Supergirl ima lakoću i humor koji ga čine gledljivim, no osjeća se da scenarij nema dovoljno čvrstine da bi nosio njegovu pomalo široku priču. Režija Craiga Gillespieja funkcionira solidno, s jasnim ritmom i energijom koja drži film u pokretu, ali bez izraženog autorskog rukopisa. No zato je Milly Alcock u naslovnoj ulozi za svaku pohvalu.
Nakon preuzimanja kreativnog vodstva nad DC‑jem, James Gunn je krenuo u ambicioznu rekonstrukciju cijelog filmskog univerzuma, nastojeći ga konačno uzdignuti na stabilan, koherentan i prepoznatljiv nivo. Prvi korak u tom novom smjeru bio je prošlogodišnji Superman, film koji je otvorio Gunnovu viziju i predstavio novi ton, iako je tematski bio prilično razgranat. Sa budžetom od oko 200 milijuna dolara, film je na svjetskim kino blagajnama ostvario solidan rezultat, zaradivši preko 618,7 milijuna dolara, i poslužio kao temelj za daljnje širenje DC‑jevog narativa
Drugi film novog DC univerzuma
Upravo je u tom filmu publika prvi put vidjela novu Supergirl, čiji je kratki, ali upečatljiv nastup odmah privukao pozornost. Gunn je od početka naglašavao da će Supergirl imati važnu ulogu u njegovom novom DC kontinuitetu, kao kontrapunkt Supermanovoj moralnoj i emocionalnoj putanji. Zbog toga je vrlo brzo najavljen i njezin samostalni film, zamišljen kao proširenje svijeta koji je Superman tek otvorio.
I on je nedavno stigao u naša kina. Valja reći da je relativno brzo snimljen, za oko tri mjeseca, ali je uslijedila postprodukcija koja je trajala oko godinu dana. No, to je uobičajen ritam za DC projekte ove veličine. Supergirl (2026.) je tako postala drugi igrani film novog DC univerzuma, a publika je napokon dobila priliku upoznati junakinju koja bi u godinama koje dolaze (možda) trebala imati jednu od ključnih uloga u Gunnovoj viziji DC-ja.
Režiju potpisuje Craig Gillespie, australski redatelj koji se tijekom posljednjih petnaestak godina profilirao kao jedan od najpouzdanijih autora žanrovskog filma. Posebnu je pozornost privukao filmovima Ja, Tonya (I, Tonya 2017.) i Cruella (2021.), u kojima je pokazao da uspješno spaja vizualnu atraktivnost s razrađenim i emocionalno uvjerljivim likovima. Što se tiče scenarija, potpisuje ga Ana Nogueira, koja se dosad se uglavnom bavila glumom i pisanjem za kazalište. No valja istaći da joj je Supergirl scenaristički prvijenac, pa se slobodno može reći da je njezin angažman na ovako velikom projektu zapravo i jedno iznenađenje.
Kara (Milly Alcock) pokušava proslaviti svoj 23. rođendan u društvu svog psa Krypta, no njezine planove prekida dolazak Ruthye (Eve Ridley), djevojke čiju je obitelj brutalno pobio svemirski razbojnik Krem (Matthias Schoenaerts). Ruthye, vođena željom za osvetom, traži pomoć kako bi pronašla i kaznila čovjeka odgovornog za tragediju. Ona sa sobom nosi mač koji je izradio njezin otac, zbog čega postaje Kremova meta.
Bez izraženog autorskog rukopisa
Nakon što Kremov napad rezultira trovanjem Krypta, Kara nevoljko pristaje pomoći Ruthye – Krypto ima samo tri dana života, a Krem posjeduje protuotrov. Njihovo putovanje vodi ih kroz različite dijelove galaksije, gdje se moraju suočiti s brojnim opasnostima i onima koji ih žele zaustaviti. U tom dijelu priče povremeno se pojavljuje i Lobo (Jason Momoa), koji također lovi Krema, pa njegovi kratki upadi pomalo i kompliciraju Karinu i Ruthyinu potragu. Istodobno, Kara se bori s vlastitim traumama i prošlošću vezanom uz uništeni Argo City. Putovanje postupno prerasta u širu borbu između osvete, preživljavanja i pokušaja pronalaska smisla nakon gubitka.
Supergirl definitivno ima lakoću i humor koji ga čine gledljivim, ali itekako se osjeća da scenarij nema dovoljno čvrstine da bi nosio njegovu pomalo široku priču. Radnja često djeluje kao niz simpatičnih epizoda, a ne kao strukturirana cjelina koja bi povezala likove i njihove motive. Humor funkcionira, ali se osjeti da su emocionalne strane likova ostale tek površno naznačene. Stoga film ostaje bez dubljeg sloja koji bi ga podigao iznad razine laganog izleta u svijet superheroja.
Ulazak u priču preko trovanja Krypta djeluje previše jednostavno, osobito kada se usporedi s tragedijom koju je doživjela Ruthye, što stvara određenu neravnotežu u dramatskoj težini. Kara reagira na vlastiti gubitak, ali istodobno ostaje emocionalno distancirana od djevojčice kojoj je pobijena obitelj, pa motivacija ponekad djeluje mehanički umjesto prirodno (emocionalno). Taj kontrast otkriva slabost scenarija u postavljanju likova – njihovi razlozi za pokretanje radnje nisu jednako uvjerljivi, iako bi trebali biti temelj cijelog filma.
Režija Craiga Gillespieja funkcionira solidno, s jasnim ritmom i energijom koja drži film u pokretu, ali bez izraženog autorskog rukopisa. Akcijske scene su pristojno izvedene, no ostaju bez kreativnih koreografskih ideja koje bi ih učinile upečatljivima. Vizualni stil je uredan i pregledan, ali djeluje previše generički, kao kombinacija već viđenih elemenata iz DC i Marvel produkcija. Jednostavnije rečeno, Gillespie uspijeva održati dinamiku, ali film ne uspijeva podići iznad žanrovskog prosjeka.
Supergirl Milly Alcock – lik s vlastitim karakterom
Glumački, Milly Alcock (TV serija Zmajeva kuća/House of the Dragon, 2022. – 2024.) je najstabilniji i najizraženiji glumački oslonac filma. Uloga joj prirodno leži i jedina unosi emocionalnu jasnoću u priču, pa svaki prizor s njom djeluje fokusiranije i smislenije. Treba ju pohvaliti jer uspijeva uvjerljivo prikazati Karinu buntovnost i emocionalnu ranjivost, zbog čega njezin lik (povremeno) djeluje uvjerljivije od samog scenarija.
Svakako treba naglasiti da zahvaljujući takvoj interpretaciji Kara ne djeluje kao ženska verzija Supermana, nego kao lik s vlastitim karakterom i unutarnjim proturječjima. Za Alcock bez pretjerivanja možemo reći da je ona razlog zbog kojeg film, čak i u svojim slabijim trenucima, zadržava određenu dozu privlačnosti.
Za razliku od nje, Jason Momoa (Minecraft Film/A Minecraft Movie, 2025., Brzi i žestoki 10/Fast 10, 2023.) kao Lobo ostaje neiskorišten, kao da je ubačen iz drugog filma. Njegovo epizodično pojavljivanje tijekom filma više sliči nastupima koji izgledaju kao usputni komični predah. Ostaje dojam da je njegov lik prije svega poslužio kao mamac za nastavke, a ne kao važan dio ove priče.
Što se tiče Matthiasa Schoenaerts (filmski serijal Stara garda/The Old Guard) loše je kreiran kao negativac. Vrlo je plošan i predvidljiva a izvedbeno je pretvoren u svojevrsnu karikaturu. Za mladu Evu Ridley, koja iz sebe ima niz nastupa u TV serijama, ovdje donosi korektnu izvedbu, no ograničena je scenarijem koji se ne može odlučiti je li njezin lik dijete u traumi ili pokretač osvete.
Solidna zabava ali ništa novo
Supergirl je snimljena s budžetom koji se procjenjuje na oko 170 milijuna dolara, što je za DC standarde ozbiljna investicija. Unatoč očekivanjima, film zasad bilježi skromnu zaradu – oko 72,1 milijun – i daleko je od pokrivanja troškova i dobitka. To je važno u već spomenutom kontekstu najava Jamesa Gunna da je Supergirl jedan od ključnih likova novog DC kontinuiteta. Koliko će to sve utjecati na njegovu ambiciju, tek ćemo vidjeti.
No, na kraju krajeva, Supergirl i nije tako loš. Riječ je o zabavnom filmu koji se oslanja na lakoću, humor i energiju glavne glumice Milly Alcock. Neće se pretjerati ako se kaže da bi bez nje ovo ostvarenje redatelja Craiga Gillespieja bilo znatno slabije. Najveća boljka filma je njegov scenarij koji je za ovakav jedan projekt trebao biti puno bolji i jači.
Ipak, unatoč nedostatku čvrste strukture, uspijeva ponuditi dovoljno simpatičnih trenutaka da zadrži pažnju. Akcija je pristojna, humor je nenametljiv, a vizualni stil dovoljno uredan, iako ne pretjerano originalan. Sve u svemu, potpuno je jasno da nam redatelj Craig Gillespie ne donosi ništa žanrovski novo, ali isporučuje solidan, ali siguran žanrovski paket.
O autoru
