Joachim Trier i Eskil Vogt, redatelj i scenarist filma Sentimentalna vrijednost, ekskluzivno za Kinofilm govore o Oscaru, glumicama i koji je pravi recept za uspješan film.
Nema nikakve sumnje da je norveška drama Sentimentalna vrijednost jedan od filmova koji su obilježili 2025. Od premijere na Filmskom festivalu u Cannesu, gdje je osvojio Grand Prix, preko trijumfa na dodjeli Europskih filmskih nagrada, pa sve do čak devet nominacija za Oscara, film redatelja Joachima Triera i scenarista Eskila Vogta osvojio je srca brojnih gledatelja.
Priča o dvije setre, Nori (Renate Reinsve) i Agnes (Inga Ibsdotter Lilleaas), u čiji se život vraća distancirani otac Gustav (Stellan Skarsgård), uspješni redatelj čija je karijera ipak na zalasku, jedan je od onih filmova o kojima dugo razmišljate nakon izlaska iz kina.
Što je to što nas veže, a što nas razdvaja? Koje su prave vrijednosti u životu? Možete li doista oprostiti? Niz je pitanja koje Sentimentalna vrijednost postavlja, ali na vrlo životan i uzbudljiv način.
Film je od danas u hrvatskim kinima, a kako je nastao i kako se snalaze u cijeloj pompi oko njega, za Kinofilm ekskluzivno otkrivaju redatelj Joachim Trier i scenarist Eskil Vogt. Razgovarali smo s njima u Berlinu, gdje smo se dotaknuli trijumfa na Europskim filmskim nagradama, ali i nadolazećoj dodjeli Oscara, gdje je Sentimentalna vrijednost s devet nominacija jedan od favorita.
Koja je vaša najvažnija sentimentalna vrijednost – u ovom filmu, ali i u životu?
Joachim Trier: Često govorimo o tome kako mjesta imaju specifičnu ulogu u ljudskom postojanju. Postoje mjesta iz djetinjstva – mirisi, atmosfera – i kad se vratite, na trenutak osjetite da imate drugačiji identitet. Dođete kući za blagdane i odjednom ponovno “igrate” ulogu osobe koja ste nekad bili, iako to više niste. To su proturječja naših vezanosti.
Ali ako trebam izdvojiti jedan “meta-predmet” sentimentalne vrijednosti u svom životu to je ulaznica s Filmskog festivala u Cannesu za najbolja mjesta u dvorani na premijeri. Na njoj piše naslov: Sentimental Value. Ta ulaznica visi na mom zidu. Pomislio sam, ovo je savršen meta-predmet. Naravno, i zato što je to bio velik trenutak u našem životu.
Koliko ste inače emocionalno vezani uz predmete?
Joachim Trier: Nisam to često govorio, ali… kad sam imao jedanaest godina, dan prije Božića, slučajno sam zapalio našu kuću. Sve je izgorjelo. Ne šalim se, istinita je priča.
I izgubio sam sve te čudne male stvari – igračke, sitnice, “gluposti” s kojima odrastete. Mislim da me to oblikovalo.
Ali reći ću vam još jednu osobnu stvar. Dok smo istraživali za ovaj film, Eskil i ja otišli smo u Nacionalni arhiv u Norveškoj. To je nevjerojatno mjesto gdje su sačuvali doslovno sve, čak i ratne zapise. Eskilova partnerica radi tamo pa nam je pomogla u istraživanju, i dobili smo dopuštenje da stvarno uđemo i gledamo dokumente. Mislim da smo bili i prvi igrani film koji je tamo snimao, što se vidi i u filmu.
U ruci sam držao karton o uhićenju svog djeda. Imao je devetnaest godina kad su ga zatvorili i poslali u logore. Držao sam taj dokument i gledao ga. To je poseban predmet. To me promijenilo.
Dakle, da – predmeti mogu značiti nešto.
Stellan Skarsgård je rekao da želi raditi s vama jer svaki vaš film djeluje kao evolucija. Osjećate li i sami da je svaki sljedeći bolji od prethodnog?
Joachim Trier: Ne znam bih li to baš tako rekao. (smijeh)
Ali lijepo je čuti takav kompliment. Ako se nešto promijenilo, onda je to možda osjećaj zrelosti u ovom filmu jer se bavimo likovima različitih generacija. Priča je polifonična, pratimo više dobnih skupina. U nekim ranijim filmovima, osobito u onima koje ljudi ponekad doživljavaju kao trilogiju, bavili smo se mladim ljudima koji tek ulaze u odrasli život.
Pokušavamo se stalno izazivati. Svaki put kad radimo novi film imamo mnogo sumnji: hoće li uspjeti? Jesmo li nešto izgubili ili smo nešto dobili? Ništa nije sigurno.
Ali kao redatelj osjećam da sam sve više vjeran jednoj metodi: ozbiljnoj pretprodukciji i vremenu provedenom na probama s glumcima. To zahtijeva novac, vrijeme i energiju. Umjesto da budžet odlazi na ogromne honorare, pokušavamo ga usmjeriti na sam film, na vrijeme s glumcima, na stvaranje trenutaka na setu.
Snimali smo više od šezdeset dana, radili na 35-milimetarskoj vrpci i puno vremena proveli u montaži. To su stvari koje omogućuju da se film “izradi” kako treba. I mislim da je to dio europske tradicije na koju trebamo biti ponosni. Trebamo ulagati u ono što se vidi na platnu, a ne u ideju da bi netko iz toga trebao postati basnoslovno bogat.
I još nešto, ovaj film je koprodukcija Norveške, Švedske, Danske, Njemačke, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva. U vremenu kada svijetom prolaze valovi nacionalističkog konzervativizma, lijepo je vidjeti da u umjetnosti i dalje surađujemo. Da se i dalje držimo za ruke.
Nominacije i nagrade često otvaraju vrata Hollywooda. Jeste li tijekom godina odbili neke ponude jer niste mogli imati završnu riječ u montaži ili uvjete na koje ste navikli?
Joachim Trier: Da, mnogo puta. Prvi put još prije dvadeset godina.
Ali bilo je i dobrih razgovora, kao i uspješnih suradnji. Neon je, primjerice, distribuirao naša posljednja dva filma, uključujući i ovaj. Jako sam sretan zbog te suradnje. Oni razumiju kako dovesti međunarodni film do američke publike na pravi način.
Ušli su rano u proces, čak i prije nego što je scenarij bio dovršen. Tako da sada, zajedno s producenticama Andreom i Mariom i ostatkom ekipe, pokušavamo pametno iskoristiti taj interes. Mislim da ne trebamo razmišljati o Americi i Europi kao o strogim suprotnostima. Trebamo razmišljati kako možemo surađivati.
A kao što je Eskil rekao, postoji i realan prostor na tržištu, ako već govorimo ekonomskim jezikom, za međunarodne filmove koji danas doista mogu zaraditi. Dobro nam ide u američkim kinima, a sada smo i na streaming platformama u SAD-u. I to me veseli.
Možemo li govoriti o vašim ženskim likovima? Djeluju zaokruženo, precizno, životno… Kako pišete “potpun” ženski lik?
Eskil Vogt: Hvala na komplimentu. Možda je dio odgovora u tome što mi nikada ne krećemo iz te pozicije i kažemo “sada ćemo napisati ženski lik.” To bi bilo pogrešno i, zapravo, lažno.
Mi krećemo od interesa za osobu. Lik nas zainteresira, a onda gradimo njegovu ili njezinu kompleksnu psihologiju. Pokušavamo odgonetnuti zašto je takav, odakle dolazi, kako je oblikovan odnosima s roditeljima, s partnerima, sa sobom.
Ne dolazimo do “raskrižja” pa se pitamo “što bi učinila žena?” To je, po meni, pogrešan put. Pravo pitanje je što bi učinio ovaj lik, s ovom biografijom i ovom psihologijom, u toj konkretnoj situaciji?
I onda se to širi iz znatiželje prema ljudima oko nas, prema nama samima. Svi likovi su dijelom mi, dijelom fantazija, dijelom ljudi koje poznajemo, dijelom ljudi koje ne poznajemo.
Je li dio te “tajne” i vaš sustav dugačkih glumačkih proba? Dojam je da su likovi doslovno “skrojeni” oko glumaca.
Joachim Trier: Da, rad na probama je ključan. Provodimo vrijeme s glumcima, razgovaramo puno. Ja ih snimam, pokazujem Eskilu, pa ponovno pišemo scene. Volim riječ “krojiti”, kao da tekst doista krojite prema osobi.
Važno mi je razjasniti jednu stvar. Ljudi ponekad misle da mi sve improviziramo. To shvaćam kao kompliment, ali zapravo nije točno. Rekao bih da je oko 95 posto dijaloga u našim filmovima napisano.
Ali postoji dodatni sloj. Razgovori s glumcima, njihova perspektiva, njihova razmišljanja o liku. To sve čini zaokruženu priču.
Najbolji primjer u ovom filmu je Inga Ibsdotter Lilleaas. Jako smo ponosni na nju – i držimo fige za Oscar. Ona je izvanredna, i nevjerojatno smo sretni što smo je pronašli.
Njezin lik u scenariju bio je malo drukčiji, možda sramežljiviji, netko tko želi da se svi osjećaju dobro. A onda smo upoznali Ingu s tom njezinom ozbiljnošću, prizemljenošću. Nismo morali puno mijenjati tekst, ali promijenila se namjera, način na koji ga izgovara. I odjednom je nastala još zanimljivija dinamika.
To je prednost toga što smo obojica redatelji. Kao redatelji znamo prepoznati kad se pojavi nešto bolje – i tada se toga treba uhvatiti. Neki su scenaristi vrlo zaštitnički nastrojeni prema dijalogu. Mi smo otvoreni za promjene, jer uvijek tražimo nešto bolje.
Koliko je bilo teško – ili lako – “pustiti” Elle Fanning u vaš skandinavski krug?
Joachim Trier: Za potrebe intervju bilo bi možda bolje reći da je bilo teško, ali nije. Bilo je, zapravo, jako lako. I ona je fantastična.
U radu s ekipom, bez obzira na zemlju, principi su slični. Treba stvoriti povjerenje, učiniti svaki lik što konkretnijim, pronaći zajednički ton. Elle ima iskustvo mnogo starije glumice, ipak radi od djetinjstva, radila je s autorima poput Sofije Coppole ili Mikea Millsa, redateljima koje jako cijenim.
U filmu kuća djeluje kao lik, mjesto koje spaja ljude i preživljava vrijeme. Kako ste došli do tog koncepta?
Joachim Trier: U tome ima i komičnog elementa, jer su nas tijekom pisanja stalno prekidali pozivi moje majke. U tom trenutku pokušavali smo prodati obiteljsku kuću, i sve se stalno vraćalo na tu temu.
Eskil Vogt: Mi smo već imali priču o dvije sestre i o obiteljskim odnosima, ali tražili smo element koji bi dao širu perspektivu. Lako se izgubiti u drami među likovima, a kad je ona dobra, teško je odmaknuti se i ponuditi prostor za disanje, ili neku vrstu vremenskog horizonta, osjećaj trajanja, “perspektivu vječnosti”.
I onda, usred razgovora o priči, Joachim kaže: “Oprosti, moram se javiti, zove me mama.” I tema je kuća koja je u obitelji jako dugo. Nije kuća u kojoj je on odrastao, ali je bila kuća njegovih baka i djedova, kuća koja se stalno “ne prodaje”, pa ide ponovno na tržište, pa za nižu cijenu, pa opet… I u jednom smo trenutku pomislili da bi to možda i mogli upotrijebiti.
Je li Čehov bio važna inspiracija? U filmu se, barem u tragovima, osjeti nešto “čehovljevsko”.
Eskil Vogt: Ne, Čehov nije bio velika inspiracija. Naravno, tu je šala s monologom, onim koji svaki glumac bira za audiciju, i to je zabavno, jer Čehov ima Tri sestre i sve to. Ali kao svjesna inspiracija, ne.
Joachim Trier: Stellan je to rekao kad je pročitao scenarij – rekao je da je “čehovljevski” – i ja sam bio jako ponosan. Rekao sam: uzet ću to. Ljudi govore i “podsjeća nas na ovo” ili “na ono”, spominju Bergmana, Ibsena… i mi smo uvijek počašćeni, ali to nije bila namjera.
Postoji čak i rasprava: je li Čehov ili je Ibsen? Ja samo kažem: “Wow, ozbiljno?” Ne znam. Ali razumijem zašto se to događa. Kad radite nešto u nordijskim zemljama, uvijek će doći Ibsen, Bergman… to su klišeji.
Ipak, možda postoji neka osjetljivost nordijske suzdržanosti – društvene, emocionalne, kreativne – nešto u hladnom životu. Ne želim zatvarati vrata takvim interpretacijama, ali nije kao da sjedimo kod kuće i kažemo: “Idemo sad biti nacionalno određeni.”
Gotovo svi vaši filmovi vezani su uz Oslo. Jeste li ikad razmišljali o odlasku iz Osla – filmski, tematski, geografski?
Joachim Trier: Jesam, za dva filma. Glasnije od bombi snimali smo u New Yorku. A i Thelma se bavi autsajdericom u Oslu.
Ali nemamo princip. I ja sam sebi postavljam to pitanje. Vidjet ćemo.
Eskil Vogt: Mislim da je Sentimentalna vrijednost manje “oslovski film” nego prethodni. Više je o obitelji i kući. Na mnogo načina to bi se moglo odvijati bilo gdje.
Koja je najveća razlika u ovoj sezoni nagrada u odnosu na prethodnu, kada ste već s filmom Najgora osoba na svijetu prošli sličan put?
Joachim Trier: Iskusniji smo, pa nas pažnja možda ne šokira kao prije. Ali čini mi se da je pažnja sada i mnogo veća. Više se govori o glumcima, o nominacijama.
Najveća razlika, što me posebno veseli kao redatelja, jest da glumci dobivaju toliku pažnju. To mi je divno. Prošli put smo Eskil i ja dobili puno ljubavi i to nam je značilo, ali sada mi se čini da su glumci u središtu, i to zasluženo. Mislim da rade nešto posebno. Hrabi su. Pokazuju ranjivost.
Ovo je industrija u kojoj mnogi glumci rade stalno, prelaze iz projekta u projekt. A ovdje su svi dali vrijeme za probe. Svi su unijeli nešto osobno u uloge. Osjećam da je to njima bilo jednako posebno kao i meni. I zato mi je drago što se to sada “nagrađuje” pažnjom.
A i dokazali smo nešto što je u filmu uvijek osjetljivo: tonalnu koherentnost. Može zvučati jednostavno, ali nije. Kad imate glumce iz različitih sustava i tradicija, hollywoodsku zvijezdu, švedsku glumačku legendu, norvešku ekipu, najteže je postići da svi pripadaju istom filmu, istom tonu. I mislim da je upravo to stvorilo osjećaj da je nastalo nešto posebno.
Sve je veći američki interes za međunarodne filmove. Otkud ta promjena? Je li se percepcija europske kinematografije doista promijenila – i zašto baš sada?
Eskil Vogt: Prvo, europski filmovi oduvijek su bili cool. Sjećam se dodjela Oscara na kojima bi se odjednom pojavio Bergman ili Fellini, što je zapravo činilo Oscare zanimljivijima.
Teško je objasniti zašto se to sada događa u ovakvom opsegu, ali mislim da postoji nekoliko razloga. Jedan od njih je da američka industrija danas proizvodi manje filmova namijenjenih odrasloj publici. Naravno da ih ima, ali rijetki su.
To otvara prostor za gledatelje koji traže takve filmove da ih pronađu drugdje – u Europi, Aziji ili Latinskoj Americi. Filmski svijet postao je globalniji, i meni je to drago. Dobre filmove oduvijek su se radile i izvan Hollywooda.
Postoji li danas, globalno gledano, još neka “sentimentalna vrijednost”?
Joachim Trier: Naravno, filmovi.
O autoru
