Stranger Things je gotov. Nakon skoro deset godina. I što sad? Serija koja je definitivno obilježila povijest streaming ere došla je svome kraju, a u ovom tekstu dat ćemo vam osvrt na ovaj globalni fenomen i sve što je sa sobom donio.
Serija Stranger Things imala je svoju premijeru u ljeto 2016. godine i označila je prekretnicu za Netflix. Nastavljajući se na vrlo uspješnu House of Cards, Stranger Things zapravo je obilježila fazu Netflixovog proboja na filmsko i televizijsko tržište u doba kada je streaming tek davao naznaku koliko bi važan dio indutrije zabave mogao postati.
Bio je to dosta odvažan potez – originalna serija koja je uz to bila i vrlo ambiciozna za servis koji nije bio ni približno velik igrač na tržištu kao i danas. Dobro, Netflix je i tada dominirao streaming tržištem, ali streaming tržište tada je bilo u tinejdžerskoj fazi (ne na samom početku, ali ni u punoj snazi), a financijska strana nije bila ni približno lukrativna kao što je to danas. Danas Netflix često može trošiti više nego veliki filmski studiji, a tada je morao vrlo pažljivo raspolagati s ograničenim prihodima.
Ako uzmemo u obzir i činjenicu da to bilo doba kad je Netflix tek počinjao svoju ovisnost o algoritmima (sustav preporuka uveo je krajem 2015.), onda je ovakva jedna serija bila priličan rizik. Daleko od toga da je Stranger Things bila nešto što se publici ne bi svidjelo, ali bila je originalna za to doba i nešto gotovo pa potpuno novo, a takve su stvari u industriji koja – nažalost – više ovisi o novcima nego o umjetničkom dojmu i originalnosti ideje uvijek rizične.
Međutim, taj se rizik isplatio i Stranger Things je postala globalni fenomen koji je ne samo podigao Netflix na novu razinu, već je i oblikovao strukturu streaming projekata u narednim desetljeću u velikoj mjeri, iako je, nažalost, od te iste strukture i propatio.
Nešto novo, nešto uzbudljivo
Kada je prva sezona Stranger Thingsa stigla na Netflix, bilo je to nešto fenomenalno. Neovisno o tome jeste li bili rođeni 70-ih, 80-ih ili 90-ih, ako ste i na koji način došli u doticaj s kulturom i estetikom 80-ih godina, bilo u formi filma, glazbe ili pop kulture generalno, ono što su braća Duffer donijela u toj prvoj sezoni bilo je sjajno.
Da, serija je izgledala moderno i seksi, ali tako je dobro uhvatila Zeitgeist osamdesetih da je djelovala nešto novo, ali što jako dobro poznajete. Priča je bila zanimljiva, prilično originalna, a činjenica da su autori uspjeli efektno uklopiti priču u estetiku (i vice versa) pokazala se kao dobitna kombinacija u svakom pogledu.
Likovi su bili sjajno razrađeni, postojala je emocionalna težina koja je tražila od vas da se investirate, a casting je bio naprosto sjajan. Točno ste mogli pratiti kako se ta dječja nevinost odrastanja u malenom mjestu – jer, realno, Hawkins, Indiana je zabit – uništava uslijed pojave nekakvog misterioznog zla koje će promijeniti stvarnost likova iz serije do temelja.
I moguće je da je taj world building ono što je toliko fasciniralo gledatelje. Neovisno o svemu, gledatelji će uvijek prepoznati trud i dobru priču. Da se razumijemo, serija (ili film) ne mora preživjeti (koliko je sjajnih serija otkazano, dok su negledljive gluposti išle sezonu za sezonom), ali gledatelji će uvijek prepoznati kada je nešto dobro, a to je definitivno bio slučaj s ovom serijom.
Trud braće Duffer bio je očit, a emocija s kojom su gradili svoj svijet bila je toliko divna da se niste mogli ne navući na seriju i jedva čekati drugu sezonu. Ali – tu su počeli problemi.
Je li ponestalo ideja? Ili…
Kada je stigla druga sezona, fanovi su bili oduševljeni – godinu dana čekanja, priprema, itd. – i nije da su se mogli previše požaliti. Bila je to jako dobra sezona koja je i duhom i pričom bila u skladu s onim što su nam braća Duffer prezentirali u debitantskoj sezoni, pri čemu treba pohvaliti ubacivanje Max (Sadie Sink) kao novog lika. Max je prezentirana kao iznimno zanimljiv lik, drugačiji od glavne petorke, a s vremenom se pokazala kao jedan od najboljih likova u seriji – ako ne i najbolji. Bio je tu i sjajni Bob Newby (Sean Astin), koji je bio duša te sezone i još uvijek ostaje najneprežaljeniji lik cijele serije, a zanimljiv je bio i Maxin brat, Billy (Dacre Montgomery), mada je on inicijalno bio toliko odbojan da ste se teško mogli zavezati za njega.
Ono što je bio problem s drugom sezonom jest što je ona po svemu bila previše slična prvoj sezoni. Da se razumijemo, nije to neki veliki minus kada imate tako dobru prvu sezonu, posebice jer u tom trenutku još uvijek nemate saznanja o tome koliko će sezona biti i koliko će priči trebati da se razvije, tako da se druga sezona pokazala kao jednako dobar projekt kao i prva. Međutim…
Uslijedile su dvije godine pauze između druge i treće sezone, koja se pojavila tek sredinom 2019. godine. I tu su stigli prvi ozbiljniji problemi, ali doista ozbiljniji. U odnosu na prve dvije sezone, treća je sezona djelovala gotovo katastrofalno. Razvoj likova bio je nepostojeći, odnosno takav da ste se u jednom trenutku pitali jesu li to uopće isti likovi. Sve se odjednom promijenilo, naglo i bez nekog prethodnog objašnjenja i odjednom je trebalo popravljati stvari za koje vam uopće nije bilo jasno ni zašto su bile pokvarene.
Ono što je funkcioniralo u prethodnoj sezoni – novi likovi – ovdje je izvedeno relativno efektno, ali Robin se pokazala kao prilično nespretan dodatak i njezin lik, iako simpatičan, do kraja serije ostao je jednako tako nespretan i kada zaokružite cjelinu, Stranger Things bio bi jednako dobar (ili loš, kako vam je draže) bez nje i s njom, što ne možemo reći ni za Max ni za Boba, pa čak ni za Billyja, koji su svi redom uljepšali drugu sezonu.
Međutim, ono što je bio najveći problem treće sezone je što je djelovalo kao da su braća Duffer potpuno ostali bez ideja. Druga je sezona zaključila i zatvorila neke stvari, iako je bilo jasno da ih nije zatvorila trajno. Treća je sezona ponovo otvorila te iste stvari, ali bez imalo šarma i kvalitete koji su pratili razvoj glavne priče kroz prve dvije sezone.
Sve je nekako bilo ad hoc, sklepano, bez nekog velikog obzira prema širem kontekstu, kao da braća Duffer nisu imali dvije godine vremena nego ih je netko vremenski stisnuo pa su sklepali nešto tek tako da sklepaju (iako, možda je upravo ta pauza indikativna: možda su se toliko mučili s popunjavanjem priče da im je trebalo dvije godine da nešto smisle, a na kraju se očigledno vidjelo da je traljavo odrađen posao). I onda usred toga – bam, Sovjeti! Bam! Hladni rat! Bam! Špijunaža! Bam! Sovjetski eksperimenti, Hopper završava u gulagu, djeca špijuni, onaj naivni red herring da je Hopper mrtav (pa tomu valjda ni Patrik iz SpužvaBoba ne bi povjerovao)… i što?! Ako postoji jedan najbolji opis treće sezone, to je jednostavno – WTF!?
Treća sezona bila je potpuni kolaps priče i nešto što sada, kada pogledate sve s nekim otklonom i u cjelini, ovoj seriji nije trebalo. I dok možda u cjelini ona nije drastično uništila ukupni dojam serije – jebiga, zaboravite da se to desilo i zanemarite – problem je što je ona bila indikacija toga da kvaliteta serije naglo i značajno opada, a što se potvrdilo i kasnije. Jedini istinski dobar dio treće sezone bio je razvoj Steveoog (Joe Keery) lika, koji je od tipičnog jock krkana postao istinski dobar lik i to je ono što doista treba pohvaliti.
Malo bolje, ali ništa više od formulaičnosti
Nakon onakvog debakla, ne možemo reći da su očekivanja za četvrtu sezonu bila visoka, ali treba biti iskren i reći da je bilo jako teško – iako ne i nemoguće! – napraviti lošiju sezonu. Ovoga su si puta braća Duffer dali tri godine vremena i to je donekle pomoglo, ali ne i previše.
Četvrta sezona donijela je više dobrih stvari nego treća, ali i drugačiju strukturu. Prvi puta radnja nije bila koherentna, već je raspodijeljena na više narativnih linija. To se pokazao kao dvosjekli mač – u cjelini, to je stvorilo problem jer se radnja razvodnjavala i bilo je teško popratiti sve, a dovelo je i do pada kvalitete, ali je partikularno omogućilo da se narativna linija smještena u Hawkinsu istakne u velikoj mjeri i pokaže nam da izvorna ideja serije još uvijek nije mrtva; ostale dvije linije (nastavak one sulude sovjetske priče i dio u Kaliforniji) bile su za zaborav.
Važnost Hawkinsa kao centralne lokacije ponovo se vidjela u ovoj sezoni jer su svi putevi vodili u natrag u Hawkins. Tu je i Max dobila svoj sjajni narativni arc, koji je dao važnost i Billyju kao liku, ali i pokazao kako je Max neupitno najvažniji dodatak seriji u svih pet sezona. Max je uspjela oživjeti duh serije iz prve sezone, ona je najednom postala ono što su Will i El bili na samom početku priče, a sve je to izvedeno s toliko puno emocije da vam je najviše žao bilo što to niste vidjeli u trećoj sezoni i u ostalim narativnim linijama. Također, ova sezona dala nam je i Eddieja Munsona (Joseph Quinn), koji je na genijalan način utjelovio izvorni duh ove serije te je, kao i Bob iz druge sezone, ostao neprežaljen lik čiji je gubitak ostavio značajan trag.
Sve ostalo je, kao što smo rekli, bilo za zaborav. I to nas dovodi do kraja serije, odnosno pete sezone, koja je službeno završila na posljednji dan 2025. godine (iako je to kod nas već bio prvi dan nove godine). Moramo biti iskreni i reći da je peta sezona počela dosta jako. Nije to bilo sjajno, ali je bilo puno bolje i koherentnije nego prethodne dvije sezone, odnosno bila je jako blizu drugoj sezoni serije na samom početku. Imala je puno više konfuznih trenutaka koji možda i nisu bili toliko nejasni sami po sebi koliko su djelovali out-of-place jer nije bilo neke točke u priči koja je direktno objašnjavala promjene koje su se dogodilo, već ste se morali hvatati za sjećanja i nekakva povezivanja koja su, kao, imala smisla, ali bilo je to čisto preskakivanje stepenica.
No, kako su epizode odmicale, javljalo se sve više problema. Neke su narativne odluke bile sve manje jasne, nelogičnosti su iskakale kao gljive poslije kiše, a ono što je najviše smetalo jest cijela serija convenient trenutaka u kojima se glavnim likovima dogodilo baš ono što je trebalo da bi uspjelo, neovisno o tome koliko je takav ishod – ako se sagledaju sve druge okolnosti – bio malo vjerojatan.
Holly, koja je bila praktički irelevantan lik kroz cijelu seriju, odjednom je postala fokus, Mikeova majka dobila je svoj trenutak dok su oca zanemarili kao da je komad namještaja, Robinina djevojka Vickie imala je važnu ulogu iz nekog nejasnog razloga i onda je naprosto nestala, Kali se vratila (sjeća li se itko Kali?!) i… tu je bila Sarah Connor (okej, Linda Hamilton) kao negativka?! Okej…. I sve to skupa naprosto je bilo nabacano, toliko da je konačna borba protiv Vecne zauzela nekih 20% od epizode koja je trajala dva sata i deset minuta… za kulminaciju serije, dakle onaj trenutak koji smo čekali od 2016. godine – trenutak u kojem će se glavni likovi nekako okupiti zajedno i smisliti način kako pobijediti Vecnu – vi izdvojite jedva 20% vremena i to još ne izvedete uopće dobro, nego na najšablonskiji mogući način.
I onda je uslijedio epilog u kojem se dogodilo jedno veliko – ništa. Nula žrtava, nula gubitaka, samo reminiscencija na period kada je serija još uvijek bila dobra i… gotovo. Kraj i sudbine likova bili su toliko formulaični da su svi doživjeli točno… znate ono kad vas netko pita kako mislite da će film ili serija završiti? Pa sad imate željene i neželjene teorije, manje ili više vjerojatne… e pa ovo vam je onaj najprostiji, najjednostavniji odgovor koji možete dati. Tipa… zlikovac će umrijeti, junaci će pobijediti, glavni muški i ženski lik će završiti skupa… ta razina predvidljivosti. I to je malo tužno.
Serija koja će ostati fenomen, ali uz puno trenutaka za kojima ćemo žaliti
Konačni obol ove serije nije lako dati. Sve u svemu, Stranger Things je jedna sjajna priča koja je realizirana više-manje dobro. Iako smo bili dosta kritični ne trenutke, bilo je tu jako puno dobrih i lijepih trenutaka (isto kao što je bilo još puno loši na koje se nismo stigli osvrnuti), ali problem je što oni nisu bili ravnomjerno raspoređeni.
U tom je pogledu i Stranger Things propatila od „netfliksizacije“, fenomena koji vidimo u gotovo svim novijim Netflixovim serijama koje su rađene na sličan kalup i za sličnu publiku kao i Stranger Things. Te serije imaju određeni appeal, ali problem je u tome što je taj appeal samo vizualna fasada, dok je stvarni sadržaj koji se nudi u vidu razvoja likova i same priče ili loš i isprazan (u najboljem slučaju) ili potpuna katastrofa; kao primjere možemo navesti Wednesday i The Chilling Adventures of Sabrina (mini-serije poput Ripleyja ili Adolescencije još su uvijek, srećom, izuzete od ovoga). I to se isto dogodilo i Stranger Thingsima, iako u manjoj mjeri nego drugim serijama. Braća Duffer opirala su se koliko su mogla, ali kada pogledate cijelu tu priču, ovdje nije bilo materijala za pet sezona i ova je priča trebala završiti ranije, pri čemu bi bila kompaktnija i ljepša.
Ovako ste imali seriju koja je ostavila niz neodgovorenih pitanja i nelogičnosti (npr. ako Vecna već govori da je izabrao biti zao, a ne da je bio izmanipuliran, zašto je onda izvor njegovih moći njegova najveća trauma? Ili, Will, koji je dobio praktički cijelu jednu epizodu u kojoj objašnjava zašto će on biti ključan u borbi protiv Vecne, na kraju ima možda 3%, i to ne ključnih 3%, utjecaja na samu borbu pa cijelo objašnjenje padne u vodu, zar ne? Ima toga još…), uništila nekoliko sjajnih likova, potrošila nekoliko još sjajnijih likova, imala vrlo čudne odluke po pitanju negativaca i završila na jedan vrlo običan i bezvezan način.
Samo još par redaka o negativcima prije nego nastavimo. Okej, Vecna je bio glavni negativac, odnosno Mind Flayer, odnosno neka čudna simbioza njih dvojice koja nije ni približno dostatno objašnjena, ali to je za tema za neki drugi tekst. Uz to, imali ste i ljudske negativce od kojih je jedino doktor Brenner (Matthew Modine) imao ikakav smisleni razvoj kao lik i bio u konačnici relevantan, a njega smo eliminirali prije samoga kraja. Svi ostali likovi koje su nam gurali pod nos u tom smislu (Sovjeti, Larry Kline, doktor Owens i drugi) nisu imali nikakvog smisla, a ponajmanje vojska, koja je iz nekog razloga bila sveprisutna, posebice u petoj sezoni. Doktorica Kay (Linda Hamilton) i njezini lakeji bili su toliko nepotrebni da se još uvijek pitamo koja je točno bila njihova funkcija jer da ih nije bilo, priča ne bi imala ništa drugačiji tijek. Ti su likovi bili smetnje, a iako je simpatično što su doveli Saru Connor, isto kao što je bilo simpatično kad su doveli Freddyja Kruegera (Robert Englund tumačio je Victora Creela u četvrtoj sezoni), ikone osamdesetih (pa i Cary Elwes i Paul Reiser su ikone osamdesetih), problem je što su svi ti likovi bili ili potroš(e)ni ili potpuno nepotrebni.
Isto se dogodilo i Henryju Creelu, ljudskom utjelovljenju Vecne. U četvrtoj sezoni on je bio krajnje zanimljiv negativac – to je onaj dio priče u Hawkinsu – i dobar dio pete sezone također, međutim u jednom je trenutku samo nestao, uslijedila je ona dosadna borba s Mind Flayer/Vecna simbiontom i Henryja više ne vidjesmo; dobro je jedino što mu nisu dali nekakav last-minute redemption (ono što je Will pokušao), ali to je tek mala utjeha. No, vratimo se na zaključak.
Samo finale serije bilo je… okej. Neki će reći da je najbolje finale svih vremena, neki da je najgore, ali ni jedni ni drugi nisu u pravu. Finale je samo – okej. Kao samostalna epizoda, dobro je režiran, pogodio je ključne trenutke, dobro hendlao likove, a osim pacinga (koji je doista bio loš), glavni problem bile su usiljene emocije.
Braća Duffer toliko su se trudili da zaplačete na samom kraju da je sve skupa ispalo i cringe i smiješno na trenutke, a jedino zbog čega ste mogli plakati je to što je serija bila tako sjajna na početku, a onda su ju ovako pokvarili do kraja. Taj tryhard scenarij epiloga bilo je čisto maltretiranje gledatelja jer kad imate seriju koja započne s emocionalnim impactom od maksimalnih 100, a u trećoj sezoni završi na 0, onda ovih 40-60 što ponudite u finalu nije ni približno dovoljno, koliko god nam to gurali u nos i tjerali nas da plačemo.
Da će Stranger Things ostati zabilježen kao fenomen – hoće. Nije sporno da se radi o seriji koja je ostavila trag i obilježila barem par generacija kroz ovih 10 godina emitiranja, ali isto tako se radi o seriji koja nam je dokazala da može biti apsolutno savršena, ali za razliku od onih koje su kroz cijeli svoj run imale sjajan razvoj (npr. The Wire, Breaking Bad, Better Call Saul, Nasljeđe, Twin Peaks i slično), nije uspjela održati to savršenstvo i to je nešto za čim definitivno trebamo žaliti.
O autoru
