Nakon sedam godina, jedna od najrevolucionarnijih serija ovoga doba, The Boys, došla je do svog kraja. Odvažna i prilično originalna adaptacija sada već kultnog stripa Gartha Ennisa i Daricka Robertsona završila je nakon pet sezona i ukupno 40 epizoda. U našem tekstu, analizirat ćemo seriju u cjelini i osvrnuti se na to je li Eric Kripke uspješno zaokružio jedan od najupečatljivijih televizijskih projekata modernog doba.
The Boys je strip koji je izvorno izlazio od 2006. do 2012. godine. Autor Garth Ennis i crtač Darick Robertson uspjeli su napraviti strip koji je, unatoč činjenici da nije bio imprint neke od velikih izdavačkih kuća, postao popularan. Bio je to prilično ciničan, sardoničan i vrlo mračan pogled na svijet superheroja, a iako The Boys nikada nije postao mainstream klasik kao stripovi o Batmanu ili Spider-Manu, stekao je kultni status i vrlo odane fanove.
Ideja da se ovaj strip adaptira na platno postojala je puno prije 2019. godine, prvo kao film, a onda je Amazon dobio prava te je odlučio napraviti seriju. Za showrunnera je doveden Eric Kripke, najpoznatiji po tome što je ranije vodio sada već kultnu seriju Supernatural, koja je išla punih 15 godina. And the rest is history…
Serija je odmah po premijeri postala globalni hit, a nakon sedam godina – unutar kojih smo dobili 40 epizoda kroz pet sezona glavne serije, jedan animirani spin-off, jedan igrani spin-off i još dva igrana spin-offa u najavi, ne računajući brojne derivirane radove i kraće uratke – serija je završila, što nas je potaknulo da napišemo ovaj tekst.
Dotad neviđen fenomen
Jedna od stvari koja je zasigurno doprinijela uspjehu serije The Boys jest trenutak u kojem se ona pojavila. Serija je izvorno prezentirana kao mračna parodija superherojskog žanra u kojoj su superheroji zapravo super, ali skoro pa da i nisu heroji. Naravno, bilo je tu društvene kritike, ali fokus je bio na parodiranju žanra i pružanja jedne drugačije perspektive na isti.
Zašto je to važno? Pa, ako se sjetite 2019. godine, pomama za superherojskim filmovima zahvaljujući MCU-u bila je na svom vrhuncu. To je bila godina kada je MCU bio na svom vrhuncu – izašao je Endgame, uz još dva filma, a godinu dana ranije MCU je također izbacio tri filma. U tom periodu dolazi serija The Boys koja potpuno izvrće cjelokupni koncept i donosi nešto novo i nešto svježe.
U seriji, superheroji su marketinški fenomen koji vodi kompanija Vought, a koja na njima zarađuje ogromnu količinu novca. Njihov je realan utjecaj na dobrobit čovječanstva gotovo pa zanemariv, dapače – većina njih su ili narcisoidni egomanijaci koje nije briga ili zapravo zlikovci. Tu serija parodira činjenicu da je MCU zapravo monetizirao superherojski žanr i od tih superheroja, koji su u stvarnom svijetu ipak fikcija, dok su u svijetu serije metarealnost, napravio strojeve za proizvodnju novca, zanemarivši ideale koje oni predstavljaju.
I zato je serija The Boys bila takav fenomen kada se pojavila. Bilo je – i još uvijek ima – kritičara MCU-a koji su isticali iste one probleme prisutne i u seriji The Boys, međutim Kripke i njegov autorski tim ne samo da su u mainstream seriji istaknuli te kritike, već su se s njima tako brutalno i otvoreno narugali da niste ne mogli biti oduševljeni. I to je upalilo i serija je postala instantni hit. No, naravno, to nije bilo sve.
Jedna od stvari koja je odjeknula tada bila je brutalnost serije, odnosno količina eksplicitnog sadržaja, a koji je s vremenom postajao sve eksplicitniji. Naravno, nije to ni najbrutalnije što smo vidjeli na TV-u niti prvi takav slučaj, ali The Boys su definitivno bili pionir kada je u pitanju prikaz eksplicitnog nasilja u mainstream igranoj seriji koja, uz to, nije žanrovski horor. Bilo je to na razini Tarantinovih filmova, ali u kontekstu superherojske serije – i uz to je još dobro figuriralo – pa su se ljudi nakačili.
Prilično intrigantni i uvjerljivi likovi
Osim tog konceptualnog uspjeha, The Boys su gledateljima ponudili i vrlo zanimljive likove. I dobro, za to je primarno zaslužan Garth Ennis, ali Kripkea treba pohvaliti jer je uspio prenijeti ih na ekran i to prilično dosljedno, a istovremeno i prilično originalno (neki su likovi prošli kroz značajne promjene u seriji, uglavnom pozitivne, Kripke je uveo i neke nove likove i tako…). Kada tomu pridodate činjenicu da su oni prilično zanimljivi likovi sami po sebi, iako je dosta njih ili namjerni stereotip ili parodija nekog stereotipa, onda imate prilično dobre temelje.
Okosnicu serije na početku činili su Billy Butcher i Hughie Campbell, kojima se ubrzo pridružuju Frenchie, Mother’s Milk, Kimiko i Starlight, čime su formirani naslovni „Dečki“ (iako su tu bile i dvije cure). Kroz pet sezona, Kripke je razvijao ove likove na vrlo zanimljiv način, pokazujući priličnu odvažnost u pomicanju granica i testiranju neočekivanog. Nije to uvijek bilo savršeno i ima nekih vrlo nejasnih trenutaka (kraj četvrte sezone za Frenchieja potpuno je zanemaren u petoj sezoni, Hughie je jedan dio serije bio prilično bezličan i repetitivan, Mother’s Milk je imao neke nagle promjene karaktera, itd.), ali generalno je Kripke uspio održati te likove zanimljivima.
Kako se serija razvijala, heroji su također počeli dobivati na značaju i to uglavnom u negativnom kontekstu, jer upravo su oni glavni negativci u seriji. Homelander je odmah postavljen kao glavni negativac i bilo vam je odmah jasno u kojem će smjeru ići razvoj njegovog lika, međutim Kripke si je na trenutke dopuštao nedopustivo tako da je Homelander, iako je od početka do kraja bio narcisoidni manijak, zapravo postao jedan od psihološki najzanimljivijih likova, jer – od početka do kraja gledali ste koliko daleko to njegovo sadističko ludilo može ići, dok je istovremeno ta njegova predvidljiva psiha bila prilično intrigantna za analizu.
Naravno, tu su i Deep i Black Noir i kasniji dodaci poput Soldier Boyja ili Stormfront, odnosno cijela plejada herojskih zlikovaca koji su dobivali različite razvojne lukove i zapravo je character development u cjelini bio jedna od boljih stavki ove serije. To se jako dobro vidjelo i kod likova koji su dobili redemption arc, poput A-Traina ili Queen Maeve, čiji je razvoj bio toliko dobar da su uspjeli nadići same sebe.
Mogli bismo sada pričati i o brojnim drugim sporednim likovima koji su se pojavljivali kroz seriju – poput Stana Edgara, Ashley, Ryana, Becce, Victorije Neumann, Legenda, i drugih – ali za to nemamo vremena. Vođenje ovakvog projekta zahtijeva veliku količinu likova, a Kripke je prilično uspješno balansirao sve njih i zapravo je bila milina pratiti raznorazne pojave i njihov značaj za priču.
Neravnomjeran razvoj serije
Pacing je uvijek bitan kod priče, ali kada razvijate priču u serijskom formatu, onda on postaje presudan za kvalitetu priče. I dok autori serija u kojima se epizode ne nadovezuju jedna na drugu imaju nešto lakši posao, kada imate potpuno serijaliziranu priču, onda stvarno morate biti oprezni.
Što se tiče serije The Boys, Kripke je odradio dobar do solidan posao. Više-manje. Sezone su fluktuirale, a nekada je čak i unutar sezone bilo fluktuacija, iako je unutar sezone pacing bio uglavnom konzistentan. Prekretnica tu bila je treća sezona, koja je odjednom povisila uloge i serija je postala prilično luda i prilično odvažna, što je odbilo jedan dio gledatelja, ali je zadržalo još veći dio.
Kritičari su mahom bili zadovoljni sa svim sezonama, dok je publika uglavnom hvalila prve dvije sezone, dok su treća do peta uglavnom dobivale polarizirana mišljenja – ljudi su ih ili obožavali, ili mrzili, neke srednje varijante nije bilo.
Primarni razlog tomu je činjenica da je serija u jednom trenutku prestala biti parodija na superherojski žanr i postala društvena kritika. Kripke i njegov tim iskoristili su premisu serije kako bi kritizirali Trumpa i američku politiku, odnosno društvena kretanja u Sjedinjenim Državama, izrugujući se, primarno, aktualnom američkom predsjedniku i MAGA pokretu. Taj prijelaz na društveno-političku satiru zakamufliranu u superherojsku seriju nije sjeo velikom broju fanova, naročito onima koji su – unatoč tome da su i Kripke i glumac Anthony Starr jasno govorili da se radi o zlom psihopatu kojeg ne treba idolizirati – se ugledali na Homelandera.
I dok se Kripke nije libio kritizirati ni liberale, činjenica je da je serija poslužila kao oruđe u borbi protiv radikalizirane desnice u Americi, što je kritika uglavnom dobro prihvaćala. Mnogi su likovi u seriji bili otvorene parodije stvarnih likova iz američke politike (Firecracker, primjerice), ali genijalnost ovog obrata – neovisno o tome što je kvaliteta na trenutke patila – leži u tome da Kripke nije morao gotovo ništa izmišljati, jer američka mu je stvarnost nudila dovoljno materijala da je samo trebao malo promijeniti ime i prilagoditi tu stvarnost kontekstu svoje serije. Sve ostalo pisalo se samo.
Naravno, kada napravite tako značajan konceptualni obrat, onda priča to uglavnom osjeti, a to se dogodilo i ovdje. Dio treće sezone djelovao je previše ekstremno pa se činilo da Kripke prvoloptaški koristi satiru, a ona je rijetko kada dobra kada vas tako direktno šamara; suptilnost je jako bitna. Četvrta sezona bila je u nekakvom limbu jer je Kripke relativno slabo balansirao između umjerenosti i ekstremnog, ali izvukla ju je dobra progresija glavne priče i nekoliko zanimljivih twistova. U petoj sezoni se priča ponovo vratila na postavke iz prve sezone, s tim da je impact bio manji jer smo to već vidjeli.
Problem franšiziranja
Jezgra serije bila je prilično dobra i to je i ostala, neovisno o tome što je serija napravila konceptualni obrat negdje na polovici. The Boys je poslužila kao sjajna platforma za ruganje Trumpu, ali neovisno o tome, jezgra te serije o borbi protiv iskonskog zla ostala je netaknuta. Međutim, iako je serija prilično dobro održavala svoju visoku kvalitetu, upala je u zamku koja je na kraju postala prilično autoironična.
Naime, The Boys se cijelo vrijeme rugala MCU-u i superherojskim franšizama (u seriji čak postoji i fiktivni Vought Cinematic Universe, odnosno VCU, koji je parodija MCU-a) da bi i sama u jednom trenutku postala franšiza. I dok je onaj relativno zaboravljeni animirani serijal bio sasvim pristojan, Gen V postao je ozbiljan problem za Kripkeovu priču, što se vidjelo i u posljednjoj sezoni.
Gen V bio je spin-off koji se fokusirao na skupinu mladih superheroja koji studiraju na Godolkinovom sveučilištu, specijaliziranom fakultetu za superheroje. Serija je djelovala kao pokušaj približavanja franšize mlađoj publici jer se specifično bavila coming-of-age problemima, ali je istovremeno bila i dio šire priče tako ta bam dio glavne serije nije mogao biti 100% jasan bez da ste pogledali Gen V. Problem je što je Gen V, unatoč dobrim reakcijama, bio jako loš.
Baziran na istim narativnim postavkama kao Riverdale, Netflixova Sabrina ili dobar dio serije Stranger Things od trenutka kada je sve krenulo nizbrdo, Gen V je donio jednu prilično šuplju priču bez neke posebne razrade i oslanjao se na činjenicu da je dio veće franšize i to je to. Likovi su donosili glupe odluke, priča je prilagođavana da odgovara ideji, a ne obrnuto, što je dovelo do serije neprirodnih trenutaka, a jedini dobar misterij koji je imala razvodnjen je u hrpi gluposti koje nisu ni na koji način pogurale priču naprijed. Druga je sezona počela dobro, ali onda je uslijedila serija Deus ex machina scena, Mary Sue momenata i serija se vratila svojoj otužnoj prosječnosti u drugoj polovici druge sezone, s kojom je i završila.
Tkogod je radio ovu seriju nije imao jasnu ideju kako je uklopiti u glavnu priču, a iako je ona uspješno integrirana u glavnu priču, nije se uklopila kako spada. To je bilo najočitije u petoj sezoni, kada se tri lika iz Gen V pojavljuju u glavnoj seriji i baš kada mislite da će njihova uloga u priči biti smislena, ispostavi se da nisu bili od koristi ni za što osim za čuvanje prazne kuće i vožnju kamiona. (Da ne govorimo o tome da drugo dvoje glavnih likova iz Gen V iz nepoznatih razloga uopće nije u seriji.) Iako je trebala biti dio šireg univerzuma, očito je da autori serije Gen V nisu pisali seriju imajući na umu ono što je Kripke radio sa serijom The Boys, što je ostavilo niz neotvorenih pitanja (jer Gen V je ukinut) i puno glupavih trenutaka.
Uz to, Vought Rising – prequel koji će pratiti prvu generaciju superheroja na čelu sa Soldier Boyem i Stormfront – stiže dogodine, a u izradi je navodno i The Boys: Mexico. I dok nemamo pojma hoće li te serije biti dobre ili ne, The Boys je upao u zamku vlastite popularnosti te je postao ono čemu se cijelo vrijeme ruga – franšiza.
To je svakako imalo utjecaj na percepciju serije u cjelini, ali treba biti iskren i reći da nas to ne čudi pretjerano, to franšiziranje.
Neobičan, ali zaokružen obrat na kraju
Na kraju, treba se osvrnuti i na posljednju sezonu te na samo finale. Što se tiče kraja, treba reći da je Eric Kripke vrlo rano rekao da serija neće iskoristiti twist iz stripa u kojem se ispostavilo da je Black Noir zapravo tajni klon Homelandera i da je on počinio mnoga zvjerstva, a posebice silovanje Butcherove supruge, odnosno ispostavilo se da je Butcherova osveta cijelo vrijeme bila usmjerena prema krivoj osobi, što je bio šok. Iako to nije umanjilo ni plemenitost ni psihotičnost Butcherove misije, čitatelji to nisu očekivali. Kripke je jasno dao do znanja da se to neće dogoditi u seriji i doista nije, jer Homelander je vrlo rano ubio originalnog Black Noira, a njegova je zamjena bio obični glumac, a koji je također tragično skončao.
Međutim, dok je to gledateljima dalo prostora za raspravljanje o kraju koji će Kripke osmisliti, sam Kripke u brojnim je intervjuima govorio o pritisku finalne epizode, odnosno o pritisku koji postoji da serija završi na kvalitetan način. To je na vrlo nesuptilan način ubacio i u petu sezonu, gdje jedan od likova – superheroj i scenarist – raspravlja upravo o tome, a kao primjer se spominje kraj serije Lost (mada bismo mi mogli uzeti i nedavni Stranger Things kao sjajan primjer). E sad, što se tiče serije Supernatural, Kripke tu nije podbacio, međutim The Boys je serija koja je iz brojnih razloga bila puno kompleksniji zalogaj, da ne kažemo puno veći.
Što je, onda, Kripke učinio? Pa… on je zadržao sukus stripovskog kraja. Da, nema poznatih nam obrata, ali da – Homelander ostane bez moći, Butcher ga ubije samo da bi na kraju sam, sa smiješkom, skončao i to tako što ga ubije Hughie. U stripu je to sve bilo popraćeno brutalnim egzekucijama ostalih članova „Dečkiju“ od strane Butchera kao i drugačijim načinom na koji je Homelander ostao bez svojih moći, ali sukus je ostao isti, pa čak i taj da je Hughie morao ubiti Butchera jer Butcher nikada ne bi stao. Ali, Kripke je to izveo drugačije.
I tu dolazimo do potencijalnog problema. The Boys je serija koja se od samog početka dičila svojim mračnim i nasilnim pristupom. Ona je utrla put serijama kao što su Invincible ili Daredevil: Born Again, koje su nastavile taj trend mračnih i nasilnih superherojskih adaptacija, a fanovi serijala znaju da je strip zadržao tu depresivnost do samoga kraja. Kripke je stilski varirao od nasilja do satire, kao što smo i rekli, a kraj je zapravo bio točno takav – varijabilan.
Homelanderov kraj bio je i brutalan i satiričan, razotkrivši svu bijedu njegova lika koju je tako nevješto skrivao iza moći koju je imao; Butcherov je kraj idejno bio identičan kao i u stripu, ali puno humaniji, pri čemu je Kripke uspio prikazati Butchera kao ljudsko biće, a ne kao čudovište (daleko od toga da Ennis to nije mogao, samo nije htio); ostalo je – happy end.
Da, neke su žrtve podnesene – primarno Frenchie, čija je smrt možda malo traljavo izvedena u pretposljednjoj epizodi serije, ali je imala značajan utjecaj i na grupu i na Kimiko posebno, ali i Butcherova samoća – ali Kripke se odlučio za happy end koji… za divno čudo figurira.
Za razliku od Stranger Things, čiji je kraj bio katastrofa epskih razmjera, Kripke je vrlo efektno zaokružio cjelinu. Priča je bila dosljedna samoj sebi, a sve odluke po pitanju priče imale su apsolutnog smisla i dobro su obrazložene unutar vlastite narativne strukture pa tako i promjene koje je učinio u odnosu na strip; iako odudara od izvornika, Kripke nije napravio nikakav ass-pull kao braća Duffer i koliko god neobičan bio taj kraj i nesavršen, vidi se da je u njega uloženo puno emocije, a ne da djeluje kao da ga je napisao ChatGPT.
Naravno, ostala su nerazriješena pitanja vezana uz Gen V, budućnost svijeta i posebice Soldier Boya (i još neka bitna pitanja, al’ hajde… nećemo cjepidlačiti), ali The Boys nikada nije bila serija koja se dičila savršenošću. Bila je messy od samog početka – i doslovno i figurativno – pa je tako ovaj nesavršeni završetak potpuno prikladan. Jeli serija trebala dobiti happy end? Pa… da. Ne zato što je Ennisov strip bio premračan, daleko od toga, već zato što je Kripkeova obrada zaslužila ovakav kraj.
Nije ni tu on drastično odudarao – primarno je poštedio neke od likova, ali Hughie i Starlight vjenčaju se i u stripu – ali dao je priči puno ljepši ton. Je li to dobro ili nije, to će procijeniti gledatelji, ali Kripke se cijelo vrijeme bojao da ne zajebe s tim krajem i ovo je – treba biti iskren – vrlo ziheraški kraj serije koja je riskirala tokom svih sedam godina emitiranja, ali kraj koji – iako neće zadovoljiti svakoga – nije loš i kraj kojega se Kripke neće trebati sramiti.
A „Dečkima“ hvala što su nas zabavljali ovih sedam godina… pamtit ćemo ih mahom po dobrom… a to je u današnjim uvjetima i na današnjem tržištu i više nego sjajno!
O autoru
