Švedski pisac Henning Mankell svojim je radom oblikovao skandinavski noir i postavio standarde koje mnogi autori i danas slijede. Najpoznatiji je po romanima o inspektoru Wallanderu, koji su svi ekranizirani. Jedan je od onih koji ga je utjelovio je i slavni Kenneth Branagh, a “pravim Wallanderom” na ekranu smatra se švedski glumac Krister Henriksson.
Viši policijski inspektor Kurt Wallander, kojeg je osmislio švedski pisac Henning Mankell, jedan je od najprepoznatljivijih i najutjecajnijih likova moderne kriminalističke književnosti i televizije. Ikona je skandinavskog noira i, uz lik Martina Becka pisaca Maja Sjöwalla i Pera Wahlööa, jedan od ključnih temelja na kojima je izgrađen suvremeni skandinavski krimić.
Svježe i drugačije
Ono što ga izdvaja nije herojstvo, nego njegova ljudskost: Wallander je običan čovjek koji se bori s dijabetesom, lošom prehranom, alkoholom, usamljenosti i emocionalnim teretom koji ga prati iz slučaja u slučaj. Upravo ta ranjivost čini ga bliskim publici i razlog je zašto je opstao u knjigama, švedskim i britanskim serijama te postao simbol žanra koji spaja mračnu atmosferu s duboko ljudskim pričama.
Kroz Wallandera je Mankell uspio spojiti klasičnu detektivsku strukturu s dubokim promišljanjem o društvu, moralu i cijeni koju pojedinac plaća za svoj posao. U tome leži njegova snaga: on nas podsjeća da su najvažnije priče one koje razumiju čovjeka, a ne samo zločin koji istražuje. Upravo zato ovaj Mankellov protagonist nije samo lik iz romana ili serije, nego ogledalo jedne generacije i jedan od najvažnijih simbola skandinavskog noira.
Prvi roman o inspektoru Kurtu Wallanderu, Ubojica bez lica (Mördare utan ansikte), objavljen je 1991. godine i odmah je privukao pažnju švedske kritike. Mankell je već tada bio poznat kao društveno angažirani autor, pa je njegov spoj detektivske priče i socijalnog komentara djelovao svježe i drugačije. Umjesto idealizirane slike Švedske, roman je prikazao zemlju koja se mijenja, s pukotinama koje se vide kroz zločine i reakcije društva.
Čitatelji su u početku reagirali oprezno, ali su brzo prepoznali da se pojavilo nešto novo – detektiv koji nije nepogrešiv, nego ranjiv i duboko ljudski. Kritičari su pak isticali mračniji ton, realističan prikaz policijskog rada i Wallanderovu emocionalnu kompleksnost. Upravo je ta kombinacija privukla publiku koja je tražila krimić s više slojeva od pukog rješavanja slučaja. Danas se taj roman smatra početkom jedne od najvažnijih i najutjecajnijih kriminalističkih serija moderne europske književnosti.
Ksenofobija kao razlog za pisanje
Taj knjižni serijal čine naslovi: Ubojica bez lica (Mördare utan ansikte, 1991.), Psi iz Rige (Hundarna i Riga, 1992.), Bijela lavica (Den vita lejoninnan, 1993.), Čovjek koji se smiješio (Mannen som log, 1994.), Peta žena (Den femte kvinnan, 1996.), Na pogrešnom tragu (Steget efter, 1997.), Vatrozid (Brandvägg, 1998.), te Ispod površine (Den orolige mannen, 2009.). Svemu treba dodati i zbirku priča Piramida (Pyramiden, 1999.), koja je svojevrsni prequel prvom romanu te novelu Handen (2013.), koja se radnjom smješta ispred posljednjeg romana serijala. Tu je i roman Prije mraza (Innan frosten, 2002.), spinoff u kojem glavnu ulogu preuzima Linda, Wallanderova kći i mlada policajka.
Ovaj je cjelokupan serijal (izuzev naslova Handen) dostupan i hrvatskim čitateljima zahvaljujući nakladniku Mozaik knjiga, koji je od 2015. godine krenuo u reizdanja ranije objavljenih naslova te ih postupno nadopunio do tada neobjavljenim knjigama. Tako je domaćoj publici omogućen kontinuiran i zaokružen pristup Wallanderovu svijetu.
Henninga Mankella, koji nas je napustio u listopadu 2015. godine, nije se dopadalo što su novinari često navodili i pretpostavljali da je Wallandera temeljio na sebi. Istina, obojica su istih godina i obojica su nosila određeni umor od svijeta oko sebe (ali i šire), ali su prilično različiti. U jednom razgovoru za The Guardian, pred desetak godina, Mankell je o njihovoj sličnosti rekao: “Ne mislim da bismo postali bliski prijatelji, jer smo vrlo različiti. Prije svega, nadam se da se prema ženama odnosim bolje nego on.“
Svog čuvenog policijskog inspektora stvorio je 1989. godine a ime mu je “izvukao” iz švedskog telefonskog imenika. U razgovoru za cijenjeni The Telegraph iz 2004. godine, objasnio je razloge zašto ga je osmislio: “Bio sam dvije godine izvan Švedske, a kad sam se vratio, snažno sam osjetio da se stvari raspadaju i da ksenofobija naglo raste. Odlučio sam napisati roman o ksenofobiji, a trebao mi je Wallander da ispriča tu priču.“
U tom razgovoru novinar mu je sugerirao da je Wallander poput nekog konzervativnog buntovnika koji se opire skandinavskoj socijalističkoj konformnosti. No, tu tvrdnju slavni pisac je odbacio riječima: “Wallander se mijenja i razvija kroz serijal. Postaje radikalniji. Siguran sam da je socijaldemokrat, zapravo na lijevom krilu stranke.“
Najbolje serije o inspektoru Wallanderu
Svi romani o inspektoru Wallanderu ekranizirani su, bilo kao dugometražni TV filmovi, bilo kao serije, što ga čini jednim od najprisutnijih detektiva u europskoj televizijskoj produkciji. Najpoznatija i najutjecajnija švedska ekranizacija svakako je Mankellov inspektor Wallander (Wallander), emitirana između 2005. i 2013. godine, u kojoj je naslovnog junaka odigrao Krister Henriksson. Ovaj je serijal obuhvatio čak 32 dugometražna filma, kombinaciju adaptacija i originalnih priča, čime je postao najopsežnija interpretacija Mankellova detektiva.
Henrikssonov Wallander donio je mračniji, intimniji i psihološki slojevit pristup liku, bliži tonu Mankellovih romana nego ijedna druga verzija. Serija je u Švedskoj postala kulturni fenomen, a zahvaljujući međunarodnoj distribuciji stekla je i globalnu publiku. Kritičari su je hvalili zbog realističnog prikaza policijskog rada, sporog, atmosferičnog ritma i snažnog fokusa na Wallanderovu unutarnju borbu. Posebno je istaknuta i uloga njegove kćeri Linde, koja u ovoj verziji dobiva važniji prostor i dodatno produbljuje obiteljsku dimenziju priče. Upravo je Henrikssonova interpretacija danas najprepoznatljivija i najčešće se smatra “pravim” Wallanderom na ekranu.
Britanska serija Wallander (2008. – 2015.), s Kennethom Branaghom u glavnoj ulozi, jedna je od najcjenjenijih međunarodnih ekranizacija Mankellova detektiva. Osvojila publiku i kritiku svojom iznimno atmosferičnom režijom i sporim, promišljenim ritmom koji vjerno prenosi duh skandinavskog noira. Branagh je za ulogu Wallandera dobio brojne pohvale, a njegova interpretacija umornog, ranjivog i moralno opterećenog inspektora smatra se jednom od najboljih u karijeri.
Vizualni stil serije, obilježen širokim kadrovima švedskog krajolika i hladnom, gotovo meditativnom fotografijom, dodatno naglašava tjeskobu i emocionalnu težinu priča. Posebno je hvaljena uvodna pjesma Nostalgia, koju je napisala i izvela australska kantautorica Emily Barker, i koja je postala svojevrsni zaštitni znak serije i savršeno dočarava njezin melankolični ton. Ova skladba naprosto osvaja svojom jednostavnom, gotovo hipnotičkom ljepotom te se često navodi kao jedna od najdojmljivijih TV tema 2000‑ih.
Prezir prema žanru
Osim Wallandera, Mankell je napisao više od trideset drugih knjiga – romane, drame, eseje i serijal za mlade o dječaku Joelu – čime je potvrdio status jednog od najraznovrsnijih i najplodnijih skandinavskih pisaca. Među njima svakako treba izdvojiti romane Talijanske cipele (Italienska skor, 2006.) i njegov nastavak Švedske gumene čizme (Svenska gummistövlar, 2015.). To su intimni, melankolični romani o usamljenom čovjeku koji se, povučen na rub svijeta, suočava s vlastitim pogreškama, krivnjom i mogućnošću kasnog iskupljenja. Mankell u njima napušta kriminalistički žanr i ispisuje tihe, duboko humane priče o starosti, ranjivosti i tankoj liniji između samoće i nade.
Također, treba izdvojiti i romane Povratak učitelja plesa (Danslärarens återkomst, 2000.) te Čovjek iz Pekinga (Kinesen, 2008.). Prvi je mračni politički triler koji istražuje nasljeđe nacizma i moralnu odgovornost pojedinca. Kritičari ga često navode kao jedan od njegovih najzrelijih romana izvan Wallanderova serijala. Za Čovjek iz Pekinga mora se reći da je jedan od najambicioznijih Mankellovih samostalnih romana, koji spaja švedsko selo, kinesku politiku i povijesne događaje iz 19. stoljeća u široku, napetu priču. Bio je odlično primljen od kritike, a posebno se hvalila njegova politička dimenzija, globalni zahvat i prepoznatljivu mračnu atmosferu.
Roman je u Švedskoj i Europi postao bestseller, potvrđujući Mankellovu snagu i izvan kriminalističkog žanra. Godine 2011. snimljena je švedska TV ekranizacija, u produkciji SVT‑a. Režirao ju je austrijsko‑njemački redatelj Peter Keglevic, iskusni autor brojnih europskih TV filmova i krimi‑serija. Film je solidno prihvaćen, a najviše su istaknuti njegova atmosfera i vjernost osnovnoj strukturi romana.
Uspješnost Mankella kao pisca potvrđuje i činjenica da su njegova djela prevedena na četrdesetak jezika i prodana su u više od 40 milijuna primjeraka diljem svijeta. To ga svrstava među najčitanijih europske autore kriminalističke književnosti. Bez obzira na to, nije volio da ga se smatra “piscem krimića” a u razgovoru za The Telegraph je rekao: “Nikada nisam zamišljao da ću u životu pisati kriminalističke priče.” Svemu dodajmo da je na izraz “pisac krimića” podigao dva prsta svake ruke u zrak, u znak navodnika, pokazujući prezir prema žanru koji ga je proslavio.
Još kao šesnaestogodišnjak odlučio je da želi postati pisac i napustio je svako daljnje školovanje kako bi se u potpunosti posvetio toj ambiciji. U toj odluci imao je podršku svog oca Ivara, suca, koji je vjerovao u njegov talent. Mankell je potom otišao u Pariz, a nakon nekog vremena otac ga je iznenadio neočekivanim posjetom: “Imao sam 16 godina i sam sam u Parizu. Jedva sam govorio francuski. Morao sam naći posao. Dobio sam jedan posao rastavljanja klarineta, ali bio sam bez novca. Cijelo sam vrijeme pisao u svoj dnevnik. Onda je, otprilike šest mjeseci kasnije, moj otac došao u posjet da provjeri jesam li dobro. Donio mi je pisaći stroj.”
Standardi koji se i danas slijede
Henning Mankell ostavio je dubok trag u suvremenoj europskoj književnosti, daleko širi od okvira kriminalističkog žanra. Njegovi romani ostaju snažni zbog načina na koji spajaju društvenu stvarnost, moralne dileme i intimne ljudske priče. Njegov Wallander postao je jedan od najprepoznatljivijih likova svjetske kriminalističke književnosti, simbol detektiva koji nosi teret vlastite ranjivosti.
Autentičnost i emocionalna dubina njegovih romana i danas privlače čitatelje. Njegova sposobnost da kroz zločin govori o društvu čini ga autorom koji ne zastarijeva. Ekranizacije njegovih djela samo potvrđuju koliko je njegov pripovjedački stil vizualan, atmosferičan i prilagođen televiziji i filmu. Wallander je postao globalni fenomen, a interes za nove adaptacije ne jenjava.
Mankell je svojim radom oblikovao skandinavski noir i postavio standarde koje mnogi autori i danas slijede. Njegova djela vrijedi čitati i ponovno otkrivati, jer u njima uvijek ima nešto novo za pronaći. Ostaje zapamćen kao pisac koji je spojio napetost, humanost i društvenu svijest u jedinstvenu cjelinu, a njegove priče nastavljaju živjeti kroz čitatelje i autore koji u njima pronalaze inspiraciju i mjeru kvalitete.
O autoru Henningu Mankellu
Henning Mankell jedan je od najpoznatijih švedskih pisaca, poznat po svojim kriminalističkim romanima i liku detektiva Kurta Wallandera. Rođen je 3. veljače 1948. godine u Stockholmu. Njegovi kriminalistički romani, često nazivani skandinavskim noirom, bave se složenim pitanjima pravde, morala i društvenih problema. Osim kriminalističkih romana Mankell se okušao i u drugim žanrovima, istražujući teme koje se tiču ljudske prirode, politike i društva.
Bio je vezan za Afriku, u kojoj je proveo više od dvadeset godina života. Tamo je razvio duboku osobnu i društvenu vezu s lokalnom zajednicom te se aktivno uključio u humanitarni rad, posebno u borbu protiv siromaštva i AIDS‑a. Često je govorio da ga je Afrika “preoblikovala kao čovjeka i pisca”, snažno utječući na njegov moralni kompas i teme kojima se bavio.
Bio je i aktivan kazališni autor i redatelj, a dugi je niz godina djelovao kao umjetnički ravnatelj u švedskom Teatru Västernorrland te u Teatru Avenida u Maputu, u Mozambiku.
Henning Mankell umro je 5. listopada 2015. godine, ostavivši iza sebe bogatu književnu ostavštinu koja nastavlja inspirirati čitatelje diljem svijeta.
O autoru
