Novi film Guyja Ritchieja ne ostavlja snažan trag te spada u naslove koji su lagani za praćenje i još lakši za konzumaciju. Oslanja se na prepoznatljive obrasce akcijsko‑avanturističkih priča, ali ih koristi dovoljno vješto da ostane zabavan od početka do kraja. U glavnim ulogama su Eiza González, Jake Gyllenhaal i Henry Cavill, uz Carlosa Bardema i Rosamund Pike u sporednim ulogama.
Guy Ritchie već je od svog prvog filma pokazao izrazito prepoznatljiv autorski rukopis. Njegov stil obilježavaju brza montaža, ritmični dijalozi i specifičan humor koji ga je odmah izdvojio unutar britanske kinematografije. Tijekom godina taj je potpis dodatno izbrusio, ali nikada ga nije napustio, bez obzira na žanr ili produkcijski okvir. Jedan je od onih autora čiji se filmski rukopis lako prepoznaju, čak i kada eksperimentira s formatima ili tonalitetom.
U istom autorskom ritmu
Filmom Siva zona (In the Grey, 2026.), vratio nam se na velika platna nakon razdoblja u kojem je uglavnom radio na televizijskim i streaming projektima. To razdoblje donijelo mu je (vjerojatno) stabilnost, ali i određenu kreativnu raspršenost. S obzirom na to da u najavi ima podosta projekata – Wife and Dog, Viva La Madness, Drinking with Saddam, Aladdin 2 …– na ovaj njegov film možemo gledati i kao na svojevrsno “zagrijavanje”.
Ritchie je kroz gotovo tri desetljeća gradio filmove u kojima se kriminalistički motivi, ironični odmak i energični tempo prirodno prepliću. Njegovi svjetovi uvijek su naseljeni likovima koji djeluju kao da žive u pukotinama sustava, na granici reda i kaosa, zakonitog i nezakonitog. Upravo ta fluidnost moralnih pozicija postala je zaštitni znak njegova rukopisa, jednako kao i sklonost da društvene okolnosti promatra kroz prizmu sitnih prijevara, improvizacija i preživljavanja.
Ritchiejevi junaci rijetko su heroji u klasičnom smislu, ali su uvijek dovoljno karizmatični da nose priču, bez obzira na to koliko je svijet oko njih nestabilan. U tom kontekstu, ovaj njegov najnoviji film djeluje kao prirodan nastavak njegova autorskog interesa za prostore u kojima pravila postoje samo da bi se zaobišla. Dakako, i ovoga puta, osim režije, potpisuje i scenarij.
Radnja filma fokusira se na skupinu elitnih utjerivača dugova predvođenih Rachel Wild (Eiza González), odvjetnicom koja djeluje u pravnom i moralnom međuprostoru. Rachel, zajedno s iskusnim operativcima Sidom (Henry Cavill) i Broncom (Jake Gyllenhaal), preuzima zadatak povratka milijarde dolara koju nemilosrdni milijarder Manny Salazar (Carlos Bardem) odbija vratiti svojim i nevjerojatno bogatim zajmodavcima.
Salazar tiranski upravlja izoliranim otokom u Atlantskom oceanu, a prethodnog je utjerivača je brutalno uklonio. Rachel uvjerava predstavnicu zajmodavaca Bobby Sheen (Rosamund Pike) da će posao obaviti brzo i učinkovito, uz cijenu od deset posto vraćenog iznosa i deset milijuna dolara unaprijed. Nakon pomno isplanirane operacije, u kojoj Salazar počinje gubiti milijune u svojim poslovima.
Lako gledljiv
Nakon što sa Salazarom postignu dogovor o isplati duga, situacija se dodatno zakomplicira kada zajmodavac ne ispuni obećano a Rachel i ekipa također ostanu neisplaćeni. Salazar takve izdaje ne prašta i otima Rachel. Njezin tim kreće u akciju spašavanja, odlučan da svoju šeficu izbavi iz njegovih ruku ali i da poravna sve račune.
Film U sivoj zoni oslanja se na prepoznatljive obrasce akcijsko‑avanturističkih priča, ali ih koristi dovoljno vješto da ostane zabavan od početka do kraja. Upravo ta poznata struktura omogućuje mu da bude lako gledljiv i da ne traži dodatno mentalno ulaganje od publike. Ritchie i ovdje koristi svoj prepoznatljivi osjećaj za ritam, spajajući scene tako da film stalno ostaje u pokretu. Montaža je brza, ali pregledna, što stvara dojam lakoće i stalne protočnosti. Ta energija daje filmu živost i drži ga iznad prosjeka sličnih akcijskih naslova.
Scenaristički se Ritchie nije pretjerano zamarao. Priču je postavio vrlo linearno, bez suvišnih skretanja i bez pokušaja da se umjetno podigne dramaturška težina. Što se tiče humora, on je prisutan u kratkim, finim dozama koje održavaju film u vedrom registru. Možemo reći da mu takvi sitni humorni ubodi dodatno daju dovoljno lakoće da se nikad ne shvati preozbiljno.
Ono što je jasno primjetno je da se film u velikoj mjeri oslanja na vanjski dojam, ostavljajući dojam da je stil važniji od bilo kakvog unutarnjeg razvoja. Vizualna atraktivnost često preuzima ulogu sadržaja, pa se mnoge scene doimaju kao demonstracija estetike, a ne dramaturgije. Iako je priča jasna, djeluje više kao okvir nego kao stvarni pokretač napetosti ili karaktera.
Glumački solidno ali…
Rekli smo već da se Ritchie nije previše zamarao scenarijem. To je vidljivo i još nekim elementima. Tako će vam hrpa stvari djelovati poznato, kao da su preuzete iz već ustaljenih žanrovskih obrazaca bez pokušaja da se reinterpretiraju. Upravo ta predvidljivost stvara dojam da Ritchie nije želio ništa riskirati a bogme nije želio nikoga ni iznenaditi.
Za glumačka ekipu mora se reći da funkcionira prvenstveno na razini pojave, oslanjajući se više na karizmu nego na unutarnji rad. Jake Gyllenhaal (Nevjesta!/The Bride, 2026.; Road House, 2024.) i Henry Cavill (Ministarstvo nedžentlmenskog ratovanja/ The Ministry of Ungentlemanly Warfare, 2024., TV serija Vještac/The Witcher, 2019. – 2023.) djeluju samouvjereno, ali ne izlaze iz okvira koji je vezan uz vanjski dojam likova. Njihove izvedbe imaju određenu lakoću privlačnost, no rijetko prelaze granicu rutine.
Eiza González (Fountain of Youth, 2025.) unosi dozu elegancije i dinamike, ali i njezin lik ostaje ograničen tanko napisanim motivacijama. Što se tiče neke kemija među njima kao glavnim glumcima, ona je prisutna ali više kao stilski efekt nego kao rezultat stvarne emocionalne razmjene. Ukratko, sve ostavlja dojam profesionalno odrađenog posla, ali bez trenutaka koji bi se mogli izdvojiti kao glumački vrhunac.
Spomenimo da su u manjim ulogama su i Rosamund Pike (Majstori iluzije 3/Now You See Me: Now You Don’t, 2025.), kojoj film ne daje puno prostora da se istakne te Carlos Bardem (Escobar – Pakleni raj/ Escobar: Paradise Lost, 2014.) u kratkim pojavljivanjima djeluje uvjerljivo i dodaje scenskoj dinamici određenu težinu, ali i njegova je uloga ograničena tanko napisanim okvirom.
Bez snažnog traga
Iako Siva zona ne pretendira na dubinu, vrlo uspješno isporučuje ono što želi biti – dinamična, stilizirana i neopterećujuća akcijska vožnja. Guy Ritchie ovdje ne traži emocionalni angažman, nego čisti žanrovski impuls, i u tome ostaje dosljedan od početka do kraja. Fokus je na radnji, a ne na karakterima, što ga čini laganim za praćenje i još lakšim za konzumaciju. Iako je daleko od njegovih najboljih ostvarenja, dovoljno je siguran u vlastiti ton da ne upada u zamke pretencioznosti.
Ritchie kao da svjesno bira minimalizam, oslanjajući se na tempo i vizualni šarm umjesto na složeniju dramaturgiju. Rezultat je film koji ne ostavlja snažan trag, ali pruža oko sto neopterećujućih minuta koje prolaze bez zastoja. U tom smislu, ovo njegovo ostvarenje djeluje kao odmjereni povratak formi, projekt koji više podsjeća na vježbu nego na ambiciju.
O autoru
