Snovi na tračnicama možda na papiru ne zvuče i ne izgledaju previše atraktivno, ali bez imalo sumnje radi se o jednom od najljepših i najboljih filmova 2025. godine, a u našem tekstu ćete saznati zašto ovaj film apsolutno morate pogledati.
Snove na tračnicama (Train Dreams) režirao je i napisao Clint Bentley, koji vam vjerojatno neće biti pretjerano poznat, ali to čak i nije toliko neobično. Prije ovoga, režirao je tek jedan dugometražni film – kritički hvaljenu, ali komercijalno nezapaženu dramu Jockey s Cliftonom Collinsom mlađim – ali je dosta radio kao scenarist pa je tako skupio nominaciju i za Oscara i za BAFTA-u za adaptirani scenarij filma Sing Sing, koji je bio jedno od ugodnijih iznenađenja 2023. godine.
Snovi na tračnicama također su adaptacija, ovoga puta hvaljene istoimene novele Denisa Johnsona iz 2011. godine. Mi nismo pročitali izvornu novelu, ali ako je ambijentalno iole bliska onome što je Bentley uspio napraviti s ovim filmom, onda se doista radi o sjajnoj prozi koju bi trebalo pročitati.
I sada, postavlja se pitanje – zašto je ovaj film toliko dobar? To ćemo objasniti u pasusima koji slijede.
Naizgled neatraktivna priča
Priča ovoga filma prilično je specifična i ako niste fanovi priča o Divljem zapadu, Snovi na tračnicama možda vam neće djelovati previše atraktivno. Naravno, niti je ovo vestern niti je ovo kaubojski film, tako da nema klasičnih simbola koje uglavnom vežemo uz Divlji zapad, ali film i dalje prikazuje važan dio tog perioda – onoga što se naziva American frontier – samo što je taj dio u pop kulturi puno manje poznat nego „kauboji i Indijanci“.
Glavni lik, Robert Grainier, neka je vrsta najamnog radnika koji većinu svog radnog vijeka provodi gradeći željezničke pruge. Taj je dio filma, barem na samom početku, kronika američkog društva na prijelazu stoljeća, jer osim što je priča o povezivanju Istoka sa Zapadom, ona je istovremeno i priča o društvenim odnosima, migrantima, ksenofobiji i životu izvan velikih gradova.
Međutim, paralelno s tom radnjom, Grainierov privatni život otkriva i onu osobnu stranu radnje, a to je priča o tome kako je moguće naći sreću, onu pravu, istinsku sreću, u malim stvarima te kako je za sreću potrebna tek jedna osoba, nešto drva i dva para sposobnih ruku da kvalitetno iskoristi to drvo. Ovaj dio priče ne donosi nikakav društveni komentar, ali nije ništa manje zanimljiv zbog svoje psihološke karakterizacije glavnoga lika i on je zapravo sukus novelističke prirode koja prikazuje i onu prelijepu, ali i tešku stranu života.
Na samom kraju, te se dvije priče isprepliću u kroniku posljednjih godina Roberta Grainiera, koja je istovremeno i kronika nošenja s gubitkom, ali i ubrzana kronika napretka, ali i položaja pojedinca iz nekog drugog vremena u brzo napredujućem modernom društvu. Za čovjeka kojemu je u zenitu njegova života vrhunac tehnologije bila izgradnja pruge za parne lokomotive, odlazak u svemir kojemu svjedoči upravo je onakav šok kakvim ga zamišljate.
Film nije u tom pogledu obilat događajima – jer onda kada svijet rapidno napreduje, tada Grenierova priča usporava pa i mi dobijemo tek brzinski pregled – ali ono što je u filmu prikazano s posebnim fokusom ima svoju narativnu i karakterizacijsku težinu, a to je ono što cijeloj radnji daje taj poseban, čaroban duh.
Generacijska melankolija
Međutim, Snovi na tračnicama ne privlači gledatelje svojom pričom koliko svojim emocijama. Ako biste izolirali priču kao takvu, to je jedna snažna drama o gubitku s povijesno-društvenim komentarom, ali nije ona toliko originalna da bi zavrijedila tolike pohvale sama po sebi; ono što ju čini tako posebnom je kombinacija s emocijama koje su u filmu prikazane.
Sjajna naracija Willa Pattona, veterana čiji je glas savršeno uklopljen u okvir filma, prikazuje život Roberta Grainiera kroz prizmu koja nadilazi samu priču jer joj daje onaj ljudski dodir, a na simboličan je način povezana i uz jedan od narativnih motiva iz filma, a to je pričanje priča, a koji se javlja u scenama koje prikazuju druženje željezničkih radnika u noći oko vatre.
Grainier kao lik iznosi tu emociju, koja počinje s tragičnim odrastanjem i svjedočenjem nizu tragedija (uključujući i naizgled nasumičnu smrt lika kojeg tumači Bentleyjev stari suradnik Clifton Collins mlađi, a koja je važnija nego što se čini), nastavlja se pronađenom srećom u kontekstu braka s Gladys i rođenjem Kate, samo da bi kulminirala tragedijom u kojoj Grainier na koncu ostaje – ponovno – sam sa sobom.
Zašto su Snovi na tračnicama toliko efektni?
I dok Grainierove emocije variraju kroz sam film, a na taj se način kreće i naše emocionalno stanje, činjenica da nam je priča prezentirana iz perspektive sveznajućeg pripovjedača (to je spomenuti Patton) oduzima taj subjektivni element koji glavnog lika poistovjećuje sa samim filmom. Da Grainier je nositelj radnje, ali film nije „njegov“, da se tako izrazimo, već je film (odnosno, priča) o njemu. Taj impersonalni pristup priči iz trećeg lica dovodi do toga da se vi subjektivno ne poistovjećujete s likom iz njegove perspektive, već ga promatrate i upijate njegovu priču kao gledatelji, a ne kao sudionici same priče.
Ali, zašto je to u ovom filmu tako efektno? Pa, to je omogućilo Bentleyju da kroz priču izgradi jednu dodatnu emociju, emociju koja se konzistentno provlačila od početka do kraja i koja je na neki način definirala sam film, a to je melankolija. Ta plavičasta tuga prati Grainierovu priču od početka do kraja, a iako je to lik koji nije sam po sebi ekspresivan u svojim emocijama, težina koju nosi sa sobom evidentna je u svakom mogućem smislu, što je vjerojatno i razlog zašto se toliko povežete s njim i zašto tako suosjećate s njim; to je lik kojeg jednostavno ne možete ne voljeti.
U pojačavanju tog dojma sjajan je bio i snimatelj Adolpho Veloso, čiji je sjajni rad s kamerom – a pogotovo s koloritom i svjetlošću, naročito onim prirodnim – iznio tu melankoliju na najbolji mogući način. Ne čudi da je Veloso nominiran za Oscara u ovoj kategoriji, a ako Snovi na tračnicama imaju šanse i u jednoj od četiri kategorije u kojima je film nominiran, onda bi to svakako bila ova kategorija.
Ne smijemo zaboraviti ni prekrasnu pjesmu „Train Dreams“ koju izvodi Nick Cave, a koja svira tijekom odjavne špice. I ona je nominirana za najbolju originalnu pjesmu, a iako je subjektivno (a i objektivno) najkvalitetnija pjesma ove godine (a i Nick Cave zaslužuje Oscara, mada nije muzička nagrada), teško da će se probiti ispred globalnog megahita „Golden“, ali nadamo se barem da će Nick Cave doći osobno i izvesti pjesmu na dodjeli Oscara.
Likovi u službi priče
O Robertu Grainieru rekli smo gotovo sve pa bismo ovdje nadodali još samo nekoliko stvari. Joel Edgerton, koji iza sebe ima niz dojmljivih uloga, ali nijednu koja bi ga katapultirala u hollywoodsku A ligu, sjajno je odradio posao i teško da možete zamisliti ikoga u toj ulozi osim njega. Izostanak njega među nominiranima u kategoriji najboljeg glavnog glumca jedna je od najvećih nepravdi cijele ove sezone (sve nominacije koje je Edgerton i dobio bile su manje poznate nagrade ili nagrade na filmskim festivalima, dok su ga sve veće nagrade uredno zaobilazile), zajedno s izostankom Paula Mescala u kategoriji najboljeg sporednog glumca (za Hamnet).
Ako je DiCaprio za glumljenje budale (sjajan je, ali uloga je otprilike jednako zahtjevna kao da Bruceu Willisu date da u filmu glumi ćelavog policajca) dobio nominaciju, onda je Edgerton tim više trebao biti na tom popisu i to upravo umjesto DiCaprija, ali dobro – o tome ćemo više u tekstu o Oscarima koji će ubrzo doći.
Uz to, Grainier je rijetko hermetičan lik koji vrlo nijemo i vrlo suzdržano proživljava sve svoje emocije. To ne umanjuje njihovu kvalitetu – kada je žalostan, istinski je žalostan, kada je sretan, istinski je sretan – ali postoji ta neka specifična suzdržanost u njegovom liku, a koja je posljedica traumatičnog odrastanja i života koji mu je svako malo nešto oduzimao (u tom je pogledu oprezan kada osjeća sreću jer je svjestan da mu može nestati u trenutku, pri čemu je motiv krivnje jako važan, a tužan je stalno pa ne bi imalo smisla da njegov lik postane hodajući pathos, to bi se onda pretvorilo u klišej), koja ga čini stvarno sjajnim likom i zato je Bentley tu poentirao na sjajan način.
Međutim, ostali su likovi također jako značajni jer svaki od njih ima svoju ulogu u izgradnji Grainierove priče, odnosno svaki od njih utjelovljuje jedan aspekt Robertove karakterizacije i njegovih emocija, a koje je Bentley tako vješto prikazao.,
Sreća i tragedija
Tako Gladys i Kate utjelovljuju ono najjače u njemu – sreću i tragediju. Sreću koja ga je prvi puta, kroz taj period dok je bio s njima, u njegovom životu učinila istinski ispunjenim, ali i tragediju koju je nosio sa sobom, šutke kao i inače, kada ih je obje izgubio. Felicity Jones nije možda imala previše prostora za razvoj, ali je sjajno odradila ulogu.
Posebno treba pohvaliti i veterana Williama H. Macyja u ulozi Arna Peeplesa, lika koji u svojoj boemskoj tragikomičnosti možda i najizravnije utjelovljuje onu melankoliju cijeloga filma o kojoj smo pričali u prethodnom dijelu. Kratko, ali slatko, rekli bismo, ali radi se doista o sjajnom liku koji nas je uspio i nasmijati i rastužiti i učiniti mudrijima, a onaj njegov komentar o Kansasu valjda je filmski citat godine, a legao je kao budali šamar.
Nathaniel Arcand i njegov Ignatius Jack utjelovljuju prijateljstvo, neobično, ali istinsko prijateljstvo koje se razvije između Roberta i tog indijanskog trgovca. Bentley uspješno izbjegava pretvoriti Ignatiusa u arhetip mudrog Indijanca, iako se radi o liku koji je i mudar i u doticaju s prirodom, što su sve odlike likova Indijanaca u američkim filmovima. Međutim, radi se također o jednom sjajno prezentiranom liku koji ima svoju individualnost i kojemu je Bentley dao dovoljno prostora da se pokaže kao istinski sjajan prijatelj i nevjerojatno dobar čovjek.
Iako nema praktički nijednu rečenicu, Alfred Hsing kao Fu Sheng utjelovljuje Robertovu krivnju koju osjeća jer nije spriječio njegovu smrt. On je istovremeno i simbol kajanja, ali i Robertovo okajanje, jer Robert smatra da zbog njegove smrti mora trpjeti nesreću, odnosno tugu koja mu se događa.
Za kraj, treba spomenuti i Kerry Condon (koju možemo gledati i u F1, još jednom za Oscara nominiranom filmu), a čiji je lik Claire Thompson utjelovio nadu, odnosno obnovu smisla u životu čovjeka koji je u jednoj tragediji izgubio sve. I ovdje se radi o dosta malenoj, ali važnoj ulozi.
Ima tu još nekoliko likova o kojima bismo mogli nešto reći, ali nešto ćemo ostaviti i vama na otkrivanje.
Prelijepa priča koja zaslužuje mnogo više pažnje
Bentley je sa Snovima na tračnicama dobio, ali i dao film koji ima dušu. Ta studija lika, kroz koju je ujedno prikazan i važan prijelazni period u američkoj povijesti, zapravo je prelijepa psihološka studija koja nam pokazuje široku paletu ljudskih osjećaja, a briljantno je upotpunjena sjajnom fotografijom i glazbom.
Nije ovo film koji zahtijeva previše pompe, on je vrlo tih i tako se i prezentirao pa ga tek rijetki spominju kada govore o filmovima koji su favoriti na ovogodišnjim Oscarima, iako se – i to s potpunim pravom – navodi kao jedan od najboljih filmova godine. U maniri Alexandera Paynea i njegove Nebraske iz 2013., doista impresivnog remek-djela, Bentley donosi jednu tihu i melankoličnu priču koja nadilazi vlastite gabarite i osvaja svakim kadrom.
S obzirom na sve rečeno, nema sumnje da je Snovi na tračnicama jedan od onih filmova po kojima ćemo pamtiti 2025. godinu, tim više što se radi o filmu koje je bez gotovo ikakve pompe uspio ostaviti tako dubok utisak na nama.
O autoru
