Što posao dizajnera zvuka sve podrazumijeva, koji su mu bili najizazovniji projekti, ali i kako se zapravo uopće našao u ovoj profesiji otkrio nam je Martin Semenčić, dobitnik pet Zlatnih arena.
Martin Semenčić je montažer i dizajner zvuka iz pitoresknog Samobora. Izučio je glazbenu produkciju na sveučilištu Middlesex u Londonu, te montažu na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. U slobodno vrijeme autorski se bavi glazbom i filmom. Nagrađen je s pet Zlatnih Arena za zvuk.
U razgovoru nam je otkrio što njegov posao sve podrazumijeva, koji su mu bili najizazovniji projekti ali i kako se zapravo uopće našao u svijetu dizajnera zvuka. Smisao za film i za glazbu uz dobro razumijevanje medija ključno je za ovu zahtjevnu ulogu.
Iz civilne vojske na hrvatski film
Za početak, jedno lagano pitanje bez puno povijesti – Kako postati dizajner zvuka? Jedan kratak know-how za sve koji to žele postati.
Na prvom mjestu sigurno je ljubav prema samoj filmskoj umjetnosti i glazbenoj (zvučnoj) umjetnosti. Ja sam iskombinirao te dvije ljubavi. Tu je svakako i tehnički i informatički element posla, tu mi je dosta pomogla tehnička pozadina. Prvo sam ta tehnička znanja usmjerio prema glazbi, pa onda naposljetku i samom filmu. Na kraju sam završio glazbenu produkciju i tonsko snimanje na Middlesex sveučilištu u Londonu.
Kada sam se vratio u Hrvatsku zaposlio sam se u Gama studiju gdje sam radio 3 godine. Tada sam shvatio da je film i zvuk u filmu ono što me zaista zanima i na kraju sam još upisao i završio montažu na Akademiji. Tako da sam zapravo i montažer i dizajner zvuka.
“Vidi se kad je film napravljen s dušom”
Kako je izgledao vaš prvi projekt kao dizajnera zvuka?
Bila je to La Strada redatelja Damira Čučića. U to sam vrijeme služio civilni vojni rok u Parku prirode Žumberak i Čučić me zapravo izvukao iz vojske. On prije toga snimao film o Žumberku Zaboravljeni te je tamo poznavao puno ljudi. Uspio ih je nagovoriti da me puste iz vojske da odradim to snimanje. Svidjelo mu se kako radim, pa me pitao bih li radio i postprodukciju. I tako je sve krenulo.
Danas kad slušam taj film prvi film, ima kao neki neispolirani štih, ali baš se vidi da je napravljeno s dušom. Ipak mi je to prvi projekt.
Što dizajner zvuka točno radi? S kojim se sve izazovima nosi?
Za mene je dizajn zvuka kao konkretna muzika (music concrete) koja se radi od hrpe samplova i slaganja. Prije sam sam radio samo takvu muziku, ali to samo po sebi nije imalo publiku. Kad sam tu strast pretočio u film, tada se pokazalo kao pun pogdak.
Posao dizajnera zvuka na filmu je stvarno specifično zanimanje. Ono što je najbitnije jest ustanoviti što dizajn zvuka na pojedinom projektu podrazumijeva.
Tu je snimanje zvuka, montaža zvuka i miks zvuka koji zajedno čine dizajn zvuka. To ne znači da ja sve ove tri komponente uvijek radim sam. Ponekad kao dizajner zvuka imam i miksera zvuka, a ponekad i snimatelja i montažera.
Ljudi često ne znaju razliku između mixa i dizajna zvuka, a, iskreno, ponekad je ni ja ne mogu najpreciznije odrediti. Svi su ti poslovi vrlo isprepleteni i za svaki se projekt određuju zasebno.
“Ključna komponenta za dobro obavljen posao je vrijeme”
Da bi se jedan dugometražni film kvalitetno obradio sigurno je potrebno barem dva, tri mjeseca kako bi se u potpunosti posvetio svakom detalju. Još jedna važna ulogu u kvalitetno pripremljenom projektu igraju i asistenti montaže. Kada nam dođe dobro pripremljen grubi šnit, to ubrzava i olakšava sam posao, a fokus se prenosi na ono najvažnije, svaki detalj filma.
Važno je i prepoznati dramaturgiju i atmosferu filma i znati o čemu je film, a ne samo staviti zvuk i muziku koja se tebi sviđa. Ako te dvije stvari znaš dobro spojiti onda znaš da dobro radiš svoj posao.
Kako teče posao dizajna zvuka na jednom filmu? Razlikuje se li naša praksa od one europske i hollywoodske?
Ovisi. Francuzi na primjer, potpišu samo Sound – to bi značilo da jedna osoba kompletno sve radi sama, ponekad i snima zvuk.
Zapravo praksa je da postoje segmenti rada. Nakon što se film snimi na terenu onda kreće montaža dijaloga tj. zvuka s terena gdje je fokus na dijalogu i popratnim zvukovima s terena. Dijalog je taj koji ne može biti nadomješten, pogotovo u dokumentarnom filmu. U igranom filmu glumci mogu doći odigrati neke scene u studiju, ali to je puno teže i lošiji su rezultati.
Ta prva faza je recimo čišćenje zvuka i priprema za kasnije. Kada se očiste dijalozi kreće faza gdje se svi sinkroni šumovi (foley) u studiju rekreiraju. Paralelno kreće sound dizajn, odnosno postavljanje efekata i atmosfera u filmu. Tu onda često koristimo naše arhive od prije snimljenih stvari ili neke kupljene arhive.
Sad se vrlo često dosnimavaju zvukovi atmosfere. Na primjer šum ceste, prolazak autiju, eksperimenti ispod vode… To je faza gdje se koriste svi mogući efekti da bi se postigla željena atmosfera.
U Hollywoodu su zapravo mikseri zvuka ti koji su glavni i odgovorni i oni nekad imaju dizajnera zvuka ispod sebe.
U Europi je praksa da dizajner zvuka već od scenarija kreće raditi s redateljem. To je europski pristup, dizajner zvuka je najčešće odgovoran za zvučnu sliku.
Koliko važnu ulogu u filmu igra zvuk?
Zvuk baš jako može utjecati na emocije. Najbolji je primjer kod horor žanra. Hororac bez zvuka ne bi funkcionirao. Neki dokumentarci poput Barake bez zvuka i glazbe isto tako ne bi uopće funkcionirali. Vrijeme bi drugačije izgledalo u filmu, sve bi drugačije teklo.
S druge sam strane jednom namjerno gledao epizodu Života na sjeveru s ugašenim zvukom. Serija mi je na neki način bila još bolja. Karikaturalna, kao neki strip.
Isto tako, teško se skoncentrirati na film ako nešto ne valja sa zvukom. No, da budem skroz iskren zaista ovisi o samoj formi filma. Ako je to neka drama s genijalnim dijalozima, možeš je osjetiti samo kroz dijalog, čak i ako je lošije snimljen. Kao na primjer kod Cassavetesa. Njegovi dijalozi ne zvuče baš najbolje pa su i dalje filmovi super, spašavaju se s muzikom.
Radi li dizajner zvuka sve sam ili ima tim ljudi? Kako izgleda radni prostor dizajnera zvuka?
Obično nas na filmu radi četvero-petero i onda ja preuzmem jako veliki posla. Ponekad mixer zvuka odradi ogroman posao. Tako smo na primjer, kolega Ivan Zelić koji je mixer zvuka i ja dizajner zvuka dobili zajedno nagradu Zlatna arena za Ogrestin film.
Svoj ured, odnosno studio, volim držati onako minimalistički. Setup 5:1 – 5 zvučnika i sound woofer. Tu je radni stol bez ogromnog mixera, volim samo miš i tipkovnicu. Tako mi je brže. Dobri ekrani, dobra stolica i dobar stol. Što veća finalna slika, platno.
“U Hrvatskoj ne postoji dvorana za miks, za projekte s boljim budžetom odlazimo u Ljubljanu i koristimo njihov studio”
Generalno, u Hrvatskoj jako loše stojimo s filmskim studijima, a velika dvorana za miks (dubbing stage) zapravo ne postoji. Zadnja dvorana za mix koja je bila u Jadran filmu je ugašena. Filmovi bi se trebali miksati u takvoj dvorani tj kinu samo bez stolica, s mix pultom.
Samo tako dobiješ veću sliku i vidiš (čuješ) finalni produkt znatno bolje.
Za projekte koji imaju bolji budžet odlazimo na 5 dana u Ljubljanu, oni imaju čak tri studija. Dva privatna i jedan državni koji zapravo ima dvije dvorane. Dakle, četiri dvorane za mix zvuka.
Od svih zanimanja dizajn zvuka je najzahtjevniji po pitanju infrastrukture. U idealnim uvjetima trebalo bi nam za tim od 4-5 ljudi, 150 kvadrata koji ne bi smjeli biti blizu pruge ili glasne ceste, koji ne bi trebali imati iznad susjede. Sad, mi si te troškove od hrvatskog filma ne možemo vratiti, čak i ovi studiji u Sloveniji zapravo žive od reklama. U tom nam smislu nije baš jednostavno.
Na kojim projektima trenutno radite?
Netom smo završili Sedmo Nebo od Jasne Nanut, a sad radim na filmu o Gredelju Gorana Devića. Taj projekt mi je super. Neki dokumentarni filmovi izgledaju kao da iza njih stoji napisani scenariji, to mi se sviđa kod dokumentaraca.
Možete li nam otkriti neke anegdote sa snimanja ?
Definitivno snimanje Autofokusa redatelja Borisa Poljaka.
“Za snimanje filma Autofokus bio sam osam dana zaključan u kapelici”
Bio samo osam dana zatvoren unutra u kapelici oko koje smo “skrivenom kamerom” i mikrofonima snimali turiste. Uglavnom oko osam sati dnevno svih tih osam dana sam bio skroz sam zaključan u kapelici i snimao zvuk. Nakon snimanja, trebalo mi je puno vremena da pročistim sam dijalog. Bilo je ukupno 14 kanala zvuka. Nakon toga, ostatak postrpodukcije je išao lagano i brzo.
Druga anegdota je kad smo snimali film Kurvo! od Sonje Tarokić. Snimatelj Danko Vučinović i ja smo posudili vrlo skupu opremu. Osam dana snimanja tiskali smo se i naginjali na malom kaiću, glumci, cijela ekipa i oprema. Kad smo zadnji put izlazili iz brodića i kad smo svu opremu dodali i riješili je se napokon smo odahnuli. Pao je zagrljaj koji je govorio “sve je dobro prošlo, ništa nije palo u more.”
Što bi ste izdvojili kao najveći uspjeh u dosadašnjem poslu?
To mi je uvijek teško reći, jer su mi svi projekti na svoj način posebni. Možda Mater od Jure Pavlovića, to je na momente bilo teško i dugotrajno, ali baš smo to napravili sve kako treba. Al kažem tu su Devićevi filmovi, Ogrestini, Čučićevi. Ne znam sve mi je nekako drago. Super mi je i film od Josipa Lukića Minjonja Njanjonja, to sam na primjer besplatno krenuo raditi jer mi se toliko film svidio, al na kraju smo dobili plaćeno.
Da možete birati, bilo koje filmsko zanimanje, a da nije dizajner zvuka- što bi bio?
Na Liburnija film festivalu sam dobio nagradu kao producent najboljeg regionalnog filma. Taj sam film ujedno i montirao i radio dizajn zvuka. Radi se o filmu Nonna Marija Pućića.
Sa Sunčicom Anom Veldić sam radio na filmu Hux Flux, Smokvin sin kao redatelj i producent.
Volim produkciju i režiju dokumentarnih filmova. Volim kreativnu produkciju, ali znam i kako s najmanje novaca napraviti najbolji rezultat. Dobro mi ide organizacija. A ona mi je zapravo i ključna i u dizajnu zvuka.
O autoru
