Lynne Ramsay možda nije režirala mnogo filmova u nešto manje od 30 godina (dugometražne) karijere, ali stekla je status jedne od najzanimljivijih redateljica XXI. stoljeća, a njezin novi film, psihološka drama Umri, ljubavi, sjajan je primjer toga.
Za one koji su čuli za Lynne Ramsay, vjerojatno su se prvi put susreli s tim imenom u svezi s filmom We Need to Talk About Kevin iz 2011. godine, koji je bio svojevrsni mainstream probitak za škotsku redateljicu. Šest godina kasnije dala nam je You Were Never Really Here, zanimljivu dramu koja je opisivana kao novi Taksist, ali je podbacila na nizu polja, a ove godine dolazi s psihološkom dramom Umri, ljubavi.
Film će većini vjerojatno proći ispod radara, što je dosta neobično jer glavne uloge tumače Jennifer Lawrence i Robert Pattinson, holivudski teškaši, a u sporednim se ulogama pojavljuju LaKeith Stanfield, Sissy Spacek i Nick Nolte, također velike imena. Međutim, kako se ovdje radi o indie drami, ne čudi da marketing nije na razini nekakvog prožvakanog s*anja s Glenom Powellom i/ili Syndey Sweeney. No, to je druga tema.
Umri, ljubavi igra u domaćim kinima, a ovdje ćemo analizirati što nam to film donosi i isplati li se pogledati ga.
Studija ženske psihe
Predložak za scenarij ovoga filma bila je istoimena knjiga argentinske spisateljice Ariane Harwicz, a koja se bavi tematikom postporođajne depresije. Radi se o iznimno kompleksnoj tematici i o fenomenu koji je prisutan u našem društvu, a o kojem se često – kao i o mnogim psihičkim poremećajima, uostalom – govori vrlo malo i uz puno stigmatizacije.
U fokusu je djevojka Grace (Jennifer Lawrence) koja sa svojim partnerom Jacksonom (Robert Pattinson) useljava u derutnu kuću njegova pokojnog strica, za kojeg se kasnije otkriva da je počinio suicid tako što se propucao u dupe. Grace i Jackson novopečeni su roditelji, a nekoliko flashbackova postavlja okolnosti unutar kojih se priča odvija. Iako se isprva sve čini vrlo urednim, brzo postaje jasno da je odnos između Grace i Jacksona vrlo disfunkcionalan, a ubrzo se otkriva i kako se Grace bori i s vlastitim demonima.
Film je u tom pogledu primarno psihološka studija jedne djevojke koja se suočava s postporođajnom depresijom, a sjajno je to što je njezin poremećaj prezentiran iz više perspektiva, što je omogućilo sjajan razvoj lika i istinski dubinsku analizu problema. Osim, naravno, Graceine osobne perspektive, promatramo kako se njezin problem odražava na njezin odnos s Jacksonom, njegovom obitelji i njegovim/njihovim prijateljima, što daje niz vrijednih i važnih perspektiva koje upotpunjuju profil koji Ramsayjeva gradi.
Redateljski je taj dio odrađen sjajno, a korištenje pomalo zaboravljenog 1.33:1 omjera i 35 milimetarskog filma – sama Ramsayjeva potvrdila je da je bila inspirirana Odbojnošću i Rosemaryjinom bebom Romana Polanskog – dalo je toj studiji jedan autentičniji i intimniji dojam. To je sjajan primjer kako tehnički aspekti samoga filma mogu značajno poboljšati autorsku ideju – bilo bi to jednako efektno i da je snimano „na moderan način“, ali izbor ovakvog pristupa dao je filmu dodatnu vrijednost koja je povećala kvalitetu.
Istovremeno, radi se i o feminističkom filmu, što i nije toliko iznenađenje s obzirom na tematiku, ali treba naglasiti da Ramsayjeva pristupa tom aspektu na pravilan način, odnosno jačajući žensku perspektivu i prikazujući nam snažan ženski lik, bez pretjerivanja i upadanja u samodostatne tautologije, što je često problematično ne samo u feminističkim radovima, već bilo kojim radovima koji se snažno oslanjaju na interpretaciju neke društvene, političke ili filozofske struje.
Sjajna Jennifer Lawrence
Nastavno na to, treba istaknuti da je Jennifer Lawrence bez imalo sumnje ponudila jednu od najboljih uloga svoje karijere. Glumica koja je kroz godine pokazala iznimnu vještinu prilagođavanja raznim profilima uloga – od krajnje banalnih do izrazito složenih – ovdje sja u najljepšem mogućem svjetlu i to u ulozi koja je bila iznimno zahtjevna.
Radi se tu o nijansama, mikroekspresijama i nijemom glumom, a Lawrenceova je iznijela sve te aspekte s majstorskom vještinom. Pomaže i činjenica da je Grace vrlo neobičan lik, tako da je glavna glumica imala prostora pokazati širinu svog talenta, ali unatoč toj povremenoj neozbiljnosti u Graceinom liku, radi se o izrazito moćnoj ulozi i još moćnijoj interpretaciji.
Ovdje ne možemo ne spomenuti i njezinu ulogu u filmu Majka! Darrena Aronofskog, gdje je također igrala psihički opterećenu majku. I dok je ta biblijska metafora prikazala jedan drugi vid uvrnutosti ljudske psihe, postoje brojne sličnosti između ove dvije majke, međutim, dok je ego Aronofskog pojeo cijeli taj film (kao što je pojeo i većinu njegovih novijih radova), a sjajnu Lawrenceovu u tom filmu nije mogla spasiti ni sjajna gluma (ona odlično glumi u lošem filmu), ovdje je redateljičin kvalitetan pristup omogućio glavnoj glumici da iznese film na ispravan način i da zasja u njemu.
Lawrenceova je bila nominirana za Zlatni globus, a smatramo nepravdom da se nije našla i na popisu nominiranih za Oscara za najbolju žensku ulogu; ranije je bila nominirana za neke vrlo upitne uloge, tako da je nepravda da za ovo moćno ostvarenje nije dobila više pozornosti.
I dok je Grace nositeljica ovoga filma – njegova alfa i omega (zapravo, može se reći kako je cijeli ovaj film jedno vrlo zanimljivo snoviđenje same Grace, ali o tome nešto niže) – treba reći da se Ramsayjeva pobrinula da gluma sjajno funkcionira na razini cijelog ansambla. Pattinson je bio krajnje uvjerljiv u za njega atipičnoj ulozi koja baca na Normana Batesa bez psihopatije, ali s kompleksom majke; Sissy Spacek dala je filmu drugačiju žensku perspektivu te je služila kao svojevrsni kontrast Grace, iako je taj kontrast bio krajnje ironičan, što je plus; Nick Nolte se pojavio valjda tri minute sve skupa, ali je ostavio vrlo snažan dojam; dok je LaKeith Stanfield bio i ostao vrlo upečatljiva enigma.
Tema koja nadmašuje sam film
Nakon svih ovih pohvala, treba spomenuti i par stvari koje su u filmu bile problematične. Nema toga previše i one ne utječu previše na konačni dojam, ali nije na odmet spomenuti ih na ovom mjestu.
Glavni problem u filmu je to što je neujednačen u nekoliko aspekata. I dok nema sumnje da je Ramsayjeva u tehničkom i idejnom smislu napravila sjajan film, realizacija u narativnom i strukturalnom aspektu nije uvijek pratila tu visoku razinu kvalitete. Dobar dio filma vi zapravo ne znate je li ono što se događa stvarno ili tek neka psihodelična epizoda – jer scene su krajnje bizarne i dok nisu nevjerojatne, vrlo su malo vjerojatne kao takve – što nije loše samo po sebi, dapače, daje filmu jednu razinu mističnosti i nadrealizma, ali nije najvještije izvedeno pa na momente otežava praćenje samog filma.
Tu je, na trenutke, Ramsayjeva išla emanirati Lyncha, ali Lynch je s razlogom jedinstvena pojava u povijesti filma, tako da iako to idejno nije bilo loše, a ni sam vizualni aspekt nije podbacio, strukturalno je ispalo malo zbunjujuće.
Drugi je aspekt pozadina. Okej, priznajemo, do kraja filma bude sve jasno i sve se točkice povežu, ali dok gledate tih dva sata, imate dojam da vam cijeli jedan dio nedostaje da biste potpuno shvatili sve što se događa i koliko je zapravo Grace bolesna. Opet, Ramsayjeva upotpuni praznine do kraja, ali za film ovakve emocionalne kompleksnosti i slojevitosti, mišljenja smo da još malo pozadine – makar ona bila nelinearno prezentirana kao i ova što smo ju dobili – ne bi naškodilo filmu; dapače, čini nam se da bi to samo pojačalo dojam, ali – srećom – taj nedostatak nije imao presudnog utjecaja na kvalitetu filma.
Konačno, postoji i određena diskrepancija između razvoja Grace i svih ostalih likova. Okej, Nolteov i Stanfieldov lik nisu ni trebali više prostora, a Jacksonova majka (Sissy Spacek) dobro je prezentirana i ocrtana, iako smo tu mogli dobiti malo više, čisto u svrhu jačanja dramskog sukoba njihovih perspektiva, ali dobro; najveći problem je sam Jackson, koji – iako se vidjelo da se Ramsayjeva baš trudila izbjeći to – na trenutke djeluje stereotipno, gotovo kao karikatura. I dok njegov intenzitet ima smisla, karikaturalan je lik po prirodi, nedostajalo je malo više „pupe“ da bude uvjerljiviji i opipljiviji lik, ali treba istaknuti da je Ramsayjeva izbjegla pretvoriti ga u potpunu šablonsku karikaturu, što je čest slučaj u ovakvim filmovima.
Moćno, moćno i moćno
Ako bismo morali sumirati ovaj film u jednoj riječi, bila bi to riječ – moćno. Nesavršen kakav je, Umri, ljubavi iznimno je moćna, slojevita i kompleksna studija ženske psihe i jednog specifičnog poremećaja koja pokazuje zašto je Lynne Ramsay jedna od najzanimljivijih suvremenih redateljica. Zahvaljujući cijeloj plejadi pametnih izbora i slobodi koja je pružena glumačkoj postavi, dobili smo film koji – iako na momente djeluje zbunjujuće – prenosi snažnu poruku i pogađa sa svojim porukama.
Jennifer Lawrence apsolutno je sjajna u jednoj od najboljih uloga u svojoj karijeri te uzdiže film na jednu višu razinu. U suštini, radi se o filmu koji se svakako isplati gledati i koji s moćnim završetkom poentira na najbolji mogući način, prikazujući ovu suvremenu tragediju u pravom svjetlu.
