U domaćim je kinima trenutno mini ciklus filmova Mamorua Hosode, koji je prošli mjesec započeo s filmom Wolf Children, a završit će sljedeći mjesec s hitom The Girl Who Leapt Through Time. Ovaj mjesec, pak, gledali smo Summer Wars pa ako vas zanima je li taj klasik iz 2009. godine dobro ostario – pročitajte našu recenziju!
Priča o suvremenoj japanskoj animaciji ne može proći bez Mamorua Hosode. Naravno, povijesno gledano, Hayao Miyazaki „izrodio“ je cijelu modernu japansku dugometražnu animaciju, međutim Mamoru Hosoda – i uz njega Makoto Shinkai, ali o njemu nekom drugom prilikom – zasigurno je ime koje je obilježilo globalni uspjeh anime filmova.
Hosoda je radio i na anime serijama i na anime filmovima, kako kratkometražnim tako i dugometražnim, kako kao redatelj, tako i kao animator. Ne smije se zaboraviti, a ni zanemariti njegov doprinos Digimon franšizi (i o njoj smo već bili pisali), za koju je režirao tri kratkometražna filma (ovo će biti jako važno za kasnije!) i bio animator na prvim dvjema sezonama animea, međutim globalno se proslavio dugometražnim filmovima – i to nefranšiznim – kao što su tri filma spomenuta u uvodu, ali i The Boy and the Beast, za Oscara nominirani Mirai i sjajna Belle, a nedavno je imao uspjeha i sa svojim recentnim filmom, Scarlet.
U ovom ćemo tekstu pisati o filmu Summer Wars, koji je ovoga vikenda igrao u domaćim kinima, prvi put nakon što je 2009. godine imao svoju premijeru u Japanu. Bila su to vremena kada japanski filmovi nisu baš dolazili u domaća kina pa… bolje ikad nego nikad, zar ne?
Vrlo japanski film
Obično ove tekstove započinjemo nekim osvrtom na priču, ali prije nego što se pozabavimo tim aspektom, nužno je objasniti zašto je Summer Wars upravo takav. Naime, ako ste gledali film, znat ćete – a ako niste, sada ćete saznati – da je radnja filma iznimno kaotična i na trenutke toliko brza da je jako teško pratiti što se sve događa na platnu, jer imate toliko likova, pokreta, krikova i radnji da je nemoguće sve popratiti odjednom.
I dok to definitivno nije za svakoga, to nije neobično za japansku kinematografiju, posebice na za onu iz perioda kada je Summer Wars nastao, a kada je anime scena bila puno bogatija i puno slobodnija. Gomilanje (i)relevantnih trenutaka i referenci nije bilo ništa čudno, a jedan od najuspješnijih primjena takvog pastišnog pristupa je anime serija Gintama, koja je izgradila svoj globalni ugled upravo na tome, a koja je premijeru imala 2006. godine. Bilo je tih primjera i u drugim anime serijama iz tog perioda (i u Bleachu i u Narutu, i u Fairy Tailu, primjerice), a Hosoda je kao netko tko je imao iskustva s anime serijama i trendovima tog doba vrlo uspješno kopirao tu formulu i na veliko platno.
Iako je Summer Wars vjerojatno najpoznatiji takav primjer u njegovoj kinematografiji, Belle je također jako dobar primjer, za one koji su ga gledali.
Stoga, važno je znati da se ovdje radi o filmovima koji su stilski takvi jer je to bio kulturološki trend u tom periodu – ne jedini, ali svakako jedan od dominantnijih. On je odlika šire perspektive japanske otaku kulture, ali i animacijskih trendova na kojima su mnogi od nas odrastali, a koji su se u narednim godinama drastično promijenili, o čemu smo pričali i u nekoliko ranijih tekstova o anime filmovima i/ili serijama.
Hosodin kaos i Hosodine tematske preokupacije
Sada kada smo to riješili, možemo se i osvrnuti na priču, iako je jako teško prepričati sve što se tu dogodilo. Neka jezgra priče je sljedeća – djevojka Natsuki traži nekoga u školi za ljetni posao koji se sastoji u tome da ju otprati četiri dana na selo kako bi pomogao oko rođendana njezine devedesetogodišnje bake, koji bi trebao okupiti cijelu obitelj, a koja je jako, jako velika. Ta „čast“ dopadne Kenjija, matematičkog genija koji se inače ne ističe u nečemu drugom, a koji odustane od ljetnog posla održavanja servera OZ-a, masovne društvene mreže s elementima virtualne stvarnosti. U jednom trenutku Kenji sazna kako treba glumiti Natsukinog zaručnika, a kada odgovori na kriptičnu poruku i naizgled pokvari cijeli OZ, sve se odjednom pretvori u kombinaciju obiteljske dramedije i SF-a u kojem Natsukina obitelj mora spasiti svijet od uništenja koje prijeti iz OZ-a. Ne zvuči baš koherentno, zar ne?
To je zato što i nije pretjerano koherentno, međutim Hosoda to voli. Pitanje je kvantitete, ali kaos je uvijek prisutan u Hosodinim radovima i to je nešto u čemu se on jako dobro snalazi i što on jako voli. Iako je teško za pratiti, kada gledate to kao cjelinu, njegov kaos uvijek ima nekakav šarm i dovoljno je simpatičan da možete uživati u njemu, čemu svjedoči i globalni uspjeh njegovih filmova. Tom kaosu treba pridodati i činjenicu da se Hosoda ježi monotonije, tako da u njegovim filmovima – neovisno o tome koliko su oni koherentni – nema nikakve dosade. To vam se može ili svidjeti ili ne, ali da je dosadan – to je nešto što Hosodi ne možete prigovoriti.
Jednako kao što je ovaj film stilski vrlo tipičan za Hosodu, tako je on i tematski vrlo tipičan za njega. Hosoda voli neobične priče, toliko je jasno, ali Hosoda isto tako voli obraditi vrlo važna i vrlo složena pitanja u tim svojim neobičnim pričama.
Tako je u Wolf Children obradio pitanja odnosa čovjeka i prirode te prihvaćanja različitosti, u Belle je tematizirao obiteljsko nasilje i društvene mreže… i tako (o The Girl Who Leapt Through Time ćemo pisati sljedeći mjesec pa… strpite se). U Summer Wars je takvih tema u izobilju jer se Hosoda potrudio u tom svom kaosu obuhvatiti što više toga.
Ima tu društvenih mreža i ljudske ovisnosti o njima, budućnosti u virtualnoj stvarnosti, što otvara i pitanje identiteta, onda cijela serija obiteljskih situacija i odnosa – gdje se isprepliću univerzalni obiteljski problemi sa specifično japanskim problemima vezanim uz tradicionalno poimanje obitelji i povijesti u Japanu – pa opet odnos prema novim i drugačijim osobama, odnos individualnog i kolektivnog, ali i ujedinjavanje u zajedničkom cilju te osjećaj zajedništva koji je doprinio herojskom, odnosno tom (znanstveno-)fantastičnom aspektu filma.
Hosoda je dosta vješt u otvaranju pa čak i razradi svih tih (i onih koje nismo spomenuli) pitanja, a sada… koliko je vješt u njihovu zatvaranju, to je već stvar prosudbe. Naravno da ne možete zatvoriti sva ova pitanja – em ih je previše, em nisu sva jednako važna – ali Hosoda se potrudio ponuditi odgovore – koji su nekad slojevitiji, nekad manje slojeviti – na svako od njih, što smatramo vrlo pozitivnim i znakom da mu je kao redatelju ipak stalo da film nije samo zbirka slika, već i da nudi neko razrješenje priče koju je prezentirao.
Opet Our War Game?
Pitanje kaosa i tematsko-idejne kvantitete stvar je ukusa, ali nije nešto što Hosodi možete uzeti za zlo; on zna napraviti i koherentnije filmove, ali jednako vješto iznosi ovaj kaos kao i svoje druge uratke, tako da kod njega ta (možebitno) sporna količina nije problem, samo je stilski odabir koji će vam se kao gledatelju svidjeti ili neće. I to je sasvim u redu.
Ono što bismo mogli izdvojiti kao jedini osjetniji problem ovog filma – ali samo relativno, što ćemo objasniti malo niže – jest što je Hosoda devet godina ranije ponudio film koji je bio gotovo identičan ovome. I tu se vraćamo na Digimone koje smo gore spominjali.
Tko je gledao Digimone prije 25 godina i tko je doista pratio serijal, odnosno tko je pogledao onaj kompilacijski anime što se kod nas mogao kupiti na kazeti pod naslovom Digimon: Film, vjerojatno će znati o čemu govorimo, a tko nije – slijedi objašnjenje.
Prije nego je anime serija Digimon Adventure postala globalni hit, Digimoni su počeli s kratkometražnim filmom Digimon Adventure iz 1999. godine, a koji je režirao upravo Hosoda. To je bila prva priča o Digimonima i poslužila je kao osnova za prvu sezonu animea. Nakon toga, Hosoda je snimio još jedan kratkometražni film Our War Game! (2000.), a iste godine u Japanu je izašao i Hurricane Touchdown!!, koji je bio fokusiran na likove izserije Digimon Adventure 02. Upravo su ta tri filma uvrštena u kompilacijski Digimon: Film, koji je kao takav imao i kino distribuciju te je bio dostupan za kupnju i kod nas, što autor ovog teksta zna jer je tu kazetu svojedobno imao.
E sada, taj Our War Game! (odnosno Bokura no War Game! na japanskom) ključan je ovdje jer taj film ima gotovo identičnu premisu kao i Summer Wars, odnosno Summer Wars u onom dijelu u kojem je to SF film, a ne drama, odnosno komedija. U Our War Game! imamo zlog Digimona koji jede podatke na Internetu i postaje sve jači dok ne dođe do Mega levela (najveći level u Digimon franšizi… više-manje, al’ da sad ne davimo s time) i postane zloglasni Diaboromon koji prijeti uništenju svijeta preko Interneta. Tai i Matt sa svojim partnerima odlaze na mrežu, dok im Izzy s računala iz stvarnog svijeta pomaže. Iako isprva pobjeđuju, kako protivnik postaje snažniji, Tai i Matt naizgled gube, međutim onda sva djeca diljem svijeta koja prate taj okršaj na internetu šalju novu snagu djeci, čiji partneri dosežu novu razinu moći, a slanjem poruka usporavaju Diaboromona i tako omoguće Omnimonu da ga pobijedi.
Uzmite ovu premisu – samo Diaboromona zamijenite s Love Machine AI-jem, Matta i Taija s Kenjijem, Natsuki i Kazumom, Izzyja s Wabisukeom i Takashijem, a WarGreymona i MetalGarurumona s King Kazmom i Natsukinim avatarom – i dobit ćete potpuno istu priču. I okej, Hosoda je tu „kopirao“ sam sebe pa je donekle prihvatljivo, ali ovo je zapravo jedini veći problem sa samim filmom koji bismo izdvojili.
No, zašto je i on relativan? Ako ste rođeni negdje iza 2000. godine ili ako niste (bili) hardcore fan Digimona, vjerojatnost da ćete znati za Our War Game! je prilično mala, tako da ako ne spadate u tu kategoriju, ovaj vam dio uopće neće biti problematičan jer nećete ni znati da je takav. (Okej, sad hoćete ako pročitate ovo prije gledanja filma, ali… shvaćate što želimo reći!).
Šarm koji nadilazi kaos
Je li Summer Wars film koji će vas posebno oplemeniti? Pa i ne baš. Dapače, Summer Wars nema previše smisla – to je jedan žanrovsko-tematski kaos koji skače od priče do priče i uspijeva nekako doći do smislenog kraja, ali to je više-manje to – ali upravo je zbog toga tako sjajan film.
On je refleksija jednog vremena koje je – kada govorimo o svijetu animea – prošlo i koje je, ako već ne ljepše, bilo svakako slobodnije i bogatije. Bilo je luđe, u najpozitivnijem mogućem smislu, a čak i ako u toj svojoj ludosti nije bilo savršeno i često je griješilo, to je vrijeme imalo jednu specifičnu dušu koju ovo današnje nema i upravo je zato Summer Wars, čak i više od 15 godina nakon premijere, tako sjajno i zabavno iskustvo.
Ne treba očekivati film koji će vas oplemeniti na isti način kao Miyazakijev film ili koji će vas emocionalno ispuniti (ili uništiti, kako vam drago) kao Shinkaijev film, ali radi se o vrlo zabavnom i maštovitom uratku koji ima dovoljno toga da vas nasmije i oduševi.
O autoru
