali važno je reći o čemu se radi radi kasnije analize) – Emma priznaje da je htjela počiniti masovno ubojstvo u svojoj školi u Louisiani kao dijete.
I dok Emma nije ništa učinila, cijeli film gradi se na tom šokantnom priznanju i posljedicama istoga. Tu Borgli ubacuje mnogo toga, možda i previše, treba biti iskren, ali iako film obiluje mnogim temama i pitanjima, konačni je proizvod prilično efektan, iako malo kaotičan. (Možda samo malo previše kaotičan, ali dobro, da se prožvakati.)
Naravno, sukus je na analizi posljedica na odnos Emme i Charlieja, koji se imaju vjenčati samo nekoliko dana nakon tog šokantnog priznanja. Charlie se suočava s neugodnom istinom i ni sam nije siguran kako se nositi s time, odnosno treba li to prihvatiti ili ne, pri čemu i sam upada u spiralu straha, paranije i glupih odluka koje u konačnici cijelu ceremoniju vjenčanja pretvore u neviđeni kaos iz kojeg Charlie izađe krvave glave.
Uz to, film se bavi i Mikeovom te Rachelinom perspektivom na cijeli taj problem, što dodatno produbljuje dramu koja je nastala između Charlieja i Emme. Borgli ovdje jako dobro suprotstavlja različite emocionalne aspekte ovog odnosa, ali i različite psihološke dimenzije ove spoznaje, pri čemu mu je postavljanje problema bolje nego rješavanje istih. U tom kaosu, Borgli se na trenutke scenaristički gubi pa neka rješenja – iako su problemi autentični – djeluju zbrzano, besmisleno ili pak nepotrebno.
Film traje relativno kratko pa je trebalo razmisliti ili o manjem broju elemenata ili o dužem trajanju, ali unatoč tim mjestimičnim nesavršenostima, psihološki aspekt filma prilično je dobro razrađen i zapravo vam nudi jako puno prostora za raspravu i analizu, što ga čini dosta zahvalnim predloškom u tom smislu.
Van ove psihološke analize odnosa, film daje i kratku društvenu analizu fenomena masovnih pucnjava po školama u Sjedinjenim Državama, što je, iako povezano uz sam film, možda i najtanji dio filma. Nije Borgli tu pogriješio niti je išta krivo rekao – dapače, ali o toj ironiji nešto kasnije – samo je sve to djelovalo nabacano i sklepano, na momente više duhovito nego ozbiljno, a kako se radi o jako ozbiljnoj i traumatičnoj temi, ostaje dojam da je baš taj fenomen odabran kako bi se izazvao šok, ali da Borgli nije pretjerano duboko razmišljao dalje od tog šoka.
U tom je smislu, dakao, poentirao, ali taj je dio mogao dobiti nešto više materijala u samoj priči. Ili barem malo dublju analizu.
Glumačke interpretacije su sjajne
Sa samog filma skočit ćemo na glumačku postavu pa ćemo se onda još malo vratiti film; čisto da malo razbijemo monotoniju. Zendaya i Robert Pattinson nose ovaj film i cijelosti i odmah treba reći da su oboje naprosto sjajni. Zendaya djeluje tako prirodno, tako opušteno i uopće nemate dojam da glumi ikoga, već da je to ona u svakom pogledu, bilo kad je sretna, bilo kad je tužna, što je doista enormna stvar i dokaz da se doista radi o jednoj od najtalentiranijih suvremenih glumica.
S druge strane, Pattinson glumi i to se vidi, ali to je zato što je njegov lik, Charlie, pomalo umjetan i pomalo ukočen. On je rijetko kada toliko opušten i prirodan kao Emma, tako da je Pattinson u tom smislu morao više glumiti nego Zendaya, ali kako se radi o glumcu neupitnog talenta i vještine, odradio je to sjajno i zaslužio ja apsolutne ovacije za sva sranja koja je pretrpio i sva emocionalna stanja koja nam je tako uvjerljivo prikazao na filmu.
Mike, iako sporedan lik, igra jako važnu ulogu u samom filmu i to je nešto što bismo svakako voljeli istaknuti jer moguće je da gledateljima promakne jer se radi o sporednom liku s relativno malo screen timea. U trokutu koji se stvori između Emme, Charlieja i Rachel, Mike djeluje kao uzemljenje, kao faktor stabilnosti koji nastoji racionalno percipirati cijelu situaciju i sagledati sve realno. On je Charliejev najbolji prijatelj i kum, ali je istovremeno i Rachelin suprug, tako da mora balansirati između dvije vatre, dok istovremeno mora procijeniti koliko je Emmino priznanje potencijalno opasno za Charlieja. Ne znamo je li Borgli svjesno dao Mikeu ovako važnu ulogu, ali bilo to namjerno ili ne, uspio je oblikovati stvarno sjajnog sporednog lika koji je bio jedan od najupečatljivijih elemenata ovoga filma.
Što se tiče Rachel, ona je nekakav klasični antagonist u ovoj priči, pri čemu Alana Haim radi sjajan posao u portretiranju Rachel kao takve. Međutim, a to je ono što Charlie ističe samo jednom u filmu, ona je u svom „križarskom pohodu“ protiv Emme iznimno licemjerna, posebno ako uzmemo u obzir činjenicu da je njena „najgora stvar ikad“ zapravo daleko najgora od sva četiri priznanja koja vidimo u filmu, a to nas dovodi to posljednjeg dijela.
Borglijeva ironija toliko je jaka da na momente postaje crnohumorna
Borgli je u 100-ak minuta filma uspio ubaciti mnogo toga, toliko da nema sumnje da se radi o jednom izrazito slojevitom filmu kojem se, ako ste skloni detaljnim analizama, možete vraćati iznova i iznova jer nema šanse da ćete u samo jednom gledanju popamtiti sva pitanja koja Borgli otvara u filmu. To je priličan plus za ovaj film, iako je istovremeno doveo i do određenih problema.
Međutim, ta slojevitost nije najvažniji element ovoga filma, to je – ironija. Iako je Drama reklamirana kao drama i komedija, Borglijev je pristup u nekom aspektu dosta apsurdistički nastrojen, prosto zato što se cijela drama gradi i eksplodira oko priznanja da Emma zapravo – nije učinila ništa. Okej, da, planirala je masovnu pucnjavu, ali iako film dosta tanano pojašnjava njezine motive (usamljenost, izoliranost, zlostavljanje, izostanak roditeljske pažnje, opčinjenost internetskim supkulturama, itd.), oni su prilično jasni i Borgli vam ne servira nikakav poluodgovor u tom pogledu niti ostavlja problematiku njezine motivacije otvorenom; to što je mogao malo dublje obraditi to je druga stvar, ali ne može mu se prigovoriti da je manjkavo pristupio samom problemu.
S druge strane, Mike je koristio djevojku kao živi štit, Charlie je zlostavljao školskog kolegu preko Interneta, a Rachel je – gle čuda! – zaključala mentalno retardirano dijete u smrdljivoj, napuštenoj prikolici negdje usred šume i odbila je ikome išta reći, pri čemu je taj dječak bio u životnoj opasnosti (iako je na sreću spašen). I to je, zapravo, najgore priznanje od svih. Ali, upravo je Rachel double downala i prikazala to kao nekakvu smiješnu glupost, dok je istovremeno pokrenula križarski pohod protiv Emme, koja nije učinila ništa.
Da ne biste mislili, ne zauzimamo mi u ovom tekstu nečiju stranu niti branimo Emmu, odnosno napadamo Rachel – Borgli je prilično jasan u tome da želi vama kao gledateljima dopustiti da sami analizirate, procijenite i donesete zaključke koje želite, to je razvidno iz količine argumenata i situacija prikazanih u filmu – ali ironija koja proizlazi iz toga da je osoba koja je actually ugrozila život mentalno retardirane osobe iz čiste obijesti napala osobu koja nije učinila ništa (tim više što je Emma nakon toga, kada je postala prihvaćena i ne više tako usamljena kao što je bila, postala aktivistica protiv oružja i čak je bacila očevu pušku u močvaru, a otac je bio vojni časnik) naprosto je genijalna.
U tom je pogledu Borgli sjajno poentirao jer je prikazao kako se razvija psiha likova koji su suočeni s tim groznim Emminim priznanjem, zanemarujući potpuno realnost i ikakve racionalne argumente. Borgli analizira predrasude, strahove, paranoju i sve glupe odluke koje proizlaze iz tog priznanja, odnosno iz nemogućnosti okoline da adekvatno ocijeni situaciju, Pod adekvatno mislimo smireno.
I dok ćete na kraju zauzeti stav koji hoćete – Borgli sjajno kontrastira dubinu emocija koja je postojala prije priznanja i emocionalni kaos koji se razvio nakon priznanja – moramo pohvaliti Borglija na njegovom pristupu i na domišljatosti s kojom je u svom ovom kaosu uspio dati sve relevantne argumente koji su vam potrebni da sagledate situaciju iz svih mogućih kutova (možda ih je i previše!) i da tako donesete vlastiti zaključak.
Šarmantan film koji ima mana, ali je osvježavajuće iskustvo
Drama je prilično daleko od savršenog filma, iako na trenutke dolazi jako blizu tomu. Zendaya i Pattinson apsolutno su sjajni i nema sumnje da će im ove uloge spadati među najbolje u njihovim karijerama, pri čemu je kemija koju su imali na ekranu – kako u dobrim, tako i u lošim trenucima – bila naprosto sjajna.
Što se tiče samoga filma, on je jako šarmantan. Možda je Borgli u svom tom kaosu postigao da film bude više smiješan nego ozbiljan, a trebao je biti ozbiljniji, ali šarm koji film ima u kombinaciji sa sjajnim glavnim glumcima čini dovoljno da ovih 100-ak minuta pretvori u priličan užitak. Ako uspijete progurati kroz anksioznost koju taj kaos inducira (a koja je ipak manja od one u filmu If I Had Legs I’d Kick You), onda se stvarno možete iskreno nasmijati, zamisliti nad nekim vrlo zanimljivim pitanjima i uživati u filmu koji, unatoč svim svojim manama, jest osvježenje i jedno vrlo ugodno iznenađenje.
O autoru
