Za najnoviji film brazilskog redatelja Klebera Mendonça Filha mora se reći da ga njegova sposobnost da istodobno bude napet, promišljen i estetski izbrušen čini jednim od najzanimljivijih naslova godine. Dojmljivo je kako uspijeva ostati intiman i ljudski, iako se bavi povijesnim traumama i represivnim sustavima. U glavnoj ulozi je sjajni Wagner Moura.
Brazilski politički triler Tajni agent (O Agente Secreto, 2025.; engleski naslov: The Secret Agent) jedan je od onih filmova o kojima se među filmofilima prilično razgovara. Premijerno je prikazan na prošlogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu i postao je najnagrađivanijim naslovom kompletnog festivala. Naime, osvojio je čak četiri nagrade među kojima su i one za najbolju režiju i najboljeg glumca.
Poput francuskih kolega Novog vala
Do danas je osvojio više od pedeset nagrada i priznanja na raznim festivalima diljem svijeta. U tom nizu nagrada svakako se izdvajaju dvije nagrade Zlatni globus, u kategorijama najboljeg međunarodnog filma i najboljeg glumca. Svemu treba dodati i to da je nominiran za Oscara u četiri kategorije: za najbolji film, najbolji međunarodni film (kategorija u kojoj je veliki favorit), najbolji glumac i najbolji casting.
Režiju filma potpisuje brazilski redatelj Kleber Mendonça Filho, koji je karijeru započeo kao novinar i filmski kritičar. Po tome ga možemo usporediti s filmašima iz razdoblja slavnog francuskog Novog vala. Nakon što je režirao niz kratkih filmova, godine 2012. debitirao je s dugometražnim prvijencem Zvukovi susjedstva (O Som ao Redor; engleski naslov: Neighboring Sounds) kojim je odmah skrenuo pozornost međunarodnih festivala. Uslijedili su još veći uspjesi, jer se sa sljedeća dva naslova – Aquarius (2016.) i Bacurau (2019.) – našao u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu, gdje je za potonji film osvojio nagradu žirija.
Radnja filma smještena je u Brazil 1977., u razdoblje političke represije, korupcije i straha koji oblikuju svakodnevni život. Marcelo (Wagner Moura), tehnološki stručnjak i udovac, bježi zemljom pod lažnim identitetima nakon sukoba s moćnim čovjekom čiji su privatni interesi ugrozili njegov rad i život. Nakon nadrealnog incidenta na benzinskoj postaji, Marcelo stiže u Recife tijekom karnevala, nadajući se da će se ponovno povezati sa svojim sinom, koji živi kod bake i djeda. U gradu se skriva u sigurnoj kući koju vodi 77‑godišnja anarhistica Dona Sebastiana (Tânia Maria), žena s dugom poviješću otpora režimu.
U Recifeu saznajemo da je Marcelo nekada bio profesor u Sao Paulu i da je njegova supruga stradala u istom političko‑kriminalnom obračunu koji sada prijeti i njemu. Moćni čovjek angažirao je dvojicu plaćenih ubojica, među kojima je i pripadnik tajne policije, kako bi uklonili Marcela i izbrisali tragove cijelog slučaja. Dok se skriva, Marcelo radi u uredu za izdavanje osobnih iskaznica i pokušava doći do informacija o vlastitoj majci, dok grad tone u groteskni kaos karnevala i represije.
Snažan vizualni identitet
U tom nasilnom i apsurdnom okruženju, uključujući i pronalazak morskog psa s ljudskom nogom u utrobi, Marcelo shvaća da mu je jedini izlaz bijeg iz zemlje. Godinama kasnije, studentica povijesti Flavia (Maeve Jinkings) pokušava odmrznuti istinu zakopanu pod arhivima i tišinom, istražujući sudbine ljudi koje je režim pokušao izbrisati. Njezin susret s Armandovim sinom (Humberto Carrão), danas liječnikom bez jasnih uspomena na oca, daje priči duboko emotivni epilog.
Tajni agent fascinira svojom nelinearnom, “skrećućom” strukturom koja odbija slijediti očekivanja klasičnog trilera. Film se stalno otvara prema digresijama i epizodama koje ne odvlače pažnju, nego šire svijet i produbljuju atmosferu, dajući priči organski ritam, kao da pratimo život, a ne unaprijed zadani žanrovski mehanizam. Atmosfera političke paranoje izgrađena je kroz sitne apsurde i svakodnevne prijetnje, zbog čega svijet filma djeluje gust, nemiran i uvjerljiv. Brazil sedamdesetih prikazan je kao vremenska kapsula u kojoj se svaki kadar čini istodobno dokumentaran i stiliziran.
Vizualni identitet filma posebno je snažan zahvaljujući zasićenim kadrovima Recifea koji pulsiraju energijom grada, dok kontrast između karnevalske euforije i političkog mraka stvara napetost koja se osjeća i kad se ništa važno ne događa. Redatelj Filho ne oslanja se na klasične trilerske okidače, nego gradi napetost iz atmosfere, prostora i neizrečenog, zbog čega film djeluje svježe i nepredvidivo, kao da stalno izmiče jednostavnim žanrovskim etiketama.
Istovremeno, riječ je o iznimno ambicioznom filmu, a ta ambicioznost ponekad dolazi na račun ritma. Nelinearna struktura, koja je inače njegova snaga, povremeno usporava priču do točke u kojoj se gubi osjećaj hitnosti, a neke digresije traju dovoljno dugo da razvodne osnovnu napetost. Film se često zadržava na atmosferi, što može ostaviti dojam da radnja stoji u mjestu, a u pojedinim trenucima vizualna raskoš nadjača emocionalnu jasnoću pa se gubi fokus na unutarnji put glavnog lika.
Sjajni Wagner Moura
Druga polovica povremeno djeluje razvučeno, kao da se traži idealna ravnoteža između osobnog i političkog, dok završni sloj s vremenskim odmakom, iako tematski snažan, dolazi naglo i ostavlja dojam dodatnog filma unutar filma. Sve zajedno, ovo ostvarenje je djelo velike širine, ali ta širina ponekad otežava koherenciju i traži od gledatelja više strpljenja nego što će svi biti spremni dati – osobito uz trajanje od oko 160 minuta.
Svakako treba pohvaliti brazilsku glumačku zvijezdu Wagnera Moura, za kojeg je redatelj Mendonça Filho napisao lik glavnog protagoniste. On jednostavno nosi cijeli film. Njegova suzdržanost nikada ne djeluje prazno, nego otkriva stalnu unutarnju napetost čovjeka koji živi na rubu straha i odluke. Moura gradi lik kroz sitne geste, poglede i tišine, stvarajući portret čovjeka koji se raspada iznutra, ali se još uvijek pokušava održati. Njegova ranjivost djeluje potpuno uvjerljivo i daje emocionalnu težinu priči koja bi bez toga mogla ostati hladna.
U trenucima kada film skreće u digresije, upravo Mourina prisutnost drži fokus i daje priči kontinuitet. Njegova izvedba ima širinu i dubinu koje rijetko viđamo u političkim trilerima, a lik Marcela pretvara u slojevitu, ljudsku figuru, a ne samo žanrovski motor radnje. Uz njega, vrijedi spomenuti da film općenito ima vrlo snažnu glumačku postavu, a posebno se ističe i kratko, ali upečatljivo pojavljivanje legendarnog, nažalost pokojnog njemačkog glumca Uda Kiera, čija prisutnost dodatno obogaćuje film.
Napet, promišljen i estetski izbrušen
Tajni agent se na kraju potvrđuje kao vrlo vrijedno ostvarenje koje istinski ljubitelji filma nikako ne bi smjeli propustiti. Riječ je o filmu koji uspijeva spojiti političku oštrinu, vizualnu raskoš i emocionalnu dubinu u jedinstvenu cjelinu. Njegova tematska širina i ambicija čine ga djelom koje se ne iscrpljuje jednim gledanjem, nego potiče na razmišljanje i povratak. Posebno je dojmljivo kako film uspijeva ostati intiman i ljudski, iako se bavi povijesnim traumama i represivnim sustavima.
Upravo ta kombinacija osobnog i političkog daje mu dugotrajan odjek. Nije stoga iznenađenje da je na Rotten Tomatoesu, platformi koja prikuplja tekstove filmske struke diljem svijeta, film do danas skupio impresivnih 98% pozitivnih recenzija, temeljenih na više od 160 zaprimljenih tekstova. Takav rezultat rijetko je viđen u kategoriji političkih trilera. No, on u potpunosti opravdava takve pozitivne stavove zahvaljujući svojoj tematskoj gustoći i vizualnoj snazi.
Njegova sposobnost da istodobno bude napet, promišljen i estetski izbrušen čini ga jednim od najzanimljivijih naslova godine. U vremenu kada mnogi filmovi posežu za sigurnim žanrovskim formulama, Tajni agent bira teži, ali hrabriji put. Upravo zato ostavlja snažniji dojam i dulje traje u sjećanju. Kao cjelina, film potvrđuje da je Kleber Mendonça Filho jedan od najvažnijih suvremenih autora, a ovo njegovo ostvarenje dosad najzreliji i najkompleksniji rad.
O autoru
