Film redatelja Alexa Camillerija možemo opisati kao feel‑good priču koja iz osobnog gubitka prerasta u emotivno putovanje kroz Maltu i vlastiti identitet. U glavnoj ulozi pravi je užitak gledati Michelu Farrugiju. Na nedavno završenom 19. FMFS film je osvojio nagradu publike, a Camilleri je za njegov scenarij nagrađen i na ovogodišnjem Tribeca Film Festivalu.
Na nedavno završenom 19. Festivalu mediteranskog filma Split publika je najboljim u konkurenciji 12 dugometražnih filmova proglasila Zejtune (2026.), novi film malteškog redatelja Alexa Camillerija. On se kao autor posljednjih godina nametnuo kao jedno od najzanimljivijih imena malteške kinematografije. Međunarodnu pozornost privukao je filmom Luzzu (2021.), koji je premijerno prikazan na Sundance Film Festivalu i nakon toga uspješno obišao svjetske festivale.
Nagrada u Tribecu
Camilleri je poznat po izrazito humanom pristupu likovima i snažnom osjećaju za lokalnu autentičnost, a u svojim se filmovima dosljedno bavi identitetom, tradicijom i svakodnevicom malih zajednica. On je ujedno i scenarist filma, a upravo je za scenarij ovog svog najnovijeg filma nagrađen na ovogodišnjem Tribeca Film Festivalu. Njegove priče razvijaju se kroz intimne odnose, atmosferu i sitne životne detalje, a upravo takav pristup obilježava i film Zejtune.
Ovo njegovo ostvarenje ujedno je i potvrda da malteška kinematografija, iako malobrojna, posljednjih godina sve češće pronalazi put do međunarodnih festivala. Spomenimo ti to da je film svjetsku premijeru imao na ovogodišnjem Göteborg Film Festivalu. Zejtune tako potvrđuje Alexa Camillerija kao autora koji uspješno spaja lokalnu autentičnost s međunarodnim festivalskim uspjehom.
Nakon smrti majke s kojom je godinama bila u narušenom odnosu, Mar (Michela Farrugia) odlučuje napustiti Maltu i zauvijek prekinuti veze s domovinom. Kako bi to učinila, planira prodati poljoprivredno zemljište koje je naslijedila, pa kreće na put po otoku kako bi preuzela posjede i pripremila ih za prodaju. Na tom putu upoznaje Nenua (Nenu Borg), 80‑godišnjeg narodnog pjevača koji izvodi għanu, tradicionalni malteški napjev duboko ukorijenjen u lokalnoj kulturi.
Nenuova għana, pjevana s jednostavnom ali snažnom emocionalnom izvedbom, postupno dovode u pitanje Marinu želju da pobjegne i ostavi sve iza sebe. Kroz niz susreta i razgovora između njih dvoje razvija se neočekivana povezanost koja spaja prošlost, sadašnjost i ono što je Mar mislila da je nepovratno izgubila. Dok obilazi zemlju koju je namjeravala prodati, Mar polako otkriva slojeve vlastitog identiteta i emocionalnih veza koje je godinama potiskivala.
Jednostavnost pripovijedanja i epizodična struktura
Zejtune se može opisati kao feel-good film koji se postupno razvija iz intimne priče o osobnom gubitku u emotivno putovanje kroz Maltu i vlastiti identitet. Naglasak je pritom manje na klasičnoj radnji, a više na atmosferi, odnosima između likova i osjećaju prostora koji ih okružuje. Redatelj i scenarist Alex Camilleri Maltu ne koristi samo kao kulisu za svoju priču, već je ona aktivni dio priče koji oblikuje emocije i njezinu percepciju svijeta oko sebe.
Jedna od karakteristika filma je jednostavnost pripovijedanja koja se gradi kroz niz susreta i situacija, a ne kroz klasično vođenu dramaturgiju. Umjesto velikih narativnih zaokreta, film se oslanja na male, svakodnevne trenutke koji postupno otvaraju likove i njihove odnose. Takav pristup rezultira epizodičnom strukturom u kojoj svaka scena otvara novi sloj Mar i njezina odnosa prema onome što proživljava.
Posebnu vrijednost filma čini način na koji Camilleri spaja intimnu emocionalnu priču s arhivskim snimkama Malte, stvarajući osjećaj kontinuiteta između osobnog i kolektivnog iskustva. Ti arhivski segmenti ne služe samo kao ilustracija, nego kao emotivni dodatak koji produbljuje Nenuov lik i daje filmu dodatnu povijesnu dimenziju. Time film dobiva jednu toplinu i autentičnost koju je teško postići klasičnim narativnim sredstvima. Tijekom čitavog filma Camilleri pokazuje iznimno poštovanje prema lokalnoj kulturi.
Epizodična struktura, koja filmu daje prirodnost i toplinu, istovremeno uzrokuje povremene padove u ritmu. S obzirom na sporiji ritam, epizodični trenuci koji se zadržavaju na atmosferi povremeno dodatno uspore tijek priče. Ipak, ti sporiji dijelovi nisu prazni, nego služe kao prostor za emocionalno produbljivanje i postupno otkrivanje likova. Na to povremeno dodatno usporavanje ritma, gledajući u cjelini, nije prava mana filma, već je rezultat Camillerijeva promatračkog pristupa, koji više prati emocionalne nijanse nego narativnu dinamiku.
Neke se epizode zadržavaju na atmosferi više nego na razvoju radnje, pa ritam na trenutke djeluje raspršen i sporiji. Ipak, ti sporiji dijelovi nisu prazni, nego služe kao prostor za emocionalno zgušnjavanje i postupno otkrivanje likova. Upravo ta kombinacija sporijih pasaža i snažnih emotivnih trenutaka stvara slojevitost koju kritika ističe kao jednu od najvećih vrijednosti filma. Zbog toga povremeno posustajanje u tempu ne djeluje kao slabost, nego kao prirodna posljedica Camillerijeva promatračkog pristupa i naglaska na osjećaju, a ne dinamici.
Michela Farrugia – užitak gledanja
Gledajući Zejtune pravi je užitak gledati Michelu Farrugiju. Ona nosi film iznimno prirodno i nenametljivo – do te mjere da u pojedinim trenucima jednostavno prestanete primjećivati glumu i počnete pratiti osobu koja živi svoju priču. Svoju Mar igra tiho, suptilno, bez naglašavanja, a upravo ta nenametljiva prisutnost omogućuje da lik djeluje istodobno krhko i snažno. Kamera ju voli i prati s lakoćom, hvatajući njezine reakcije bez potrebe za naglašavanjem.
Inače, Zejtune je druga suradnja Farrugije s redateljem Camillerijem, nakon filma Luzzu (2021.). Treba istaći da je ona mlada malteška glumica (rođena 1997.) koja je od 2022. godine aktivna u televiziji, kazalištu i filmu, gdje se postupno profilirala kao jedno od najzanimljivijih novih lica malteške kinematografije. Svemu dodajmo da je odnedavno možemo vidjeti u filmu Enola Holmes 3 (2026.) koji je dostupan na streaming platformi Netflix.
Svakako treba pohvaliti i Nenua Borga, 82‑godišnjeg malteškog għanneja kojem je ovo prva filmska uloga. U filmu igra upravo ono što i sam jest, pa njegov lik nosi prirodnost koju je nemoguće glumiti. Cijeli je život proveo u glazbi, improvizirajući i pjevajući għanu. U razgovoru za Times of Malta iz travnja ove godine, povodom premijere filma, govorio je o toj svojoj povezanosti s glazbom. Tako je šaljivo rekao da mu je majka govorila da “kao beba nije plakao, nego pjevao“.
Mali i iskreni film
Zejtuneje mali, intimni film u kojem se jednostavno uživa i koji odmara. Nećete ga pronaći na repertoaru multiplexa, nego u malim kinima, gdje se takve priče i najbolje gledaju – u prostoru koji dopušta mir i koncentraciju. Iako je sporijeg ritma, donosi mnogo toga životnog – toplinu susreta, težinu neizgovorenih odnosa i ljepotu povratka mjestima koja smo mislili da smo ostavili iza sebe.
Ovo ostvarenje redatelja Alexa Camillerija ne gleda se zbog radnje, nego zbog osjećaja koji ostavlja, zbog atmosfere koja nenametljivo osvaja. On ostavlja dojam malog, ali iskrenog filma koji privlači pažnju zbog svoje jednostavnosti. A takvi naslovi su u manjini na kino programu. Stoga vam ga toplo preporučujemo. Na kraju krajeva, osvojio je publiku na ovogodišnjem FMFS-u, pa mu dajte priliku da i vas osvoji.
O autoru
