“Ja znam da ova priča govori mnogo o nama, iako se to na prvi pogled možda ne čini”, govori redatelj Vuk Ršumović, čiji je film Među bogovima došao u hrvatska kina.
Nakon brojnih svjetskih festivala, među kojima je bila i hrvatska premijera na prošlogodišnjoj Puli, drama Među bogovima srpskog redatelja i scenarista Vuka Ršumovića došla je i u hrvatska kina.
Priča filma, smještena u ljeto 2015., prati mladu Afganistanku Fereshteh koja stiže u Beograd s mužem i troje djece, a tamo saznaje da se njen mlađi brat utopio i da će uskoro biti sahranjen kao nepoznat, kao N. N. Dok Mađarska zatvara granice pred grupama izbjeglica s istoka a njen muž i njegova obitelj rade pritisak da nastave put, Fereshteh čini sve što može kako bi sahranila brata na dostojan način.
Inspiriran stvarnim događajima
Kao i u slučaju svojeg debitntskog filma, drame Ničije dijete koja je prikazivala sudbinu djeteta odraslog s vukovima, Ršumović je inspiraciju pronašao u stvarnim događajima. Te 2015., kada je Srbiju, a i veći dio Europe, zahvatio je izbjeglički val, brojne su ljudske sudbine prošle kroz nezamislivo. Takav je slučaj bio i s mladom Afganistankom koja je u trenucima najveće žalosti primorana u stranoj zemlji boriti se s – birokracijom.
Glavne uloge u ovoj obiteljskoj drami ostvarili uistinu Fereshteh Hosseini, afganistansko-iranska glumica koja u filmu tumači istoimenu junakinju, te Nikola Ristanovski.
Svjetsku premijeru film Među bogovima imao je 2024. na Sarajevo Film Festivalu, dok je na prošlogodišnjem Pulskom filmskom festivalu osvojio dvije nagrade: za najbolju žensku glavnu ulogu i najbolju mušku sporednu ulogu. Nagrade su dodijeljene u kategoriji hrvatske manjinske koprodukcije, jer je film snimljen u koprodukciji hrvatske Kinorame.
Što vas je ponukalo da u istinitoj priči o mladoj Afganistanki, migrantici koja po dolasku u Srbiju pokušava identificirati i pokopati svog brata pod njegovim pravim imenom, pronađete inspiraciju za film Među bogovima?
Vuk Ršumović: U svojoj srži, to je priča o Antigoni. Upravo me ta veza između velikog mita zapadne civilizacije i jedne stvarne priče koja se dogodila 2015. godine na ovim prostorima duboko inspirirala. Shvatio sam da se u sudbini jedne naizgled obične žene krije veličanstvena istina o svijetu u kojem živimo.
Koliko ste tijekom priprema za pisanje scenarija razgovarali i provodili vrijeme s migrantima u Srbiji?
Vuk Ršumović: Provodim jako mnogo vremena istražujući teme kojima se bavim. Smatram to svojom obavezom i odgovornošću. Vjerujem da ne bih imao pravo ispričati ovu priču da nisam proveo dovoljno vremena razgovarajući s ljudima o čijim životima govorim. I ljudima i temi nastojim pristupiti ponizno, svjestan da nikada neću do kraja razumjeti razmjere tuge i osjećaja gubitka s kojima oni žive svakoga dana.
Glavnu ulogu u filmu tumači Fereshteh Hosseini, afganistansko-iranska glumica koja i sama dolazi iz migrantske obitelji. Kako ste odabrali upravo nju za ulogu? Je li njezino osobno iskustvo doprinijelo stvaranju lika i priče?
Vuk Ršumović: Moja ljubav prema iranskom filmu dovela me do Fereshteh. Gledao sam je u nekoliko filmova i odmah mi se svidjela. Kasnije se pokazalo da se moj izbor u potpunosti poklopio s preporukom Raeda Faridzadeha, tadašnjeg direktora Farabi Cinema Foundationa, koji je čitao naš scenarij. Ono što nisam mogao ni pretpostaviti jest koliko je životna priča Fereshteh Hosseini povezana sa sudbinom junakinje našeg filma. Pojedini dijelovi filmske priče izravno su inspirirani njezinim osobnim iskustvom. U ovaj je film unijela veliki dio svoje intime i na tome sam joj neizmjerno zahvalan.
Većina radnje odvija se u azilu za migrante. Jeste li snimali na stvarnim lokacijama i jesu li migranti sudjelovali u snimanju?
Vuk Ršumović: Imali smo podršku Komesarijata za izbjeglice, ali nismo bili u mogućnosti snimati u stvarnom azilu. Unatoč tome, vjerujem da smo postigli visok stupanj autentičnosti u prikazu ambijenta i prostora u kojima se priča odvija. Za to su u velikoj mjeri zaslužni moji najbliži suradnici: scenografkinje Jelena Sopić i Jovana Cvetković, kostimografkinja Maja Mirković te direktor fotografije Damjan Radovanović.
Sve sporedne likove, kao i dobar dio filmske ekipe, činili su ljudi koji su u tom trenutku kao izbjeglice boravili u kampovima u Srbiji. Primjerice, Melissa Maroofi, koja u filmu glumi stariju kćer Azadeh, danas živi u Njemačkoj.
Koji su najveći izazovi u stvaranju filma koji prikazuje skupinu ljudi o kojoj javnost često govori negativno?
Vuk Ršumović: Nije li upravo naš zadatak kao stvaralaca da idemo mimo uvriježenih stavova, protiv predrasuda, nerazumijevanja i mržnje, u susret istini i suosjećanju? Ja to tako vidim. Raduje me kada se netko zapita zašto je netko iz Srbije snimio baš ovakav film. Raduje me čak i kada netko kaže da ga se ta priča ne tiče. Ja znam da ova priča govori mnogo o nama, iako se to na prvi pogled možda ne čini.
Moja odgovornost prije svega je prema tim ljudima jer je ovo priča o njima. Tijekom cijelog procesa rada pratio me strah da film ne postane priča autsajdera koja ne dotiče suštinu problema i sudbina o kojima govori. Znate i sami koliko smeta kada gledate strani film čija se radnja odvija na ovim prostorima, a sve djeluje neautentično. Velik je izazov pričati priču na jeziku koji ne govorite i o ljudima koje tek pokušavate razumjeti. Proces rada na ovom filmu na neki je način istovjetan temi samog filma.
Glavni antagonist filma zapravo je birokratski sustav. Kako stoji na kraju filma, 90 posto migranata koji su umrli tijekom putovanja kroz Europu pokopano je neidentificirano. Prikazuje li film realnu borbu s birokracijom ili je stvarnost još složenija?
Vuk Ršumović: Klasicisti smatraju da je doživljaj Antigone u staroj Grčkoj u 5. stoljeću prije nove ere bio bitno drukčiji od načina na koji je danas promatramo. Mi smo skloni idealizirati je. Prema njihovim tumačenjima, njezini su postupci tadašnjoj publici bili šokantni ili barem problematični. Nasuprot tome, Kreontovi stavovi i postupci, kao predstavnika polisa odnosno države, smatrani su posve normalnima prema tadašnjim standardima.
Proveo sam malu anketu među ženama koje sam upoznao u izbjegličkim kampovima. Ispričao bih im priču filma i pitao kako bi one postupile u istoj situaciji. Sve do jedne rekle su mi da bi nastavile put i ne bi dovele u opasnost živote svoje obitelji zbog nekoga tko više nije živ. No ovo nije priča o njima, ovo je priča o jednoj ženi koja je spremna razoriti sve oko sebe kako bi ispunila svoj zavjet, odala počast misteriju života te ponovno pronašla izgubljeni smisao i dostojanstvo.
Po vokaciji ste prije svega scenarist. Koji vam je najdraži, a koji najteži dio redateljskog posla?
Vuk Ršumović: Redateljski posao iznimno je uzbudljiv. Ali, u pravu ste, po vokaciji sam prvenstveno scenarist. Pisanje scenarija vjerojatno je jedan od najtežih poslova koje možete zamisliti. Kada toliko vremena provodite sami sa sobom pokušavajući riješiti probleme i dileme u oblikovanju dramske priče, redateljski rad postaje veliko olakšanje i izvor nevjerojatne sreće i uzbuđenja.
Prije svega, više niste sami. Ako ste dovoljno mudri i niste sujetni, okružit ćete se ljudima koji su, svaki na svoj način, talentiraniji i znaju više od vas. Svi moji suradnici iznimno su talentirani ljudi koji istinski žive posao kojim se bave.
Intervju je originalno objavljen u Journalu Sarajevo Film Festivala
O autoru
