Austrijska redateljica Sandra Wollner, dobitnica Srca Sarajeva za najbolji film na 32. Sarajevo Film Festivalu, govori o slavodobitnom filmu Svaki put, u kojem je prikazala tugu i bol majke koja izgubi najstariju kćer.
Srce Sarajeva za najbolji film 32. Sarajevo Film Festivala pripao je austrijskoj redateljici Sandri Wollner za film Svaki put. Festivalski žiri, kojim je predsjedala britanska glumica Emily Watson, nije ostao imun na podjednako elegantno i emotivno prikazanu priču o traumi gubitka najmilijih.
Gledajući njezinu filmografiju, austrijska redateljica Sandra Wollner tijekom se karijere kontinuirano vraća temama sjećanja i protoka vremena. U filmu Svaki put Wollner donosi priču o Elli, majci koja je tragično izgubila najstariju kćer Jessie svega nekoliko dana prije planiranog obiteljskog odmora.
Godinu nakon tragedije Ella se ponovno susreće s Luxom, Jessienim dečkom, koji sve više postaje dijelom njezina života i života njezine mlađe kćeri Melli, a svatko se od njih na svoj način nosi s tugom i krivnjom. Istražujući složene posljedice gubitka i različite načine na koje on oblikuje one koji ostaju, Wollner stvara duboko intimnu priču koja je istodobno prekrasna i začudna.
Film Svaki put prati ožalošćenu majku, njezinu mlađu kćer i dečka njezine pokojne starije kćeri nakon strašne tragedije. Odakle je potekla početna ideja za film?
Sandra Wollner: Prva slika koju sam imala u glavi bila je majka koja leži na kauču i čuje, ili zamišlja da čuje, kako se njezino mrtvo dijete vraća. Nije to bio jasno određen nadnaravni događaj, nego nešto što proizlazi iz same tuge, iz želje toliko snažne da se na neki način počinje materijalizirati.
Od te slike počela sam razmišljati o ljudima koji ostaju nakon takve tragedije: majci, mlađoj sestri, mladiću koji je bio ondje. O ljudima koje povezuje nešto nepodnošljivo, a da to sami nisu izabrali. Zanimalo me što se događa kada se tugom ne „upravlja“ tako da s vremenom nestane, nego ona počne preoblikovati stvarnost i postajati središte svega.
Jessiena smrt prikazana je na potresan, ali istodobno vizualno prekrasan način. Kada u filmu prikazujete tragediju, kakvu odgovornost osjećate prema publici i samom prikazivanju smrti?
Sandra Wollner: U filmu ih oboje vidimo izdaleka, u trenutku kada već slutimo da će se nešto dogoditi. Kao da ih promatra sam svijet, s tolikog odmaka da ne može ili ne želi intervenirati, a opet djeluje dovoljno blisko da može svjedočiti vrlo intimnom trenutku.
A onda se perspektiva mijenja. Nakon što se sve dogodi, kamera jednostavno nastavlja dalje i traži sljedeću zanimljivu stvar, možda nešto živo, pa pronalazi trepćući semafor, prazno raskrižje i sunce koje izlazi. Prikazati smrt podrazumijeva i poštovanje prema onome što se ne može prikazati. Mislim da užas nije samo u samom događaju, nego i u činjenici da se svijet zbog te tragedije neće zaustaviti.
Tuga i krivnja vrlo su složene emocije i obje su u središtu filma, a na likove utječu na sasvim različite načine. Što Vas je tijekom pisanja najviše intrigiralo u njihovu međusobnom isprepletanju?
Sandra Wollner: Zanimalo me kako se tuga i krivnja međusobno kontaminiraju. Tuga je rijetko „čista“. Uz nju dolaze ljutnja, projekcije, sram i iracionalne želje. A krivnja, osobito kada se ne može jasno pripisati određenoj osobi, postaje gotovo sablasna. Lux nosi krivnju koja mu možda, gledano pojednostavljeno, uopće ne pripada, ali ga ona svejedno oblikuje. Ella to zna, a ipak je privlači njegova blizina jer je povezan s posljednjim trenucima života njezine kćeri.
Ljudi su me nekoliko puta pitali zašto Ella nije ljuća. Sigurna sam da je postojalo razdoblje kada je bila bijesna i kada ju je bol toliko shrvala da nije mogla ustati te joj je trebala velika pomoć, ali morala je ustati. Imala je još jedno dijete o kojem se trebala brinuti i nije si mogla dopustiti da je tuga i bijes potpuno progutaju. To razdoblje ne vidimo; vidimo tek malo crnila između smrti i trenutka godinu dana poslije.
Kada pogledamo vašu filmografiju, i The Impossible Picture i Teško je biti rođen istražuju sjećanje, a čini se da Svaki put nastavlja tu preokupaciju. Biste li rekli da su sjećanje i protok vremena teme kojima se iznova vraćate u svojem radu?
Sandra Wollner: Da, mislim da sva tri filma postoje u sličnom univerzumu. U filmu The Impossible Picture zanimalo me kako sjećanje postaje sjećanje, kako nešto subjektivno, nestabilno, možda čak i lažno, može postati oblik istine. U filmu Teško je biti rođen postoji stroj koji postaje spremnik ljudskih projekcija, sjećanja i želja. A u filmu Svaki put unutarnji i vanjski svijet ponovno se počinju preklapati.
Mislim da se tim temama stalno vraćam zato što stvarnost nikada ne susrećemo u čistom obliku. Uvijek je tumačimo, projiciramo nešto na nju, ispunjavamo je duhovima. Film je svjedočanstvo upravo toga. Sjećanje se ne odnosi samo na prošlost. Osjećam da ono nastavlja djelovati u sadašnjosti.
Lotte Keiling, koja glumi Melli, vrlo je mlada glumica. Kako pomažete dječjim glumcima da razviju složen lik, a da se pritom nose i s emocionalno zahtjevnim materijalom?
Sandra Wollner: Lotte je nevjerojatna osoba: duhovita, bistra i itekako ima vlastita mišljenja. Jasno je da je odrasla uz roditelje pune ljubavi, koji su je poticali da razmišlja svojom glavom. Film mnogo više počiva na odsutnosti jedne osobe nego na neprestanom iskazivanju tuge, pa Melli ima i mnogo vedrijih, otvorenijih scena. Ona nije samo dijete koje tuguje, već je i dalje prije svega dijete, sa svojom znatiželjom, humorom i energijom.
No, kada je riječ o njoj i ostaloj djeci, temi tuge pristupili smo na vrlo konkretan način. Pitala sam ih jesu li ikada doživjeli smrt kućnog ljubimca i upravo je to postalo polazište za scenu u odmaralištu Tropical Islands.
Kada angažirate dijete, na neki način angažirate i cijelu obitelj jer su vam potrebni njihova podrška, angažman i ljubav. U ovom smo slučaju imali posebnu sreću jer su i Lotteini roditelji glumci. Oni vrlo dobro razumiju što ovaj posao zahtijeva, ali nikada je nisu pokušavali kontrolirati. Imali smo i divnu podršku Juli Neuhaus, naše suradnice za rad s djecom, koja je i sama redateljica. I prije sam dosta radila s djecom pa sam se osjećala sigurno u tom radu, ali bila sam vrlo zahvalna što smo oko Lotte imali tako snažan sustav podrške.
Direktor fotografije Gregory Oke snimio je i Poslije sunca, film koji se također bavi temama sjećanja, tuge i obiteljskih odnosa. Je li njegov rad na tom filmu utjecao na Vašu odluku da surađujete s njim? Kako je Oke pridonio oblikovanju vizualnog jezika filma?
Sandra Wollner: Da, gledala sam Poslije sunca i film me potpuno obuzeo, no nisam jednostavno pomislila: „Ovo je prekrasno snimljen film, pa želim raditi s osobom koja ga je snimila.“ Zainteresiralo me to što sam iza kamere osjetila određeni stav, način promatranja ljudi, udaljenosti, sjećanja i onoga što slika može prešutjeti. To mi se činilo vrlo bliskim onome za čime sam i sama tragala.
Kad smo se Gregory i ja upoznali, vrlo je brzo postalo jasno da su nam važne slične stvari. Nikada ne bih s nekim radila naslijepo samo zato što je snimio izvrstan film. Važni su mi bili naši razgovori i osjećaj da zajedno možemo propitivati film. Gregory je i sam scenarist i redatelj, pa se naš rad rijetko svodio samo na pitanje gdje postaviti kameru. Istodobno sam već tijekom pisanja imala prilično jasnu predodžbu o nekim vizualnim rješenjima, osobito o upotrebi objektiva i zumiranju, o tom pomalo nedopuštenom osjećaju promatranja ljudi izdaleka, dok smo im istodobno na neki neobičan način vrlo blizu.
U filmu se pojavljuju sekvence obiteljskih fotografija i kućnih videosnimki, ali i prizori nalik Minecraftu. Zašto vam je bilo važno spojiti ta dva vrlo različita vizualna oblika te po čemu se oni razlikuju, ali i međusobno nadopunjuju unutar priče?
Sandra Wollner: Za mene oni nisu toliko različiti koliko se možda na prvi pogled čini. I jedno i drugo prostori su u kojima mrtvi mogu nastaviti postojati u nekom obliku. Obiteljske fotografije i kućne videosnimke očiti su spremnici sjećanja, ali u njima postoji i nešto neobično jer čuvaju ljude, a zapravo ih ne mogu sačuvati. Možda je ostala neka gesta ili lice, ali osobe više nema; sve je na neki način prazno i na vama je da sami ispunite ono što nedostaje.
Igra je artificijelnija, ali postaje još jedan oblik prostora sjećanja. Jessie ju je nekoć igrala, a sada Melli nakon nje ulazi u taj svijet. On ima vlastite krajolike, pravila i mehanizme preživljavanja, a upravo zato što je tako očito konstruiran može postati neobično metafizički. Svidjela mi se ideja da jedan digitalni, gotovo naivni svijet može postati tako sablastan, ne zato što je čaroban, nego zato što ga je tako snažno oblikovala odsutnost osobe koja ga je stvorila.
Mia Laura Jurčić
Intervju je originalno objavljen u magazinu Daily Sarajevo Film Festivala
O autoru
