Najnoviji film Jasona Stathama donosi manje akcije nego što smo navikli. Riječ je o žanrovski funkcionalnom ali i prilično predvidljivom ostvarenju, ispunjenom klišejima i stereotipima. No, sve u svemu, radi se o nezahtjevnom i solidnom akcijskom trileru za publiku željnu laganog žanrovskog odmaka. Film je režirao dobro znani Ric Roman Waugh a glumačko iznenađenje filma je mlada Bodhi Rae Breathnach.
Jason Statham jedan je od onih glumaca koji se trudi da svake godine izbaci barem jedan film. Tako nam je u kina nedavno stigao njegov najnoviji uradak Utočište (Shelter, 2026.). Redatelj filma je Ric Roman Waugh, filmaš koji se posljednjih godina profilirao kao jedan od pouzdanijih autora akcijskih trilera s naglašenim dramatskim podtonovima.
Žanrovski funkcionalan ali neoriginalan scenarij
Najpoznatiji je po svojoj dugoj i uspješnoj suradnji s Gerardom Butlerom, s kojim je snimio Pad anđela (Angel Has Fallen, 2019.), Misija Kandahar (Kandahar, 2023.) a njihov najzapaženiji projekt svakako je Greenland iz 2020. godine, čiji smo nastavak Greenland: Migracije (Greenland: Migration) vidjeli početkom ove godine.
Scenarij filma potpisuje ne baš poznati Ward Perry, kojem je ovo prvi ‘veći’ film u karijeri. Svemu dodajmo da su on, redatelj Waugh te Statham i dio produkcijskog tima filma. Što se tiče samog scenarija, on ne donosi ništa posebno u svojoj priči. Najblaže rečeno, on je žanrovski funkcionalan ali i prilično predvidljiv, ispunjen klišejima i stereotipima.
Priča filma fokusira se na Jason Mason (Jason Statham) koji živi na otoku uz obalu Škotske, u svjetioniku koji nije više u funkciji. Jedino društvo pravi mu njegov pas. Namirnice na otok redovno mu dostavljaju mlada Jesse (Bodhi Rae Breathnach) i njezin ujak (Michael Shaeffer). Jednog dana dolazi do oluje u kojoj pogiba Jessein ujak a nju spašava Mason. Njezina ozljeda zahtijeva lijekove i to je razlog što mora nakratko napustiti otok.
Taj njegov potez ubrzo se pokaže kobnim jer ga sustiže prošlost. Naime, on je odmetnuti bivši agent MI6 i zahvaljujući modernoj tehnologiji – računalnom programu T.H.E.A. temeljenom na umjetnoj inteligenciji – biva otkriven i to kao opasni terorist. Uskoro na otok pristižu specijalci koji imaju zadatak da likvidiraju Masona. Iza te operacije stoji Steven Manafort (Bill Nighy), smijenjeni ali “vječni” šef MI6, koji ima nesređene račune s Masonom.
Kombinacija poznatih naslova
No, Mason likvidira sve specijalce i bježi s otoka s Jessie a jedini cilj mu postaje da sačuva njezin život. Manafort za njima šalje dodatne raspoložive snage da izvrše misiju do kraja. A sve to, dakako, prilično je zahtjevan zadatak za sve njih jer je i Mason ubojit. Dodajmo svemu, da i on otkriva tko stoji iza napada na njega pa čvrsto odlučuje prekinuti hajku na sebe “jednostavnim” potezom – likvidacijom Manaforta.
U svojoj strukturi i dinamici Utočište najviše podsjeća na kombinaciju filmova Bourneov identitet (The Bourne Identity, 2002.) i njegovih nastavaka te kultnog Leon profesionalac (Léon, 1994.; engleski naslov: Léon: The Professional) redatelja Luca Bessona. Odnos između Masona i Jessie ima jasne paralele s odnosom Leona i Matilde, ali bez one emocionalne kompleksnosti koja je Bessonov film učinila kultnim. Jednostavnije rečeno – za razliku od navedenih filmova ovaj nema pretjeranu emocionalnu dubinu i narativnu slojevitosti.
Ward Perry scenaristički je u svoju priču preuzeo prepoznatljive motive “čovjeka iz sjene” i “zaštitnika djeteta”, ali ih obrađuje na jednostavniji, žanrovski sigurniji način. Tu se u nekim momentima, kroz ionako loše dijaloge, čak i previše zaigrao pa u određenim dijelovima filma stječete dojam da je glavna meta negativaca djevojčica Jesse a ne Stathamov lik.
Ono što će svi ljubitelji Stathamovih filmova odmah primijetiti je to je broj akcijskih scena nešto manji od onog na koje smo navikli u njegovim filmovima. No, dobra je vijest da je ona na visokom nivou a pogotovo je dojmljiva “lovica” za Stathamom u noćnom klubu, koja je doista izvanredno odrađena. Općenito gledajući, za pojedine “makljaže” možemo reći da su “vrh vrhova” u usporedbi s mnogim naslovima koje smo imali prilike vidjeti u posljednje vrijeme.
Jedna od mana filma je upravo “žanrovsko miksanje”. Tako ton filma često djeluje neujednačeno jer se priča istodobno pokušava osloniti na dramske momente, akcijske sekvence i elemente techno‑thrillera, a ti se slojevi ne stapaju uvijek u cjelinu. U jednoj sceni film želi biti intimna priča o zaštiti djeteta, u drugoj hladni špijunski triler, a u trećoj akcijski obračun, pa se ritam povremeno lomi.
Zavidna sigurnost Bodhi Rae Breathnach
Nije neko iznenađenje konstatacija da svi likovi u filmu ostaju tek površno ocrtani, bez stvarne razrade ili unutarnjeg razvoja. Tu prednjače negativci koji su izrazito slabo razrađeni. Djeluju više kao funkcije nego stvarni likovi, što dodatno umanjuje napetost koju bi ovakva priča trebala imati. Tako primjerice lik Manaforta, koji je zamišljen kao mozak operacije, ostaje tek skica negativca, bez uvjerljivih motiva ili prisutnosti koja bi ga učinila prijetnjom.
Što se glume tiče, Bodhi Rae Breathnach (Hamnet, 2025.) pravo je iznenađenje filma. Ona donosi najtopliji i najživlji element filma, unoseći u priču onu dozu spontanosti i ranjivosti koju ostatak likova uglavnom nema. U njezinoj izvedbi Jessie djeluje prirodno, bez forsiranja, pa odnos s Masonom dobiva barem minimalnu emocionalnu teksturu. Iako je riječ o mladoj glumici, ona pokazuje zavidnu sigurnost pred kamerom i uspijeva izvući više iz lika nego što mu scenarij nudi.
O Stathamovom nastupu ne treba puno filozofirati. Ovdje igra ulogu u kojoj se oslanja na svoju prepoznatljivu fizičku prisutnost i šutljivost, gradeći lik kroz gestu i držanje više nego kroz dijalog. Njegov Mason funkcionira kao tvrdi, emocionalno zatvoreni samotnjak, a Statham tu vrstu energije nosi rutinski sigurno. Iako ne izlazi iz svoje zone komfora, njegova suzdržanost dobro se uklapa u ton filma i u dinamiku odnosa s Jessie.
Spomenimo i Billa Nighyja (Živjeti/Living, 2022.), možemo reći da je pomalo neiskorišten jer mu scenarij ne daje dovoljno prostora da se razmaše kao glavni negativac u punom smislu. Zanatski je svoju ulogu odradio rutinski, no (ponavljamo) ostaje zarobljen u okvirima plošnog negativca bez stvarne prijetnje. Njegova prisutnost možda i podiže pojedine scene, ali jednako tako u nekima od njih je i prilično karikaturalan.
Nezahtjevni, ali gledljivi akcijski triler
Sve u svemu, Utočište možemo proglasiti sasvim solidnim ostvarenje koje funkcionira unatoč slabostima u scenariju. Film ne donosi ništa novo u žanr, ali ono što radi – radi dovoljno dobro da zadrži pažnju gledatelja. Akcijske scene, premda u manjoj količini od one na koju smo navikli za filmove Jasona Stathama, korektno su izvedene i u završnici dosežu vrlo visok nivo. Režija Ric Romana Waugha ostaje u okvirima zanatske sigurnosti, bez većih izleta u autorsku prepoznatljivost.
Iako tonalna neujednačenost i plošni likovi sprječavaju film da ostvari veći emocionalni ili narativni doseg, film ipak ima dovoljno energije, dinamike i vizualne privlačnosti da pruži pristojnu dozu zabave. U konačnici, riječ je o nezahtjevnom, ali gledljivom akcijskom trileru koji će zadovoljiti publiku željnu laganog žanrovskog odmaka. A za Stathamove fanove, ovo je još jedna potvrda da i u tišim, suzdržanijim izdanjima ostaje pouzdano lice akcijskog filma.
O autoru
