Film redateljice Vanesse Caswill možda je i najbolja dosadašnja ekranizacija romana Colleen Hoover. Ovo je vrlo iskreni i nježan film u kojem se sve emocionalne niti prirodno skupljaju oko blistave Maiko Monroe. Riječ je o ostvarenju koji ne nameće previše, ali ulazi u srce svakog gledatelja.
Ekranizacija romana Uspomene na njega (Reminders of Him, 2026.) predstavlja novo poglavlje u stvaralaštvu Colleen Hoover, jedne od najčitanijih suvremenih autorica čija su djela prodana u više od 35 milijuna primjeraka diljem svijeta. Roman, objavljen 2022., postao je globalni fenomen, preveden na 45 jezika i prodan u više od šest milijuna primjeraka samo u SAD-u.
Dvostruki scenaristički prvijenac
Ovo je četvrta ekranizacija djela slavne spisateljice, nakon TV serije Confess (2017.) te filmova Priča završava s nama (It Ends With Us, 2024.) i Oduvijek ti (Regretting You, 2025.). Iza scenarija filma stoje Lauren Levin, inače poznatija kao producentica, te sama Hoover. Također, Levin i Hoover dio su producentske ekipe filma, a zanimljivo je da im je ovo ujedno i scenaristički prvijenac.
Režiju potpisuje britanska redateljica Vanessa Caswill (Ljubav na prvi pogled/Love at First Sight, 2023.,TV serija Male žene/Little Women), poznata po svom iznimno suptilnom, emotivno preciznom pristupu likovima i atmosferi. Za ovu adaptaciju možemo reći da naglašava ono što pisana djela Hoover čini prepoznatljivim: priče o ženama koje nose težinu prošlosti, moralne dileme bez jednostavnih odgovora i emocionalne istine koje nisu uvijek ugodne, ali su uvijek iskrene.
Nakon tragične nesreće u kojoj pogiba njezin dečko Scotty (Rudy Pankow), Kenna Rowan (Maika Monroe) završava u zatvoru, gdje rađa kćer koju nikada nije smjela upoznati. Sedam godina kasnije vraća se u svoj rodni Laramie u Wyomingu, odlučna pokušati izgraditi novi život. Scottyjevi roditelji, Grace (Lauren Graham) i Patrick (Bradley Whitford), koji su odgojili njezinu kćer Diem (Zoe Kosovic), odbijaju svaki Kennin pokušaj približavanja.
U neprijateljskom okruženju Kenna pronalazi neočekivanu podršku u Ledgeru Wardu (Tyriq Withers), bivšem NFL igraču i Scottyjevom najboljem prijatelju. Njihova povezanost započinje prije nego što oboje shvate tko je onaj drugi, što dodatno komplicira već krhke odnose u zajednici. Ledger, koji je godinama bio oslonac Scottyjevoj obitelji i maloj Diem, nađe se rastrgan između lojalnosti i osjećaja koji rastu prema Kenni.
Promišljenija i slojevitija adaptacija
Kako se njihova tajna veza produbljuje, raste i otpor okoline, a njezina prošlost ponovno prijeti svima koje voli. No ona je odlučna na svom putu iskupljenja, nade u oprost i drugu priliku – u borbi za svoju kćer, ali i za istinu o tragičnom događaju koju godinama nosi u sebi.
Ono što je odmah vidljivo kod ove adaptacije romana spisateljice Hoover je to da je u njega uloženo više promišljanja nego u prethodne. Jasno je da je razlog tomu što je i sama autorica sudjelovala u pisanju scenarija. Za njega možemo reći da sadrži jednu slojevitost koja nije uvijek prisutna u žanrovskim romantičnim dramama. Ona se najviše očituje u moralnoj nesigurnosti likova i činjenici da nitko od njih zapravo ne zna što je ispravno učiniti.
To je, dakako, uvelike olakšalo posao redateljici Caswill koja sigurnom rukom vodi film. On ima jedan solidan ritam koji lagano uvlači u priču gledatelja ali ga u njoj i zadržava. Film nudi nekoliko obrata ali nisu nagli, jer je ovo ipak film jedne malo teže tematike s podosta podtema. U njezinom središtu stoji borba glavne junakinje za iskupljenje – tiha, bolna i dugotrajna – koja filmu daje dodatnu emocionalnu dubinu i opravdava njegov mirniji, suzdržaniji ritam.
Za redateljicu treba dodatno reći da i ovdje ostaje vjerna svom prepoznatljivom, suptilnom načinu rada, gradeći emocije kroz sitne geste i tihe trenutke a ne kroz naglašenu melodramu. Njezina režija počiva na pažljivom promatranju likova, što filmu daje određenu intimnost, koja se baš ne viđa kod adaptacija popularne književnosti.
Snažna i prkosna Maika Monroe
To ponekad može djelovati suzdržano, ali u kontekstu ove priče funkcionira jer prati unutarnje lomove likova. Posebno je uspješna u prikazivanju Kennine krivnje i njezine borbe da pronađe način kako ponovno stati na noge a da ne izgubi ono malo dostojanstva koje joj je ostalo. Film pritom ne bježi od ranjivosti svojih likova, već im daje prostor, što prizorima dodaje autentičnu emocionalnu težinu.
Takav režijski pristup daje jasnoću i fokus koji mu omogućuju da ostane vjeran svojoj temeljnoj temi. Tako redateljica uspijeva izvući ono najvažnije – osjećaj da gledamo osobe koje se doista bore s vlastitim slabostima, a ne samo likove koji služe radnji. Zahvaljujući takvom pristupu, film ostavlja dojam zaokružene, iskrene emocionalne cjeline koja nadilazi očekivanja žanra.
Maika Monroe (Sakupljač duša/Longlegs, 2024.) od samog početka zauzima središnje mjesto filma, noseći emocionalnu težinu priče s uvjerljivošću koja ga drži na okupu. Njezina interpretacija Kenne otkriva slojeve boli, krivnje i nade koji se ne mogu odglumiti pukom gestom ili suzom. Umjesto dramatičnih ispada, Monroe bira unutarnju napetost, onu vrstu emocionalne istrošenosti koja se vidi u pogledu i držanju, i time liku daje uvjerljivost koju bi manje vješta glumica lako izgubila.
U odnosu na ostatak glumačke postave djeluje zrelije i fokusiranije, kao da je jedina u potpunosti svjesna težine priče koju film nosi. U njezinoj izvedbi osjeća se i određena prkosna snaga – ne glasna, nego tiha, uporna – koja njezinom liku daje identitet drukčiji od prijašnjih Hooverinih junakinja. Upravo ta kombinacija ranjivosti i odlučnosti čini je središtem filma, osobom oko koje se sve emocionalne niti prirodno skupljaju.
Monroe pritom uspijeva podići i one dijelove materijala koji bi u manje sigurnim rukama djelovali predvidljivo, pretvarajući ih u prizore koji nose stvarnu emotivnu težinu. Njezina izvedba je blistava te ostavlja dojam da gledamo ženu koja se ne bori samo protiv tuđeg suda, nego i protiv vlastitog, i upravo zato ostaje najjači element cijelog filma.
Izdvojimo i Tyriqa Withersa (Him, 2025.) koji pruža solidnu izvedbu koja dobro prati emocionalni luk lika. No, dojam je ostaje u sjeni Monroeine snažne prisutnosti. Njegov lik djeluje toplo, pouzdano i dovoljno suzdržano da ne preuzme fokus, što u kontekstu priče funkcionira, ali ne ostavlja osobit glumački trag. Withers uspijeva prenijeti unutarnju borbu čovjeka rastrganog između lojalnosti i novih osjećaja, no njegova interpretacija ponekad ostaje više funkcionalna nego istinski upečatljiva.
Vjerojatno najbolja ekranizacija romana Colleen Hoover
Uspomene na njega je film koji u svojoj jednostavnosti pronalazi iznenađujuću emotivnu snagu. Suzdržani pristup redateljice Vanesse Caswill i iznimno fokusirana izvedba Maiko Monroe stvaraju atmosferu koja se oslanja na tihe i ljudske trenutke. Iako film povremeno posegne za nešto izravnijim emocionalnim pritiskom, ti trenuci ne djeluju pretjerano ni manipulativno. Naprotiv, uklapaju se u njegovu suzdržanu atmosferu i naglašavaju unutarnje lomove likova bez narušavanja ukupne ravnoteže.
Vizualno, riječ je o nenametljivo lijepom ostvarenju koje koristi prostor i tišinu kako bi naglasilo unutarnje borbe likova. Ovaj film možda je i najbolja dosadašnja ekranizacija romana autorice Colleen Hoover, upravo zato što ne pokušava replicirati književni hit, nego ga prevesti u filmski jezik s poštovanjem i mjerom. Riječ je o vrlo iskrenom i emocionalnom filmu koji ne nameće previše, ali ulazi u srce svakog gledatelja. U tome leži njegova najveća snaga – u osjećaju da priča dolazi iz stvarnog mjesta boli i nade. Samim time zaslužuje preporuku za gledanje.
O autoru
