Iako se nakon drugog filma nije činilo da će Priča o igračkama širiti priču i izbacivati još nastavaka, u kina je nedavno stigla Priča o igračkama 5. Pogledali smo film, a u tekstu koji slijedi saznat ćete je li vrijeme da ova franšiza zaključi svoju priču ili nam Pixar ima još toga za ponuditi.
Priča o igračkama (Toy Story) je, prilično smo sigurni, najznačajniji zapadni animirani serijal svih vremena. Govorimo, naravno, o velikim serijalima sa značajnim brojem filmova i ograničavamo se samo na Zapad, ali čak i unatoč svim tim ograničenjima, ponuda je prilično obimna. I dok se serijali poput Grua/Malaca, Kung Fu Pande, Madagaskara ili Ledenog doba možda mogu mjeriti – više-manje – s financijskim rezultatima ovog Pixarovog serijala, od svih velikih priča koje su nam studiji ponudili jedino se Shrek po svom značaju i utjecaju može donekle mjeriti sa serijalom Priča o igračkama, što govori samo za sebe.
Sama franšiza startala je, vjerojatno se sjećate, još 1995. godine s prvim filmom koji je gotovo odmah postao instant klasik, a drugi je film, koji je proširio priču o Buzzu i uveo sada već ikonskog Zurga, zacementirao status ovih filmova – čijim se idejnim tvorcima smatraju legendarni Disneyjevi/Pixarovi genijalci John Lasseter, Pete Docter, Andrew Stanton i Joe Ranft, svaki od kojih je na različite načine i u različitim razvojnim fazama doprinio oblikovanju serijala.
Između prva dva filma čekali smo četiri godine, ali s obzirom da je to bila druga polovica 90-ih godina kada je CGI animacija još uvijek bila u ranim fazama razvoja i vrlo skupa, to nije bilo ništa neobično, tim više što nam je Pixar u oba slučaja dao briljantno animirana remek-djela. No, onda kada smo mislili da je franšiza kao takva zaključena, jedanaest godina kasnije dobili smo nezaboravni klasik u vidu filma Priča o igračkama 3, a onda devet godina kasnije i Priča o igračkama 4 te, ove godine, Priča o igračkama 5.
Ako ne računamo ovaj film, Pixar je dokazao da je Priča o igračkama svojevrsna sveta krava zapadne animacije, serijal koji je zapravo nedodirljiv i koji unatoč komercijalnim uspjesima i činjenici da dolazi od studija koji je posljednjih desetljeća više komercijalno nego umjetnički orijentiran, zapravo ostaje vjeran sebi – pojavljuje se kada hoće, a to kada hoće dosad je bilo samo onda kada su autori imali dobru i uvjerljivu priču za ispričati.
I sada je došla Priča o igračkama 5… pa, vrijeme je da se onda posvetimo i tom filmu.
Priča koja napreduje
Znate i samo kako se kod ovakvih serijala – dakle, serijala s puno filmova – priča s vremenom razvodni, osim ako se ne radi o jednoj cjelovitoj priči rascjepkanoj na više nastavaka (u odnosu na ovaj serijal gdje su nastavci tek generalno povezani, ali priče su praktički samostalne) pa tko uspije preživjeti dovoljno dugo da se nikome ne zgadi.
Međutim, Priča o igračkama nam je kroz više od 30 godina postojanja uspjela dokazati da to ne mora uvijek biti tako. Svaki dio ovog serijala bio je sjajna priča pa je tako i peti film donio nešto novo i nešto vrlo originalno, nešto čemu smo se nadali i što smo dobili.
Nakon što je četvrti film progovarao o rastancima i nošenju s istima – pa je neuništivi dio Woodyja i Buzza razdvojen – peti film nastavlja se na priču o malenoj Bonnie te ekipom igračaka koje paze na nju. Ovoga se puta kao neprijatelj postavlja tehnologija, utjelovljena u liku Lily (skraćeno od Lilypad), edukativno-interaktivnog tableta koji Bonnie uvlači u virtualni svijet u kojem i igre i prijateljstva postaju virtualna. Naravno, „tradicionalne“ igrače bune se protiv toga, a u fokusu je ovoga puta Jessie, koja je konačno dobila „svoj“ film i „svoju“ priču, iako je prisutna još od drugog filma.
U tom se sukobu suprotstavljaju „tradicionalno“ djetinjstvo i odrastanje s odrastanjem u modernom dobu, gdje tehnologija uzima primat. I dok se igračke bore za očuvanje onoga što smatraju ljepšim i prirodnijim, Lily iskazuje svoju brigu na moderan način, vjerujući da Bonnie može napredovati samo ako se mrežno integrira i prilagodi većini.
I dok peti film nema nikakvih velikih rastanaka i tragičnih završetaka za negativce – kraj je vrlo tipičan happy end – pregršt emotivnih momenata tijekom filma dovoljno dobro mijenjaju hrabrost koju su pisci trećeg i četvrtog filma pokazali prilikom osmišljavanja završetaka tih filmova.
Provjerena kombinacija nostalgije i novoga
I kada sve to zbrojimo i oduzmemo, Priča o igračkama 5 još je jedna iznimno uspješna priča iz kreativne radionice Pixarovog tima koji nam je donio četiri sjajna filma. Ova priča možda nema toliko hrabrosti kao neke ranije, ali je sjajno pogođena i zapravo djeluje kao osvježenje i svojevrsni povratak korijenima koji je franšizi.. pa, ne bismo nužno rekli trebao – jer nije da smo se ičega zasitili – ali koji je legao jako dobro, kao nekakvo opuštanje pred neku novu pustolovinu.
Za to je primarno zaslužna već provjerena kombinacija nostalgije koju ova franšiza nosi sa sobom i vještine autora da unatoč oslanjanju na korijene uspješno ubace nešto novo. Sudar „starog“ i „novog“ omogućio je integriranje tehnologije u priču i likova koji se tradicionalno ne smatraju igračkama, ali koji to u svojoj suštini jesu. Tako nakon zlostavljanih igračaka, Zurga, mede Lotsa i Gabby Gabby dobivamo Lily kao novu negativku, ali twist je u tome da ona to zapravo nije.
I dobro, nije da su svi ovi ranije navedeni negativci doista bili zli – svi su oni imali svoje priče – ali temeljni dramski sukob u petom filmu ne proizlazi iz sukoba različitih svjetova u kojem jedan ne može postojati ako postoji drugi (okej, malo smo preuveličali, ali you get the point), već isključivo iz sukoba perspektiva, odnosno nerazumijevanja druge strane, jer u ovom slučaju obje „sukobljene strane“ zapravo imaju isti cilj – Bonnieinu dobrobit – samo su metode dolaska do tog cilja inicijalno u sukobu.
I to je ono novo, a to novo je zapravo dokaz činjenice da iza ove franšize stoje genijalci koji nam neprestano mogu ponuditi nešto novo i dati nam nove ideje za razmišljanje.
Naravno, tu je i ono „staro“, a što se primarno vidi u prisutnosti svih likova koje toliko volimo još od prvog filma te nekolicine novih likova koje smo upoznali započevši s trećim filmom. Svi oni ponovo su tu, u većoj ili manjoj mjeri, a film koristi provjerenu formulu kako bi proširio njihove priče i pokazao nam kako se razvijaju kao likovi.
Tako osim Woodyjevog povratka, nekoliko super cameo pojavljivanja i tradicionalnih igara sa svim likovima imamo i sjajan fokus na Jessie. Jessie je lik koji je malo nezgrapno ubačen u priču 1999. godine u drugom nastavku, ne jer je tu nešto bilo loše nego jer je to bila priča koja je bila fokusirana na Buzza i Zurga, a ako tomu pridodamo i Stinky Petea i štošta drugo, onda je Jessie više djelovala kao kakav simpatičan sporedan lik nego išta drugo, iako je bilo jasno da to nije bila.
No, kako se priča razvijala, Jessie nije puno mijenjala svoju ulogu do ovoga filma, kada su se autori konačno odlučili dati joj pozadinsku priču, objasniti njezin karakter, njezine emocije, ideale koje zastupa i borbu koju vodi. Nekoliko fragmenata bilo je dovoljno da pokaže jasno ono što smo već odavno znali, a to je koliko je i zašto je Jessie toliko snažna i toliko važna, a to je možda i najveći plus ovog filma u ovom kontekstu.
Emocije i prihvaćanje
A sada se vraćamo na centralni dramski sukob ovog filma. Inventivnost ovdje ne leži u uvjerljivom negativcu i njegovoj priči – jer istinskog negativca ni nema – već u tome da su autori sukob između tradicionalnosti i modernog uspjeli integrirati u uspješnu coming-of-age priču koja je jednako zanimljiva koliko je i poučna.
I Jessie i Lily žele Bonnie dobro, ali problem leži u tome što imaju dijametralno suprotne ideje oko toga kako to postići. Dok se Jessie zalaže za maštu i igranje, njegujući Bonnieinu individualnost u svemu tome, Lily kao produkt moderne tehnologije smatra da je ključ u tehnološkoj integraciji jer Bonnie mora biti u toku s prijateljima koje želi imati, pri čemu je manje važno gubi li ona sebe u toj priči ili ne.
I dok vam se možda čini da film (jasno) naginje na jednu stranu – nije tako. Da, film kritizira moderno odrastanje i čak se na momente i ruga djeci (i njihovim roditeljima!) koja se ne igraju nego samo sjede i pilje u ekran, što je ozbiljan problem modernog društva i tek treba vidjeti dugoročne posljedice tog fenomena na psihosocijalni razvoj sadašnje djece i one koja će tek biti rođena. Međutim, istovremeno je i očita kritika krutog „tradicionalizma“, jer Jessie unatoč plemenitim ciljevima pokazuje zabrinjavajuću dozu predrasuda koje, u konačnici, mora svladati kako bi se dalje razvila kao lik, a za to su zaslužne igračke Smarty Pants, Atlas i Snappy.
I dok film radi na pomirenju tih dvaju svjetova te pokazuje koliko to pomirenje ima pozitivan utjecaj na Bonnie, kroz lik Blaze zapravo je prikazan nekakav „gotov proizvod“, odnosno inicijalno su prikazane negativne posljedice modernosti, problemi tradicionalnosti i u konačnici integracija tih dvaju elemenata zbog koje je Blaze tako dobar i tako važan lik, ne samo za razumijevanje priče, nego i za pomirenje suprotnosti kod Bonnie kao centralnog lika.
To su pisci uspjeli izvesti doista sjajno i to nam je omogućilo još jedno sjajno iskustvo s ovom franšizom.
Ima li goriva za još?
Kao što ste mogli shvatiti, Priča o igračkama 5 doista je sjajna. Možda je malo tradicionalniji u odnosu na prethodna dva filma i možda u prikazu dramskog sukoba postoji određene plošnosti u prikazu roditelja, odnosno brzine u prikazu Bonnie (iako je narativno opravdano, svejedno cijeli taj proces djeluje malo prebrz jer se radi o vrlo teškim i složenim emocijama kroz koje Bonnie, čini se, prolazi u roku treptaja, ali to nije toliki problem), ali Priča o igračkama 5 sjajan je povratak korijenima koji bismo smjestili negdje iza drugog i trećeg filma, a ipak iznad četvrtog.
Emocije su forte ovog filma i u tom je pogledu ovo iznimno uspješan uradak koji je doista potvrdio ono što smo rekli na početku – Priča o igračkama je nedodirljiva. To je zapravo unikatan primjer franšize koja nije promašila ni s jednim od svojih nastavaka, a iako svaki put sa strepnjom čekamo vidjeti je li konačno ponestalo pare, svaki novi film nanovo nas oduševi i pokazuje koliko je ljubavi i truda uloženo u izradu ovih filmova koji su, svaki od njih, posebni na svoj način.
Što se tiče budućnosti, postoje neke najave o još dva filma, ali to je sve u nekim idejnim začecima i sigurno će proći godine prije nego što eventualno vidimo Priču o igračkama 6, ako je ikada vidimo. (Da, to čekanje između filmova, čekanje da ideja za novi film dovoljno sazrije da ste kao autor uvjereni u njezin uspjeh, vrlo je važan faktor u uspjehu ove franšize, faktor koji se često zaboravlja, ali je neizostavan.)
Ako se pitate ima li tu materijala za još – ima, ali ako nam je Priča o igračkama išta pokazala u tom smislu (ne računajući prekrasne poruke i priče), to je da čak i onda kada se čini da nema materijala za još, ekipa iz Pixara nekako će ga stvoriti.
O autoru
