Serijal filmova Mamorua Hosode u domaćim kinima zaključen je s filmom The Girl Who Leapt Through Time, uz Digimone vjerojatno najpoznatije Hosodino djelo. Je li taj status opravdan? Pročitajte u našem tekstu!
U našem tekstu o filmu Summer Wars, koji je igrao prošlog mjeseca u domaćim kinima, već smo predstavili Mamorua Hosodu i njegov rad tako da se ovdje nećemo ponavljati nego ćemo se fokusirati na priču filma.
The Gril Who Leapt Through Time je sad već kultni anime film iz 2006. godine i vjerojatno najpoznatija adaptacija istoimenog romana Yasutake Tsutsuija. Iako je Hosoda izmijenio dosta toga u svom filmu, osnovna ideja ostala je nepromijenjena, a duša koju je Hosoda dao ovom filmu učinila je od ove adaptacije praktički bezvremenski klasik.
Neovisno o tome vraćate li se ovom filmu nakon što ste ga već gledali ili ga gledate prvi put, on nudi dovoljno emocije i dovoljno zabave da ga možete gledati iznova i iznova, a u tekstu koji slijedi objasnit ćemo zašto je tomu tako.
Adaptacija zanimljive priče
Roman na kojemu je temeljen ovaj film izašao je još 1967. godine, a adaptiran je više puta. Prvo je bila serija, onda dva filma i jedan TV film, nakon kojih je došao Hosodin anime film, a nakon njega je uslijedila još jedna igrana adaptacija, pri čemu ne računamo dramske i književne adaptacije, kojih je također bilo nekoliko. Ovo sve svjedoči o popularnosti ovog romana, odnosno ove priče te njezinoj bezvremenskoj kvaliteti, s obzirom na to da je uspješno adaptirana u različitim periodima razvoja japanske kinematografije, pri čemu su joj se različiti autori redovito vraćali.
O čemu govori ta priča? Osnovna je ideja da jedna djevojka iznenada dobije mogućnost putovati kroz vrijeme (to je taj time leap iz naslova), a kada se povjeri prijateljima, krene u proces istraživanja zašto joj se to dogodilo. Tu saznaje da je momak iz budućnosti došao natrag iz 2660. godine te da je on zapravo „uzrok“ njezinih sposobnosti. Iako se djevojka do kraja priče u njega zaljubi, on nestaje, pri čemu izbriše pamćenje svima koji su ga ikada upoznali, uključujući i djevojci, iako se ona sjeti da joj je netko obećao da će ju upoznati čim pomiriše lavandu.
Ovaj SF roman ponudio je za svoje doba prilično odvažnu premisu, kombinirajući tvrdokorne SF elemente s tipičnim japanskim osjećajem za melankoliju i tragediju (koje ima u izvornom romanu), što je prilično dobra kombinacija.
Hosoda je zadržao osnovu premisu – djevojka putuje kroz vrijeme, upoznaje mladića iz budućnosti u kojeg se zaljubljuje, a on na kraju odlazi – s tim da je ubacio puno više humora, coming-of-age i slice-of-life trenutaka, tako da je ovaj anime imao puno više modernoj publici bliskih osjećaja i puno više duše nego tvrdokorna SF priča koju nam je donio Tsutsui.
I dok Hosoda također ubacuje tragediju kao lajtmotiv, ona nije presudna za anime i zapravo je narativno sredstvo koje gura priču naprijed na način da se putovanje kroz vrijeme koristi kako bi se tragedije poništile. To možda umanjuje dubinu emocija i bol koju one imaju u izvornoj priči, ali daje filmu jednu puno plemenitiju notu, što se naročito dobro odrazilo na likove.
Hosoda sjajno kombinira stvarnost s nemogućim
Mamoru Hosoda redatelj je koji jako dobro kombinira SF sa stvarnošću na način koji njegova djela ne pretvara u cyberpunk u kojem je znanstvena fantastika dio stvarnosti kao takve, odnosno sama je stvarnost znanstvena fantastika. Hosodin je svijet isti onaj svijet u kojem živimo i mi, potpuno uobičajen, potpuno normalan i potpuno očekivan. Likovi su „obični ljudi“, uglavnom djeca i adolescenti, nemaju super moći i imaju probleme koje imamo i svi mi. Međutim, svim tim sasvim običnim likovima događaju se iznimno neobične stvari, a Hosoda ima tu sposobnost da to uklopi tako prirodno da uopće nemate dojam da je ta znanstvena fantastika strano tijelo u svijetu u kojem ona to neupitno jest.
To je formula koju je Hosoda vješto primjenjivao još u Digimonima – i tu se Izabrana djeca suočavaju s činjenicom postojanja Digitalnog svijeta koji se u jednom trenutku povezuje sa stvarnim svijetom – a obilježila je i mnoge njegove kasnije radove, od SF-om inspiriranih filmova Summer Wars i Belle, preko fantastikom inspiriranog filma Wolf Children.
I to je, zapravo, dio te čarolije koju Hosoda ima kao redatelj, a zbog koje je toliko uspješan i toliko popularan. Kao što smo rekli za Summer Wars, daleko je to od savršenoga, ali Hosoda uspijeva taj svoj kaos učiniti toliko šarmantnim da vam se ne može ne svidjeti jer, suočeni s tako iskrenom emocijom, vi uranjate u tu čaroliju i postajete dio tog predivno kaotičnog svijeta koji je neopisivo čudan, ali djeluje kao da se uopće ne razlikuje od vaše svakodnevnice.
Vrijeme i duša
Kao što možete pretpostaviti, osnovni motiv u filmu je vrijeme, a zapravo je cijela ideja sumirana u rečenicu Time waits for no one, koju Makoto – naslovna djevojka koja skače kroz vrijeme – pročita na ploči u jednoj od školskih učionica. Ironija je u tome što ovaj film istovremeno i subvertira ovu rečenicu pokazujući da Makoto ima priliku za popravni ispit, ali i potvrđuje jer iako Makoto može manipulirati vremenom i dati si više vremena, ona istovremeno ima ograničen broj skokova koji može iskoristiti.
Na taj je način vrijeme tek ograničeno neograničeno, posljedice (ne)iskorištavanja vremena mogu biti značajne, ovisno o tome kako koristite vrijeme. Makoto je, srećom, koristila svoje skokove bilo da poboljša situaciju bili da sebi pruži neke sitne, svakodnevne užitke, ali čak su i oni ostavili posljedice jer, kako je u jednom razgovoru rekla njena teta – zar svakim povratkom u vrijeme ona nekome ne oduzima priliku za nešto?
Iako je Makoto isprva tvrdoglavo uvjerena da ona čini samo dobro, poslije shvaća kako sitnice koje ona mijenja i na koje utječe tijekom skokova mogu imati dalekosežne i dugoročne posljedice koje ona nije mogla predvidjeti. Hosoda to sve kombinira s dosta humora pa sva ta putovanja kroz vrijeme djeluju strašno simpatično, ali im na taj način ne oduzima na ozbiljnosti – samo ih prikazuje na jedan možebitno nekonvencionalan način.
Istovremeno, on jako voli i slice-of-life žanr pa ovaj film obiluje životnim temama kao i cijelom plejadom coming-of-age trenutaka koje Hosoda baš jako voli. On obrađuje prijateljstva, ali i romantične odnose na način koji je vrlo prikladan likovima koje prikazuje i koji je zapravo idealan za svakog srednjoškolca koji je promišljao o prijateljstvu i ljubavi, neovisno o načinu.
Ima tu sjajnih citata, poput onoga kada Makoto govori kako je vjerovala da će Kosuke, Chiaki i ona uvijek biti zajedno kao prijatelji, odnosno da ih vrijeme neće razdvojiti i promijeniti, i scena koje se urezuju u pamćenje što zbog svoje poučnosti, što zbog toga što se s njima možete poistovjetiti, što zbog svoje čiste ljepote.
Unatoč SF priči, Hosoda se i u ovom filmu bavi odrastanjem; on se bavi promjenama koje donosi vrijeme, sitnicama koje imaju velik utjecaj u budućnosti i našim reakcijama na te detaljima izazvane tektonske promjene. Pri tome ostaje emocionalno iskren i filozofski dosljedan, kombinirajući ljepotu iskustva s primamljivošću melankolije, dva aspekta koja i inače jako vješto kombinira u svojim filmovima.
Uz to, ovo je film iz 2006. godine, odnosno iz perioda kada su djetinjstvo i srednjoškolsko doba bili puno drugačiji nego danas. To je jako bitno jer 2006. godina nije bila toliko daleko da bi bila hladnoratovski siromašna u smislu tehnologije i mogućnosti, a opet je iz suvremene perspektive toliko daleko u nekom društveno-kulturnom smislu da djeluje kao neko sasvim drugo razdoblje. Hosoda je sjajno prikazao Zeitgeist tog vremena, odrastanja u tom periodu i percepcije svijeta, kao i sam svijet, naravno, u dobu koje je po mnogočemu bilo nevinije i iskrenije od današnjeg.
U tom pogledu mlađim generacijama ovaj film može djelovati strano ili neobično, ali za nekoga tko je u nekom trenutku dotaknut duhom vremena koje Hosoda prikazuje u filmu, ovaj je film prekrasno vježbanje nostalgije, a što je također važno u kontekstu teme vremena koju Hosoda obrađuje.
Sjajno, sjajno, sjajno
Od svih filmova Mamorua Hosode koje ćete pogledati – ne računajući franšizne naslove iz Digimona – The Girl Who Leapt Through Time gotovo je pa neupitno najbolji. Ovo je film koji kombinira ono najbolje od Hosode i to radi na najbolji način – iskreno, lijepo, neobično, kaotično i s puno sjajnog humora (ovaj je film vjerojatno smješniji od prosječnog Hosodinog filma, a doista ima urnebesnih trenutaka). Opet, nije ovo savršen uradak, ali za razliku od njegovih kasnijih radova, The Girl Who Leapt Through Time najmanje je „opterećen“ problemima.
Skladna cjelina od početka do kraja, ovaj anime film donosi puno prekrasnih emocija upakiranih u jednu zanimljivu priču koja je istovremeno i poučna i filozofski izazovna, jer Hosoda otvara niz zanimljiv pitanja i potiče vas da o njima razmišljate i potencijalno raspravljate.
Radi se o filmu koji je obilježio generaciju i koji je Hosodu smjestio među velikane animea, a ako vas itko ikada krene uvjeravati da tomu nije tako… možda da jednostavno skočite natrag kroz vrijeme i pokušate izbjeći taj razgovor, ha? Dotad – jednostavno uživajte!
O autoru
