Vrag nosi Pradu 2 trenutno igra u domaćim kinima, a radi se o nastavku jednog od najvažnijih filmova o modi i modnoj industriji svih vremena. Nastavak koji nitko nije očekivao? Zasigurno. Nastavak koji nam je trebao? Pročitajte našu kritiku i saznajte!
Da je autora ovoga teksta netko prije 20 godina (okej, dobro, nije 20, bio sam još klinac, ali prije nekih 10-ak godina kada sam pogledao prvi dio) pitao hoće li Vrag nosi Pradu dobiti nastavak, odnosno treba li taj film uopće nastavak, odgovor bi bio čvrsto i nedvosmisleno – ne.
Danas, 20 godina kasnije, cijela ekipa u iz prvog filma, mahom u istim rolama i maskama, vratila se na filmska platna zajedno s redateljem Davidom Frankelom i scenaristicom Aline Brosh McKenna. Bilo je tu i nekoliko novih lica, ali jezgra vrlo uspješne adaptacije iz 2006. godine ostala je nepromijenjena.
No, za razliku od prvog filma, koji je bio adaptacija istoimenog romana Lauren Weisberger temeljenog na iskustvu rada u modnom novinarstvu pod legendom te branše Annom Wintour, ovaj film nije adaptacija Weisbergerinog knjiškog nastavka iz 2013. godine, već je originalna priča temeljena na likovima iz prvog filma. O tome je li to bila dobitna kombinacija ili ne pročitajte u paragrafima koji slijede.
Produkcijski sjajan nastavak dostojan originala
Vrag nosi Pradu 2 imao je sasvim solidan produkcijski proračun od 100 milijuna dolara, što je više od dvostruko više nego što je imao prvi film (ne uzimajući u obzir inflaciju), tako da se u tom pogledu – barem načelno – moglo napraviti dosta toga dobrog. Činjenica da su producenti uspjeli vratiti svo četvoro glavnih glumaca iz prvog filma, ali i redatelja te scenaristicu dokaz su toga.
Što se Davida Frankela tiče, ne radi se o nekom velikom holivudskom imenu, ali riječ je o vrlo iskusnom redatelju koji je dokazao da razumije ovakve filmove. Iskustvo rada na seriji Seks i grad – iako, trebamo biti iskreni, radio je i na Združenoj braći, tako da… – pokazalo se dobitnom kombinacijom za prvi film, a na ovom mjestu moramo reći da je vraćanje Frankela bio najbolji mogući izbor i za nastavak.
Ako je išta – osim glume pojedinačno – funkcioniralo u ovom filmu to je bila visoka razina produkcije u cjelini. Svi ti tehnički elementi figurirali su doista sjajno, a Frankel je – kao i 20 godina ranije – uspio realizirati film koji je u tehničkom smislu dostojan nastavak prvog filma. U onom trenutku u kojem shvatite da vam nastavak ima isti „ugođaj“ kao i prvi film, u tom je trenutku Frankel uspio u svom poslu i dao nam je film zbog kojega njemu kao redatelju nemamo što prigovoriti.
U kontekstu toga treba se osvrnuti i na casting, odnosno na odabir glumaca. Povratak četvorke – Meryl Streep, Anne Hathaway, Emily Blunt i Stanley Tucci – iz prvog filma zapravo nam je najavio da u tom pogledu također ne treba očekivati nikakvih omaški, s obzirom na to da su svo četvoro višestruko nagrađivani i nominirani glumci i glumice čije karijere pratimo već jako dugo.
Meryl Streep ponovo je donijela svoju jedinstvenu karizmu u jednoj od svojih najpoznatijih uloga, što je bilo sjajno za gledati jer već neko vrijeme legendarnu glumicu nismo vidjeli u ovako uvjerljivoj, velikoj ulozi. Anne Hathaway i Emily Blunt su, svaka iz svoje perspektive, ponovo oživjele likove koje smo gledali prije 20 godina, a to je izvedeno toliko uvjerljivo da unatoč vremenskom skoku između dva filma, imate dojam kao da je prvi film izašao nedavno. I u konačnici Stanley Tucci, scene-stealer prvog filma, u nastavku dobiva još veću ulogu, a legendarni glumac samim time više manevarskog prostora da pokaže svoje vještine adaptacije i sposobnost da dominira kadrom kad god je u njemu.
Od novih lica koja smo vidjeli, jedino je Justin Theroux dobio nešto više prostora, a rado bismo ha pohvalili ne samo zato što nam je drag glumac, već i zato što je glumio za sebe atipičnu ulogu u kojoj se snašao kao da uopće ne glumi, a što je uvijek sjajno za vidjeti. Bila je tu i hrpa cameo nastupa, od kojih je možda najprominentniji onaj Lady Gage, koja je glumila samu sebe i koja je imala jednu prilično jaku glazbenu numeru koja nas je vizualno, ako već ne zvukovno, podsjetila na Gagu s početka njezine karijere, odnosno na Gagu koju smo voljeli zbog njezine nepokolebljive autentičnosti.
Što se, dovraga, dogodilo sa scenarijem?
Kad imate ovako jake temelje u produkciji, onda je film već odradio više od pola posla u naumu da bude kvalitetan (i financijski isplativ) nastavak. Ono što je ostalo uglavnom spada na scenarij i nekakav opći idejno-umjetnički dojam, a to su dvije stavke koje su značajno podbacile u ovom filmu.
Iako se Aline Brosh McKenna – koja je u ovih 20 godina radila na nekoliko drugih projekata – vratila kako bi napisala drugi film, ostaje nejasno što se tu točno dogodilo. Originalni Vrag nosi Pradu bio je film koji je ne samo prikazao kako svijet modnog novinarstva i mode generalno izgleda iznutra, već je i film koji je imao značajnu psihološku dubinu, a koja je Mirandi Priestly kao liku dala na težini, koja ju je tada izdigla iznad etikete jeftine karikature Anne Wintour (ovdje ne govorimo o interpretaciji Meryl Streep, koja je bila sjajna u oba filma).
Međutim, osim što je prvi film imao tu psihološku dubinu, on je kroz uvjerljive narativne postupke oblikovao smislenu priču koja je imala glavu i rep i koja je bila više od čisto informativnog uvida u svijet te specifične industrije. I dok su svi preduvjeti za sjajan nastavak ispunjeni, Brosh McKenna ovoga nam je puta dala priču koja originalnoj priči ne dolazi ni blizu, dapače, koja djeluje vrlo banalno u odnosu na original.
Razlog tomu vjerojatno leži u činjenici da je prvi film bio direktna adaptacija hvaljenje knjige, dok je drugi film zapravo originalna priča koja, koliko smo uspjeli pohvatati, ima jako malo veze – ako išta – s nastavkom knjige iz 2013. godine pa ovo djeluje zapravo kao nekakva međuepizoda u životu likova koje smo prvi put vidjeli prije 20 godina. I to se vidi, odnosno osjeti se kako je ova priča, iako izgleda kao priča iz svijeta filma Vrag nosi Pradu, nije baš uklopila u svijet koji smo vidjeli tada, kao kakva dobra kopija Prade za koju tek nakon što ju kupite shvatite da je ipak samo kopija.
I ovdje, u tom pogledu, ima apsolutno svega. Od privatnih života likova koji se nekako isprepliću s pričom koja je istovremeno i priča o modnoj industriji, i novinarstvu općenito, i društvu u kojem živimo, i promjenama s kojima se suočavamo kao društvo, i generaciji Z, i kapitalizmu, i modernim čitateljima, i osveti, i…. vidite o čemu pričamo? Brosh McKenna je nabacala toliko toga u ovaj film i iako je to nekako uspjelo biti kompaktno – jer pravi je pothvat bio zadržati strukturu s ovoliko toga – problem je u tome što je sve to bilo nekako plošno i površno.
Ako se sjećate prvog filma, to je bio vrlo snažan insajderski pristup svijetu kojeg uglavnom promatramo izvana, svijetu čije aktere rijetko i viđamo, a koji su izrazito bitni – kao i njihovu međuodnosi – u oblikovanju one blještave vanjštine koju mi većinom gledamo. Kako kaže Stanley Tucci na kraju ovoga filma (iako je kontekst malo drugačiji), ako ste mislili da je to sve samo slučajno, onda se grdno varate, a Vrag nosi Pradu to nam je pokazao. Ovaj nastavak nije ni na koji način produbio tu priču – vjerojatno nije ni mogao, ali o tome nešto niže – već ju je prilično poglupio i pretvorio je ovaj film u nekakav bordeline rom-com koji je više chick flick nego išta drugo. Zaplet je vrlo tanak, pun je nelogičnosti i nepotrebnih komplikacija koje kao da su bile same sabi svrha, a zbog prevelike količine tema i likova, nitko od njih (uz uzuzetak Nigela) ne uspije dobiti apsolutno nikakav razvoj pa likovi uglavnom stoje na mjestu i da ne znate njihove priče iz prvog filma (u kojem su sjajno razrađeni), vjerojatno bi sve skupa bilo još gore.
Međutim, ni ovo nije najveća ironija ovog površnog scenarija. Ironija je u tome što film kroz dobar dio prve polovice – kada se još uvijek koliko-toliko trudi biti relevantan, a ne samo blesavi film s happy endom – kritizira suvremeno društvo i njegovu površnost. Andy gubi svoj posao na početku filma, iako upravo dobiva nagradu za sjajno odrađen novinski posao, jer vlasnici restrukturiraju novine, a časopis kojemu se vraća postao je zapravo glorificirana digitalna platforma, pri čemu likovi vrlo nesuptilno to naglašavaju opet i opet. Malo suptilnosti tu ne bi bilo na odmet, ali Brosh McKenna doista se potrudila da zapamtimo da je suvremena novinska scena u groznom stanju i da su moderni čitatelji površni, glupi i čitaju dok sjede na WC-u i pišaju (njene riječi, ne naše!).
Također se tu provlači ideja reciklaže pa Andy raspravlja i o tome kako je grozno što suvremena kultura uzima nešto što je nekoć bilo lijepo – i to u najklišejiziranijem mogućem trenutku iz bilo kojeg rom-coma s Jennifer Aniston starog 15+ godina, kada se svađa s (kako se čini) ljubavi svog života, iako ona to još ne shvaća, naravno – prožvače to, reciklira i onda nekako ispljune nešto „novo“, a što je zapravo samo loša kopija onog izvornika. Baudrilliard je puno prije ovog filma govorio simulakrumu, a ironija je u tome što je ovaj film zapravo točno to čemu se izruguje, odnosno što kritizira.
I dok nam Brosh McKenna zasad nije pokušala prodati priču – kao Todd Phillips onomad s nastavkom Jokera – da je to nekakva metatekstualna autoironija koju gledatelji nisu shvatili, očito je da pri oblikovanju ovog scenarija nije bilo dovoljno mudrosti da se izbjegne to da film pojede sam sebe, kao onomad Francuska revolucija iz 1789. godine. Sve ono plošno i površno što je film kritizirao – to je upravo ovaj film. Netko je uzeo originalni film, koji je bio sjajan, prožvakao ga je dobrano, reciklirao u neku priču koja je dovoljno dobro reciklirana da okusom i mirisom podsjeća na original, a zapravo je samo plošni simulakrum bez ikakve izvorne ljepote, s vrlo malo duše i karizme, a koji opstaje samo zahvaljujući dobrom castingu i donekle strukturiranoj priči.
Ostaje pitanje – je li nam ovaj nastavak bio potreban?
I sada se vraćamo na početak ovog teksta. Je li nam ovaj nastavak bio potreban? Ako se sjećate, relativno smo nedavno pisali o smislenosti franšiza povodom izlaska filma Tron: Ares, gdje smo govorili o mudrosti koja je potrebna za oblikovati franšizu te, što je možda još i važnije, mudrosti koja je potrebna za znati kada uopće treba ići u oblikovanje franšize kao takve. I dok Vrag nosi Pradu nema franšizni potencijal i ne vidimo ovdje nikakvu franšizu u budućnosti (mada… ma ne, valjda neće…), sasvim je legitimno pitanje – čemu uopće ovaj film?
I dok bismo sad mogli ponovo otvoriti onu širu priču o manjku ideja u Hollywoodu, revivalima, rebootovima i sličnome, možda je zanimljivije primijetiti kako je se ni film koji se toliko dičio svojom originalnošću i koji se svim silama trudio uvjeriti nas da je ovaj nastavak bio točno ono što smo trebali i željeli, zapravo samo dokaz toga da velike producentske kuće usred manjka ideja i manjka želje za rizikom (A24 je sjajan primjer kako riskirati s nezavisnim filmovima) u svijetu u kojem je bitan jedino profit, posežu za slamkama spasa koje uglavnom budu ispod razine kvalitete originala.
No, Vrag nosi Pradu 2 nije nas uspio uvjeriti da je bio potreban. I dok Andy Sachs kroz cijeli film uplakana kriči da nije sve u novcu i da postoji nešto u dobrim pričama i integritetu, ovaj film djeluje kao da je tu samo da bi se upecao na nostalgiju povezanu s prvim filmom i zaradio nešto novca, jer neki korak prema naprijed ne nudi, a to je zapravo šteta.
Šteta je zato što se radi o filmu koji je mogao – kao i prvi film – donijeti toliko puno, a zapravo je na ovaj način istovremeno i uprljao ostavštinu prvog filma i pokazao da u suvremenom Hollywoodu ništa nije sveto, pa čak ni filmovi čija je idejna osnova da se bori protiv takve megalomanije.
Ako želite zabavan chick flick, film je sjajan, ali nemojte previše razmišljati
Sad, nakon ovoga zida teksta kvalitete koja je… pa takva kakva jest (urednik se za sada ne žali pa valjda jest nečemu! :D)… možda je i ovo zapravo sve besmisleno jer ljudi su više-manje zadovoljni s filmom, a Vrag nosi Pradu 2 nije iznimka u suvremenoj studijskoj produkciji, već pravilo pa… tko zna, možda mi nemamo pojma?
Ostaje činjenica da je ovo zapravo jako dobar i kompaktan film s puno površinskog šarma i sjajnim glumačkim interpretacijama. Zabavan je, na momente duhovit, prepun nostalgije, sa sjajnom Meryl Streep i genijalnim Stanleyjem Tuccijem, tako da u tom pogledu nemamo što puno za prigovoriti. Ako ste došli pogledati film koji će vas zabaviti, koji vas neće opteretiti – Vrag nosi Pradu 2 je film s kojim nećete pogriješiti.
Problem je u tome što ovaj film stoji na leđima jednog istinski sjajnog filma čiju je reputaciju pokvario, filma koji nije ni trebao dobiti nastavak i koji bi, baš takav kakav je, s onom bittersweet scenom na kraju filma, bio savršen. Ovaj film pokvario je i ubio tu scenu, učinio ju je suvišnom i nepotrebnom, želeći nam reći da od te scene nije ostalo ništa. Ali, za to smo sami krivi… da publika ne gleda ovakve filmove, da producenti ne zarađuju velike novce na filmovima koji su više simulakrum nego išta drugo, onda takvih filmova ne bi ni bilo.
Gledatelji su se promijenili, milom ili silom, ali promijenili su se i to treba prihvatiti. Vrag nosi Pradu 2 savršen je primjer toga – film koji je sjajan, koji djeluje šarmantno i glamurozno, koji nema nikakve očite mane i koje je daleko od negledljivog, ali… samo ako nimalo ne razmišljate o onome što ste pogledali.
O autoru
