Debitantski film Vladimira Tagića mračna je i realistična drama o narušenim obiteljskim odnosima, gubitku i pokušaju iskupljenja. Prožet je crnim humorom koji ne ublažava težinu priče, nego ju dodatno naglašava. Njegov emocionalni ton gradi se postupno, bez patetike i bez suvišnih naglašavanja, a odlične uloge ostvarili su Andrija Kuzmanović i Nikola Pejaković.
Ako ste ljubitelj mračnih i realističnih drama, onda je Yugo Florida (2025.) pravi naslov za vas. Riječ je o debitantskom dugometražnom igranom filmu srpskog redatelja Vladimira Tagića. Najpoznatiji je po TV seriji Sablja (2024.), koja je dostupna na platformi Max, na kojoj je bio jedan od kreatora i redatelja te koscenarist.
Jasna metafora
Scenarij filma potpisuju Tagić i Milan Ramšak Marković (poznat i kao Milan Marković Matthis), cijenjeni dramski pisac, scenarist i dramaturg. Ovaj Tagićev redateljski prvijenac svoju premijeru imao na prošlogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, a prikazan je i na ovogodišnjem festivalu u Puli u sklopu programa Manjinske koprodukcije.
Glavni protagonist filma je Zoran (Andrija Kuzmanović), koji radi kao montažer noćnih prijenosa reality programa, nadzirući sudionike dok spavaju, dok se sam bori s kroničnom nesanicom i životom koji mu se raspada. Živi s jednako nesređenim cimerima i pokušava se nositi s činjenicom da se njegova bivša djevojka Tamara (Hana Selimović) udaje za drugoga, čime nestaje i posljednja mogućnost da poprave odnos.
Da stvar bude još gora, jednog dana nazove ga otac Vesa (Nikola Pejaković), koji ga šalje po sajlu za Yugo Floridu. Kad mu je donose doznaje da mu otac boluje od uznapredovale leukemije. Vesino stanje uskoro se pogorša pa ga smješta u privatnu kliniku, što samo dodatno pridonosi daljnjem raspadu Zoranovog života. Njihov odnos, godinama obilježen šutnjom i distancom, sve je dalje od mogućnosti istinskog pomirenja, dok se otac i sin napokon suočavaju s prolaznošću života koju su obojica predugo izbjegavali.
Yugo Florida, jedan od posljednjih modela jugoslavenske autoindustrije, poznat je po jednostavnoj konstrukciji, skromnim performansama i robusnosti koja je često bila više simbolična nego praktična. U filmu služi kao vrlo jasna metafora: automobil koji je istrošen, tvrdoglav i na rubu raspada odražava i Vesin karakter i odnos oca i sina koji se godinama vozio na rezervi.
Tako se film oslanja na ogoljenu svakodnevicu likova, bez dramatiziranja i bez pokušaja da se emocionalni teret umjetno pojača. Situacije djeluju prepoznatljivo i izvedene su bez stilizacije, što pridonosi dojmu da gledamo stvarne ljude u stvarnim problemima. Emocije se ne guraju u prvi plan, nego proizlaze iz ponašanja likova, čime film postiže rijetku iskrenost.
Vizualno naglašavanje radnje kroz formate slike
Jedna od najvećih vrijednosti filma je njegova autentičnosti i potpuno izbjegavanje patetike. Uz to dodatno treba naglasiti da je prožet crnim humorom, ali on nije poseban sloj nego prirodna posljedica situacija u kojima se likovi nalaze. No, on nije tu da ublaži težinu priče, nego se u nju uklapa i dodatno ju naglašava.
Tagić se u filmu koristi i formatima slike kako bi vizualno naglasio radnju i emocionalne pomake koje ona donosi. Tako mračnu priču u prvoj polovici naglašava i formatom slike koja je 4:3. Time stvara vizualno sužen prostor koji prati Zoranovu rutinu i emocionalno raspadanje. Kada se u drugoj polovici film otvori u 16:9, taj širi kadar prati promjenu situacije – kada Zoran doslovno otima svog oca i odlazi iz klinike – i unosi određene mirnije emocionalne tonove u njihov odnos.
Gluma Andrije Kuzmanovića (Toma, 2021., TV serija Senke nad Balkanom, 2017. – 2026.) i Nikole Pejakovića (Toma, 2021., Lepa sela lepo gore, 1996.) nosi film, jer obojica precizno grade likove kroz suzdržane geste, umor i tišinu koja govori više od dijaloga. Kuzmanovićev prikaz Zorana, stalno napetog i iscrpljenog, izveden uvjerljivo i s pravom mjerom i bez nepotrebnog naglašavanja. Ovaj njegov nastup zasigurno je jedan od najboljih u njegovoj karijeri. To je potvrdila i nagrada za najboljeg glumca na prošlogodišnjem festivalu u Sarajevu.
Pejaković je također na visokoj razini. Uspio je u svojom izvedbom pokazati svu težinu i ranjivost svog lika. Ni kod njega nema pretjerivanja, sve je uvjerljivo i prirodno. Kod njih obojice treba naglasiti da njihova međusobna dinamika daje filmu stabilan emocionalni temelj i omogućuje da se gledatelj postupno veže uz oba protagonista.
Univerzalna iskustva koja nadilaze lokalne okvire
Yugo Florida je izrazito mračna i realistična drama koja se bavi narušenim obiteljskim odnosima, gubitkom i pokušajem iskupljenja. Iako je radnja smještena u suvremeni srpski kontekst, film govori o univerzalnim iskustvima koja nadilaze lokalne okvire. Pristup redatelja Vladimira Tagića je dosljedan i nenametljiv, a emocionalni ton filma gradi se postupno, bez patetike i bez suvišnih naglašavanja.
U prikazu odnosa oca i sina film pokazuje rijetku sposobnost da intimne teme obradi kroz svakodnevne situacije, bez dramatiziranja. Njegova snaga leži u autentičnosti, u likovima koji djeluju stvarno i u atmosferi koja ostaje vjerna njihovim slabostima. Ipak, povremeni gubitak ritma i nekoliko suvišnih dijelova u scenariju blago narušavaju kompaktnost cjeline. Unatoč tim manama, struktura priče ostaje stabilna i emocionalno uvjerljiva.
Ovim filmom Tagić se potvrdio kao autora s jasnim senzibilitetom i vrlo zrelim redateljskim rukopisom. Bez ikakvog pretjerivanja može se reći da je Yugo Florida film koji svojom iskrenošću, jasno postavljenim fokusom i zrelim redateljskim pristupom potvrđuje da se i u regionalnom kontekstu mogu stvarati snažne, univerzalne i duboko relevantne drame.
O autoru
