Drama Romería redateljice Carle Simón prirodni je nastavak njezine autobiografske linije, ali s novom zrelošću. Ovo možda nije film koji će osvojiti svakoga, ali je onaj koji ostaje vjeran vlastitom ritmu i senzibilitetu. Svoju snagu gradi na tišini, gestama i emocionalnoj suzdržanosti. U glavnoj ulozi je debitantica Llúcia Garcia, koja zaslužuje svaku pohvalu za svoju izvedbu.
Drama Romería (2025.) premijerno je prikazana na festivalu u Cannesu prošle godine gdje se natjecala u službenoj konkurenciji za nagradu Zlatna palma, a svoj je put vrlo uspješno nastavila i na ostalim međunarodnim festivalima diljem svijeta. Treba istaći da je film dobio čak šest nominacija za prestižnu španjolsku nagradu Goya – najcjenjeniju filmsku nagradu u Španjolskoj – među ostalima i u kategorijama za najbolju režiju i adaptirani scenarij. Svemu dodajmo i pet nominacija Udruženja filmskih scenarista Španjolske.
Dokazana autorica
Scenarij i režiju filma potpisuje katalonska autorica Carla Simon, kojoj je ovo treći dugometražni film u karijeri. Već svojim debitantskim ostvarenjem Ljeto 1993. (Estiu 1993, 2017.; engleski naslov: Summer 1993.) skrenula je pažnju na sebe. Za njega je osvojila niz nominacija i priznanja a posebno valja izdvojiti nagradu Goya za najboljeg novog redatelja te nagradu za najbolji prvi film i Grand Prixa žirija Generation Kplus za najbolji dugometražni film na Berlinaleu.
Kao autorica potvrdila se i svojim drugim ostvarenjem Alcarràs (2022.), za koji je osvojila Zlatnog medvjeda u Berlinu i time ušla u povijest kao prva redateljica čiji je film na katalonskom jeziku osvojio tu nagradu. Također, uz brojne festivalske nominacije i nagrade, ovaj film redateljice Simon bio je nominiran za Europsku filmsku nagradu u kategorijama najboljeg europskog filma i scenarija te je predstavljao Španjolsku u utrci za Oscara (no nije ušao u užu konkurenciju).
Njezin najnoviji film Romería temeljeni se na pismima Neus Pipó, majke Carle Simon koja je 1993. godine umrla od AIDS-a kad je Carli bilo šest godina. Redateljica se njezinim pismima već bavila u kratkom filmu Lagune (2016.), koji je temeljen upravo na ostavljenim majčinim pismima. Tako radnja filma prati osamnaestogodišnju Marinu (Llúcia Garcia), koja je još kao dijete ostala siroče. Ona mora otputovati na španjolsku obalu Atlantskog oceana kako bi od bake i djeda s očeve strane koje nikad nije upoznala dobila potpis za školsku stipendiju.
Tijekom boravka na obali ona upoznaje niz tetki, ujaka i rođaka, nesigurna u to hoće li ju oni u konačnici prihvatiti ili odbiti. Davno zakopane emocije počinju se buditi, oživljavajući nježnost i otkrivajući neizrečene rane vezane uz prošlost, a Marina slaže fragmentirane i često kontradiktorne uspomene na roditelje kojih se jedva sjeća…
Slojevita studija sjećanja
Autorica Carla Simón i ovim svojim ostvarenjem ponovno pokazuje iznimnu sposobnost hvatanja tihih, krhkih emocionalnih stanja koja se ne izgovaraju, nego se osjećaju u načinu na koji likovi dišu i reagiraju jedni na druge. Najuvjerljiviji je upravo u obiteljskim susretima, u trenucima koje njezina glavna junakinja Marina dijeli s rodbinom i kroz koje postupno otkriva tko su joj roditelji zapravo bili. Tu se najjasnije vidi Marinin pokušaj da pronađe svoje mjesto u svijetu kao kći roditelja oboljelih od AIDS‑a – borba koju film prikazuje s nježnom suzdržanošću. Film zapravo funkcionira kao jedna slojevita studija sjećanja, podijeljena u nekoliko poglavlja (dana).
U toj strukturi osjećaji se otvaraju postupno, kroz ponašanje likova, bez potrebe za naglašenim dramatskim akcentima. Simón pritom ostaje vjerna suptilnosti, dopuštajući da emocija izranja iz sitnih gesta i međusobnih odnosa, a ne iz eksplicitnih naglasaka. Treba istaknuti da film uspijeva ostati intiman i u trenucima kada se bavi širim temama poput gubitka, identiteta i nasljeđa. U tom smislu, Romería djeluje kao prirodni nastavak redateljičine autobiografske linije, ali s novom zrelošću u načinu na koji pristupa boli i sjećanju. Posebnu pohvalu joj treba uputiti zbog njezine sposobnosti da izbjegne patetiku, iako se bavi izrazito emotivnim materijalom.
Simón ovim filmom potvrđuje svoju iznimnu vještinu rada s neprofesionalnim i mladim glumcima, što se posebno vidi u nastupu Llúcie Garcije, kojoj je ovo prva filmska uloga, a koja obiteljske prizore nosi s iznenađujućom prirodnošću. Kamera se kreće nenametljivo, kao još jedan član obitelji, hvatajući spontane trenutke koji djeluju nerazrađeno i prirodno.
Takav pristup rezultat je i jasne suradnje s direktoricom fotografije Hélène Louvart, koju filmofili poznaju i po radu na nagrađivanom filmu Murina (2021.) hrvatske redateljice Antonete Alamat Kusijanović. U svojoj režiji Simón se ne boji ostaviti kadar da traje, dopuštajući da se emocija razvije prirodno, bez žurbe. Rezultat je niz scena koje djeluju istodobno intimno i univerzalno, kao da gledamo nešto što se moglo dogoditi u bilo kojoj obitelji.
Osobna priča
Vizualni identitet filma oblikuje se i kroz povremeno ubacivanje Marinih video‑snimki, koje unose dojam krhkosti i rasutih sjećanja, a Louvart ih koristi bez naglašene stilizacije. Takav postupak daje filmu i izraženu dokumentarističku notu te produbljuje njegove emocionalne i tematske slojeve.
No, bez obzira na to što film ima snažnu emocionalnu jezgru, njegova narativna struktura povremeno djeluje neujednačeno, osobito zbog podjele na nekoliko poglavlja koja nisu uvijek potpuno povezana. U tim prijelazima osjeti se određena neujednačenost, što ponekad narušava protočnost radnje. Treba napomenuti da srednji dio filma posebno pati od sporijeg ritma, a dojam je da priča nakratko gubi fokus i energiju te djeluje razvučeno.
Glumačka postava u Romeríi funkcionira iznimno uvjerljivo. Već spomenuta Llúcia Garcia, u svojoj prvoj filmskoj ulozi, gradi jednostavnu i uvjerljivu izvedbu koja se prirodno uklapa u ton filma. Što se tiče ostatka glumačke ekipe, treba posebno istači da vrlo uvjerljivo nose napetosti i neizgovorene emocije, oslanjajući se na geste i poglede umjesto na dijalog.
Za ovaj film važno je dodati i to da je redateljica Carla Simón odrasla u velikoj obitelji punoj priča koje su oblikovale njezin senzibilitet. Otac joj je preminuo kad su joj bile tri godine, a majku je izgubila sa šest, oboje zbog AIDS‑a. Nakon majčina sprovoda izgubila je kontakt s obitelji s očeve strane, a ponovno ih je susrela tek godinama kasnije, kada je za upis na fakultet trebala pribaviti smrtne listove roditelja. Upravo su ti osobni lomovi i udaljenosti postali temelj njezina interesa za obiteljske veze, sjećanja i tihe emocionalne pukotine koje je prenijela u ovaj film.
Promišljen i iskren film
Romería je jedan od onih filma koji svoju snagu gradi na tišini, gestama i emocionalnoj suzdržanosti, nudeći gledatelju prostor da sam ispuni praznine između prizora. Iako povremeno pati od neujednačene strukture i sporijeg ritma, njegova intimnost ostaje dosljedna od početka do kraja. Scenaristica i redateljica Carla Simón i ovdje se oslanja na svoj prepoznatljivi pristup, ali ga razvija s novom zrelošću i većom sigurnošću u dugim, nenametljivim prizorima.
Film uspijeva spojiti osobnu priču s univerzalnim temama, stvarajući atmosferu koja će ostati u nekim gledateljima i nakon završnih kadrova. Unatoč povremenim dramaturškim slabostima, film ostavlja dojam promišljenog i iskrenog filma koji ne traži brze odgovore. Kritička recepcija to potvrđuje: na stranici Rotten Tomatoes film trenutačno ima 87% pozitivnih ocjena, temeljenih na četrdeset profesionalnih osvrta.
Takav rezultat pokazuje da je riječ o naslovu koji je snažno odjeknuo među kritičarima, osobito zbog svoje emotivne autentičnosti. Romería možda nije film koji će osvojiti svakoga, ali je film koji ostaje vjeran vlastitom ritmu i senzibilitetu. Također, njime se Carla Simón još jednom potvrdila kao jedna od najzanimljivijih autorica suvremenog europskog filma.
O autoru
