Dopadljiva romantična komedija redatelja Willa Glucka svoju najveću snagu pronalazi u laganom humoru, brzoj dinamici i kemiji između Monice Barbaro i Calluma Turnera. Iako intrigantni distopijski okvir nije do kraja iskorišten, film je dovoljno šarmantan, zabavan i drugačiji da ostavi sasvim ugodan dojam.
Will Gluck američki je redatelj, scenarist i producent koji se afirmirao kao jedno od prepoznatljivih imena suvremene američke komedije. Širu publiku osvojio je hitom Cura na lošem glasu (Easy A, 2010.), u kojem je pokazao sklonost brzom ritmu, modernom humoru i likovima koji djeluju prirodno u svom kaotičnom svijetu. Uspjeh je potvrdio romantičnom komedijom Veza bez obaveza (Friends with Benefits, 2011.), gdje je dodatno izbrusio svoj prepoznatljivi stil živih dijaloga i energične dinamike među glumcima.
Scenarij s “The Black List”
Godine 2014. snimio je film Annie koji se temelji na istoimenom kultnom broadwayskom mjuziklu. Nakon dva uspješna animirano-igrana filma Petar Zecimir (Peter Rabbit, 2018. i 2021.) vratio se romantičnoj komediji naslovom Samo ne ti (Anyone But You, 2023.), koji je postao globalni hit. Treba reći da se zbog dosljednog stila i prepoznatljive ritmičnosti, Gluck se smatra jednim od ključnih autora američke komedije posljednjih petnaestak godina.
U naša kina stigao je njegov najnoviji film Samo jedna noć (One Night Only, 2026.), još jedna romantična komedija u kojoj se Gluck ponovno vraća žanru koji itekako dobro poznaje. Scenarij filma napisao je Travis Braun, koji je do sada radio na televizijskim i animiranim serijama. No njegov ulazak u dugometražni igrani film donosi jednu zanimljivost. Naime, scenarij za ovaj Gluckov film našao se na godišnjoj listi najzanimljivijih neproduciranih scenarija u Hollywoodu (tzv. The Black List) i to na prvom mjestu.
Radnja filma smještena je u budućnost, u Ameriku, u jedinu noći u godini kada američka vlada ukida zabranu seksa prije braka i daje samcima 12 sati da slobodno uživaju u seksualnim iskustvima. U takvom, pomalo izmijenjenom New Yorku žive Owen (Callum Turner), vlasnik pizzerije koji je upravo ostao bez djevojke, i Allie (Monica Barbaro), pjevačica reklamnih džinglova frustrirana svojom karijerom i željna provoda. Oboje u grad izlaze s nadom da će pronaći nekoga za jednu noć, no uskoro shvaćaju da možda traže nešto više od prolaznog susreta.
Kada se upoznaju, među njima se odmah pojavi iskra, ali niz nesporazuma i neočekivanih situacija neprestano ih razdvaja. Dok svatko od njih prolazi kroz vlastitu noćnu avanturu i susreće različite potencijalne partnere, njihovi se putevi iznova ukrštaju. Svaki novi susret pritom ih sve više približava ideji da ono što zapravo traže možda nije daleko od njih. Owen i Allie tako kroz kaotičnu noć pokušavaju pronaći ljubav u svijetu koji im je te večeri ponudio bezbroj drugih mogućnosti.
Seksepil i karizma Monice Barbaro
Samo jedna noć je dopadljiva romantična komedija koja svoju najveću snagu pronalazi u laganom humoru, brzoj dinamici i kemiji između Monice Barbaro (Autocesta zločina/Crime 101, 2026.) i Calluma Turnera (Vječnost/Eternity, 2025.). Pritom svakako treba naglasiti da je upravo Barbaro najveći adut filma. Njezin Allie je simpatična, karizmatična i dovoljno prirodna da djeluje stvarno, a ne kao figura nacrtana po šabloni.
Ono što najviše iznenađuje jest koliko je ona fizički i verbalno brza – daje jednu konstantnu živost filmu svojom pojavom. Tu dodatno treba reći da zahvaljujući stylingu – obučena u kratku haljinu s otvorenim dekolteom – dodatno zrači dozom privlačnosti i magnetizmom. Jasno je da njezin lik nije to uloga koja traži dubinu, ali ona joj daje dovoljno nijansi da Allie ne ostane samo simpatičan lik.
Callum Turner joj je dobar glumački partner, posebno u scenama u kojima njegov pomalo nespretan i suzdržan nastup dolazi do izražaja. Njegov lik nema Barbarinu neposrednost, ali upravo taj kontrast dobro funkcionira jer stvara prostor za prirodnu i duhovitu dinamiku između njih dvoje. Kemija s Turnerom funkcionira bez napora, pa njihov odnos djeluje spontano i prirodno, a ne kao obavezni žanrovski zadatak. Njihove zajedničke scene najbolje pokazuju koliko film dobiva kada se osloni na njihovu energiju, umjesto na unaprijed zadane romantične obrasce.
Nakon što je u Bob Dylan: Potpuni neznanac (A Complete Unknown, 2024.) utjelovila Joan Baez i time zaslužila nominaciju za Oscara, jasno je da Monica Barbaro ima prirodnu vezu s glazbom – i u ovom filmu pjeva. No ovdje je to u puno manjem opsegu, ali dovoljno da to pokaže. Time je još jednom potvrdila da nema problema s tim kada uloga to od nje traži.
Intrigantni distopijski svijet
Humor se nameće kao jedan od pokretačkih elemenata filma. Gluck stalno ubacuje male gegove, kratke cameo pojave i vizualne šale koje drže ritam živim. Tako se u nekoliko scena pojavljuju se i poznata lica – primjerice Glen Powell i Sydney Sweeney – većinom kroz fotografije, što dodatno pojačava razigran ton filma. Neki od tih trenutaka funkcioniraju kao neočekivano duhovito osvježenje pa postaju dio same šale.
Film pritom vrlo dobro zna koliko je njegova premisa apsurdna i upravo to pretvara u jedno od svojih glavnih komičnih oružja. Gluck ne pokušava pretjerano objašnjavati taj neobični svijet, nego dopušta da njegovi likovi prihvate potpuno bizarna pravila kao nešto sasvim normalno. Upravo ozbiljnost s kojom likovi pristupaju toj apsurdnoj situaciji često proizvodi humor, jer film ne mora dodatno naglašavati koliko je sve oko njih pomaknuto. U tome se krije i dio njegova šarma – što se manje trudi opravdati vlastitu ludost, to prirodnije djeluje njegova razigranost.
Sam distopijski okvir filma djeluje vrlo intrigantno, kao lagana žanrovska varijacija na ideje koje su u filmskom serijalu Pročišćenje (The Purge) bile radikalnije postavljene. Gluck se pritom očito naslanja na tradiciju “noćnih odiseja” – poput U sitne sate (After Hours, 1985.) Martina Scorsesea ili Besana noć (Into the Night, 1985.) Johna Landisa – gdje se likovi kroz jednu kaotičnu noć sudaraju s nizom apsurdnih situacija.
Taj svijet ostaje tek naznačen – dovoljno je zanimljiv da privuče pažnju, ali on je tu više kao odskočna daska za radnju nego motiv kojim bi se film trebao više pozabaviti. Umjesto njegove dublje analize film ga podređuje predvidljivoj rom‑com strukturi i emocionalno urednom tonu. Dojam je da bi se njegovim razrađenijim prikazom dodatno pojačao apsurd i iskoristio potencijal noćnog kaosa. Prostora za to je definitivno bilo, no film i ovako ostaje dovoljno razigran.
Dovoljno šarmantan, zabavan i drugačiji
Samo jedna noć je dopadljiv i lagan rom-com koji poznatoj formuli daje svježinu smještajući je u neočekivan svijet. Redatelj Will Gluck pritom ne pokušava od te radnje napraviti nešto jako ozbiljno, nego je koristi kao okvir za jednu neobičnu ljubavnu priču. Upravo zbog toga film najviše dobiva kada se prepusti svojim likovima, njihovoj energiji i situacijama u koje ih jedna noć neprestano uvlači. U toj neobičnoj kombinaciji romantične komedije, noćne odiseje i blage društvene satire krije se dio njegova šarma.
Ovo Gluckovo ostvarenje je opuštena i razigrana zabava koja ne traži previše od gledatelja. Karizma Monice Barbaro, dobra kemija s Callumom Turnerom i niz duhovitih situacija pružaju sasvim dovoljno elemenata za simpatičan rom-com s pomaknutim žanrovskim okvirom. Bez obzira na to što nije iskorišten puni potencijal njegove zanimljive premise, film Samo jedna noć uglavnom je dovoljno šarmantan, zabavan i drugačiji da ostavi sasvim ugodan dojam.
