Novi film mađarske redateljice Ildikó Enyedi svojevrsno je meditativno iskustvo koje se više promatra nego prati, a ona taj ritam koristi kako bi naglasila prolaznost vremena i krhkost ljudskog postojanja. Film je strukturiran kao tri kronološki poredane priče, od kojih je svaka snimljena u drugačijem formatu. Na festivalu u Veneciji osvojio je čak šest nagrada.
Jedna od svakako najprominentnijih i najzanimljivijih mađarskih, ali i europskih redateljica posljednja tri desetljeća, Ildikó Enyedi nakon gotovo pet godina vraća se na velika platna filmom Tihi prijatelj (Stille Freundin, 2025.; engleski naslov: Silent Friend). Ovo njezino ostvarenje nastalo je u koprodukciji nekoliko različitih zemalja – Njemačke, Francuske, Mađarske i Kine, a film se snimao u proljeće 2024. godine uglavnom na stvarnim lokacijama u Marburgu i Kölnu.
Tri priče, tri različita formata
Svoju svjetsku premijeru imao je prošlogodišnjem festivalu u Veneciji, gdje je bio dio službene konkurencije. Tamo je osvojio šest nagrada od kojih se dvije moraju posebno izdvojiti: jedna je nagrada FIPRESCI, a druga je nagrada Marcello Mastroianni koju je osvojila glumica Luna Wedler. Odmah nakon Venecije, film je prikazan i na renomiranim svjetskim festivalima u Torontu, Londonu te Kairu gdje je Enyedi ujedno uručena i nagrada za životno djelo te tijekom kojeg je redateljica održala svoj masterclass Poezija realnosti.
Glavni lik ovog njezinog ostvarenja je, koji služi i kao sinonim samog naslova te šutljivi svjedok prolaznosti vremena i različitih razdoblja, nije ljudsko biće već stablo i to dvorežnjasti ginko, jedina vrsta stabla bez živih bliskih srodnika. Film je strukturiran kao tri kronološki poredane priče, od kojih svaka otkriva drugačiji odnos ljudi prema prirodi i vlastitom vremenu. Priče su kronološki poredana a u prva nas vodi u 1908. godinu gdje pratimo mladu studenticu botanike Grete (Luna Wedler) koja se postaje prva studentica botanike na sveučilištu i suočava se sa seksizmom akademske zajednice te ulazi u svijet fotografije gdje kroz biljke pokušava “uhvatiti” skrivene obrasce svijeta.
Druga priča smještena je u 1972. i prati povučenog studenta Hannes (Enzo Brumm) koji se usred kontrakulturnih gibanja, veže uz kolegicu i biljku koju ona proučava. Posljednja priča vodi nas u 2020. godinu gdje pratimo neuroznanstvenika Tony (Tony Leung Chiu-wai) iz Hong Konga koji,istražujući um beba, započinje neočekivani eksperiment sa starim stablom uz “zoom” asistenciju francuske botaničarke Alice (Léa Seydoux).
Zanimljivost ovog filma redateljice Enyedi je da je svaku priču snimila u različitom formatu. Tako je prva priča snimljena u crno-bijeloj tehnici na 35‑milimetarskoj vrpci, druga na 16‑milimetarskoj traci, a treća, koja nas smješta u suvremeno vrijeme, snimljena digitalno. Tim različitim formatima snimanja dodatno se naglašavaju vremenski prijelazi i film poprima jedinstvenu vizualnu teksturu koja ga odvaja od klasičnih omnibus‑struktura.
Fascinacija ljudskom nesavršenošću
Unatoč svojoj fragmentiranoj strukturi, Tihi prijatelj funkcionira kao svojevrsno meditativno iskustvo koje se više promatra nego prati, a redateljica Enyedi taj ritam koristi da bi naglasila prolaznost vremena i krhkost ljudskog postojanja. Film se ne oslanja na klasičnu radnju, nego na atmosferu i tihe prijelaze između epoha, čime stvara osjećaj toka koji je bliži meditaciji nego dramaturgiji.
U svakoj od triju priča osjeća se autoričina fascinacija ljudskom nesavršenošću i pokušajima da se razumije svijet koji je uvijek veći od pojedinca. Ginko, kao središnji motiv i gotovo ravnopravan lik, postaje simbol trajnosti nasuprot ljudskoj prolaznosti, tihi svjedok koji povezuje generacije. Važnu ulogu u svemu ima i kamera Gergelyja Pálosa (O beskraju/Om det oändliga, 2019.; engleski naslov: About Endlessness) koja je suptilna, promatračka i nenametljiva te uvijek u službi prostora i ritma priče.
Likovi koje Enyedi prati često djeluju kao da su u stalnom raskoraku s vlastitim željama, svjesni da ih vrijeme i okolnosti nadilaze brže nego što mogu pratiti. Njihovi pokušaji da ovladaju znanjem, emocijama ili odnosima nerijetko ostaju nedovršeni, ali upravo u tim pukotinama film pronalazi svoju najtišu i najiskreniju snagu. Svako razdoblje otkriva drugačiji oblik ljudske ranjivosti, od mladenačkih nesigurnosti do profesionalnih i znanstvenih dvojbi.
Umjesto da čovjeka postavi kao središte svijeta, redateljica ga promatra kao dio šireg sustava odnosa i procesa koji se odvijaju neovisno o njegovim ambicijama, naglašavajući opažanje umjesto zaključivanja. U tom smislu, Tihi prijatelj postaje film o prihvaćanju vlastitih ograničenja i pokušaju da se pronađe mjesto u svijetu koji se stalno mijenja. Takav pristup omogućuje filmu da ostane vjeran svojim likovima, bez potrebe da njihove priče zatvara jasnim zaključcima.
Ovo je film sporog ritma i osjetno dužeg trajanja (oko 150 minuta), što se nekim gledateljima i neće pretjerano dopasti, ali zato istinskim filmofilima to neće predstavljati baš nikakav problem. Dodatno možemo reći da pojedini dijalozi djeluju prekinuto ili nedovršeno, kao da preskaču emocionalne prijelaze koji bi im dali veću težinu. Također, dojam je da neke tematske linije ostaju tek naznačene, bez jasnog razvoja ili zaključka. Upravo zbog toga film djeluje kao da otvara više pitanja nego što ih želi pratiti do kraja. No, sve te primjedbe zapravo više govore o Enyedinoj namjeri da ostavi strukturu otvorenom nego o stvarnim manama filma.
Film koji se ne iscrpljuje jednim gledanjem
Drama Tihi prijatelj jedan je od najhvaljenijih i najbolje ocijenjenih filmova prošle godine. Tome u prilog ide i činjenica da je na popularnoj internetskoj stranici Rotten Tomatoes, koja prikuplja osvrte filmske struke diljem svijeta, ovo ostvarenje skupilo 98% pozitivnih ocjena na temelju pedesetak zaprimljenih tekstova. Osim tog impresivnog kritičarskog odjeka, film privlači pozornost zbog svoje specifične kombinacije intelektualne ambicije i vizualne profinjenosti.
Redateljica Ildikó Enyedi njime potvrđuje status autorice koja ne pristaje na jednostavna rješenja, već gradi svjetove koji traže aktivnog i strpljivog gledatelja. Tihi prijatelj pritom ostavlja prostor za različita čitanja, što ga čini filmom koji se ne iscrpljuje jednim gledanjem. Za one koji cijene filmove koji potiču razmišljanje i nude iskustvo izvan uobičajenih narativnih okvira, ovo ostvarenje predstavlja iznimno vrijedno gledateljsko putovanje.
