Redatelj Gregg Araki uspijeva spojiti erotiku, humor, satiru i crni humor u cjelinu koja djeluje razigrano i dovoljno drugačije. Olivia Wilde dominira filmom, a kao partner savršenim se pokazao Cooper Hoffman. Ovim svojim povratničkim filmom Araki je pokazao da još uvijek zna napraviti film koji istodobno zabavlja, provocira i ostaje vjeran njegovu prepoznatljivom autorskom senzibilitetu.
Gregg Araki jedan je od najistaknutijih autora američkog nezavisnog filma i ključna figura pokreta New Queer Cinema, poznatog po radikalnom pristupu temama identiteta i seksualnosti. U ranim filmovima razvio je prepoznatljiv punk‑provokativni stil, obilježen energijom, bijesom i estetikom koja je prkosila tadašnjim normama. Posebno je poznat po svojoj Teenage Apocalypse trilogiji – Totally F*ed Up (1993.), Prokleta generacija (The Doom Generation, 1995.) i Nowhere (1997.) – koja je stekla kultni status i učvrstila njegovu reputaciju autora koji pomiče granice.
Nova suradnja s Karley Sciortino
Jedno od njegovih najhvaljenijih ostvarenja je Mysterious Skin (2004.), intenzivna drama koja mu je donijela brojne nominacije i nagrade, uključujući priznanja kritičarskih udruženja. Araki je 2010. godine, kao prvi dobitnik, osvojio novoustaljenu nagradu Queer Palm u Cannesu za film Prasak (Kaboom). Njegov opus obuhvaća više od tri desetljeća stvaralaštva, tijekom kojih je ostao vjeran ideji da film mora biti prostor slobode, eksperimenta i queer perspektive.
Nakon filma White Bird in a Blizzard (2014.) i poduže pauze od dugometražnih filmova, u kojoj je većinom režirao TV serije, Araki se vraća s naslovomŽelim seks (I Want Your Sex, 2026.). Scenarij za film napisao je s Karley Sciortino, spisateljicom, kolumnisticom i autoricom koja se afirmirala kao jedno od prepoznatljivih imena suvremene seksualne i pop‑kulturalne publicistike. Oni su već surađivali na TV seriji Now Apocalypse (2019.), koju su zajedno osmislili i napisali, razvijajući njezin osebujni spoj erotike, satire i queer fantazije.
Glavni protagonist njihove priče je Elliot (Cooper Hoffman), mladić koji traži smjer u životu. Zarobljen je u neispunjavajućoj vezi sa studenticom medicine Minervom (Charli XCX) a po pitanju financija isto mu nije bajno. Živi s cimericom Apple (Chase Sui Wonders), koja je frustrirana njegovom nemogućnošću da redovito podmiruje stanarinu. Ipak, uspijeva se zaposliti kao asistent u studiju cijenjene suvremene umjetnice Erike Tracy (Olivia Wilde), koja se priprema za važnu izložbu i u njemu prepoznaje neobičan potencijal.
Njihov profesionalni odnos ubrzo se produbljuje kada Erika preuzme dominantniju ulogu, a Elliot pristane na podređenu poziciju u kojoj se postupno pretvara u njezinu seksualnu igračku. Kako ta dinamika sve snažnije opterećuje Elliotov osobni život, njihova se veza počinje komplicirati, a napetosti kulminiraju na otvorenju Erikine izložbe. A ta kulminacija završava s mrtvim tijelom u bazenu – Erikinim.
Više od seksualne provokacije
Ovaj najnoviji Arakijev film donosi primjetnu svježinu u načinu na koji spaja erotiku i karakternu dramu. U svemu tome humor se nameće kao jedan od važnijih elemenata filma. Araki koristi brze dijaloge, apsurdne situacije i niz neobičnih likova kako bi održao razigran ton, a pritom ta duhovitost ostaje u “pravim okvirima” koji likove ne pretvaraju u karikature. Zahvaljujući tome, film uspijeva biti provokativan i seksualno otvoren, ali istodobno dovoljno zabavan i opušten da njegova pretjerivanja ne djeluju naporno.
Važan dio filma svakako je i njegova seksualna nabijenost. Ona je gotovo stalno prisutna i jedan je od njegovih najprepoznatljivijih elemenata. Erotika se tu ne koristi samo kao sredstvo provokacije, već se kroz nju dodatno istražuje želja, privlačnost i odnosi moći među likovima. Seksualne situacije često su istodobno zavodljive i pomalo neugodne, što filmu daje dodatnu napetost i nepredvidljivost. Upravo u toj kombinaciji erotike, humora i nelagode Araki pronalazi prostor za nešto više od obične seksualne provokacije.
Istodobno, film vrlo otvoreno podbada suvremenu umjetničku scenu. Araki se pritom ne libi ismijavati njezinu pretencioznost, opsjednutost slavom i način na koji se umjetnička vrijednost često povezuje s tržištem i statusom autora. Erika i njezin svijet pritom postaju idealan prostor za takvu vrstu satire, jer su njezine instalacije i umjetničke ideje često jednako bizarne koliko i svijet koji ih okružuje. Film je u tome dovoljno duhovit da umjetničku scenu prikaže apsurdnom, ali je pritom ne svodi samo na površno ismijavanje.
Treba reći i da vizualni stil filma pritom dodatno naglašava njegovu razigranost i pomaknutu atmosferu. Araki se služi upečatljivim bojama, stiliziranim kadrovima i pomalo pretjeranim vizualnim rješenjima koja dodatno pojačavaju osebujan ton filma. Takav pristup dobro se uklapa u priču koja istodobno balansira između erotike, satire i crnog humora, pa film ni u vizualnom smislu ne djeluje konvencionalno.
Domina(ntna) Olivia Wilde
Ipak, film u završnici pomalo gubi snagu. Nakon svega što je do tada gradio, rasplet koji nam Araki servira djeluje pomalo bezidejno i ne nudi jednako zanimljiv završni udarac. Priča pritom pokušava razriješiti nekoliko ranije postavljenih elemenata, ali završni dio ne uspijeva zadržati istu razigranost i nepredvidljivost. Zbog toga film ostavlja nešto slabiji dojam upravo tamo gdje bi trebao ponuditi najupečatljiviji završetak.
Dodatno se može prigovoriti i to da neke sporedne priče ostaju nedovoljno iskorištene. Araki ih uvodi dovoljno zanimljivo da privuku pažnju, ali im kasnije ne daje dovoljno prostora za razvoj. Pojedini likovi tako ostaju više u funkciji glavne priče nego što postaju njezin ravnopravni dio (ponajprije detektivski par koji glume Margaret Cho i Johnny Knoxville). Zbog toga se stječe dojam da je film na nekoliko mjesta otvorio zanimljive mogućnosti, ali ih nije do kraja iskoristio.
Ono najvažnije vezano za ovaj film je to da Olivia Wilde definitivno dominira njime. Iznimno je karizmatična i seksepilna, a njezina Erika istodobno djeluje zavodljivo, samouvjereno, manipulativno i pomalo zastrašujuće. Wilde se pritom vrlo dobro poigrava vlastitom karizmom i seksualnošću, što je zanimljivo promatrati i u kontekstu njezina redateljskog iskustva u filmu Poziv (The Invite, 2026.), u kojem je Penélope Cruz također dobila priliku za izrazito slobodnu i seksualno otvorenu izvedbu. Zbog toga Erika gotovo u svakom prizoru preuzima kontrolu nad prostorom i ljudima oko sebe. Neće se pretjerati ako se kaže da je ovo jedna od njezinih najboljih uloga, upravo zato što uspijeva spojiti izraženu karizmu i seksepil s dozom humora, ironije i prijetnje.
Za Coopera Hoffmana (Dugi Hod/The Long Walk, 2025.) se može reći da se savršeno se uklapa u Arakijevu postavku lika koji je potpuna suprotnost Eriki. Njegov Elliot je nespretan, zbunjen i pomalo šeprtljav, ali upravo mu to daje posebnu simpatičnost i čini ga uvjerljivim u situaciji u kojoj se odjednom nađe. Njihova međusobna kemija pritom je izvanredna. Upravo zato što su toliko različiti, Wilde i Hoffman vrlo dobro funkcioniraju zajedno i njihova dinamika djeluje prirodno, bilo da je riječ o seksualnim, komičnim ili ozbiljnijim scenama.
Dovoljno otkačen i dovoljno pristupačan
Unatoč određenim slabostima, Želim seks je vrlo zabavan i duhovit film koji se ne boji biti provokativan. Redatelj Gregg Araki pritom uspijeva spojiti erotiku, humor, satiru i crni humor u cjelinu koja djeluje razigrano i dovoljno drugačije. Njegov povratak dugometražnom filmu tako ne djeluje kao puko podsjećanje na vlastiti autorski potpis, već kao pokušaj da ga ponovno prilagodi današnjem trenutku. Film je dovoljno otkačen da iznenadi, ali istodobno dovoljno pristupačan da gledanje ne postane zamorno.
Upravo zbog toga njegova pretjerivanja djeluju kao dio šarma, a ne kao prepreka uživanju. Možda film Želim seks neće svakome sjesti, ali upravo su njegova otvorenost, provokativnost i pomaknuti humor dobar razlog za preporuku gledanja. Ako ništa drugo, Araki je svojim povratkom pokazao da još uvijek zna napraviti film koji istodobno zabavlja, provocira i ostaje vjeran njegovu prepoznatljivom autorskom senzibilitetu.
