Redatelj André Øvredal pokazuje da je pravi majstor u stvaranju napetosti i straha, koju gradi posežući za “klasičnim” elementima – zvukom i sjenom. Njegov novi horor ima mana ali se izdvaja od standardnih naslova sličnog ranga. Riječ je o low‑budget filmu koji neće promijeniti žanr niti postati novi klasik, ali pokazuje da se i s ograničenim sredstvima može napraviti vrlo solidan horor.
Norveški redatelj André Øvredal već je godinama jedno od najprepoznatljivijih imena modernog horora, autor koji spaja atmosferu, preciznu režiju i vrlo jasnu žanrovsku viziju. Širu je publiku osvojio kultnim found‑footage hitom Lovac na trolove (Trolljegeren, 2010.; Troll Hunter (2010.), koji je odmah pokazao njegovu sklonost kombiniranju folklora, napetosti i humora. Međunarodni proboj doživio je s filmom Obdukcija Jane Doe (The Autopsy of Jane Doe, 2016.), jednim od najhvaljenijih horora desetljeća, poznatim po klaustrofobičnoj atmosferi i izvanrednoj kontroli ritma.
Autor koji horor tretira ozbiljno
Uslijedile su Jezive priče iz mraka (Scary Stories to Tell in the Dark, 2019.), adaptacija popularne književne serije, u kojoj je Øvredal još jednom dokazao da zna graditi stravu kroz detalj, zvuk i sugestiju. Režirao je i vizualno dojmljiv Posljednje putovanje Demetra (The Last Voyage of the Demeter, 2023.), solidnu i mračnu reinterpretaciju poglavlja iz Drakule (Dracula, 1897.) autora Brama Stokera, u kojoj se oslanja na sporogoreću napetost i atmosferu beznađa.
Øvredal je poznat po tome da horor tretira ozbiljno, kao prostor za istraživanje mitologije, ljudskog straha i neizgovorenih trauma. Njegovi filmovi često počivaju na jednostavnim premisama, ali ih razvija s velikom pažnjom prema prostoru, zvuku i ritmu. Upravo zato se smatra jednim od najdosljednijih i najinventivnijih žanrovskih autora današnjice.
Njegov najnoviji film Putnik (Passenger, 2026.) stigao je nedavno u naša kina. Njegov scenarij potpisuju T.W. Burgess i Zachary Donohue. Burgess je britanski književni i strip autor poznat po stvaranju nadnaravnih serijala poput Ghoster i Photoghasts, kao i po naslovima Early Haunts i Mister Howl. Često radi na grafičkim novelama, stripovima i igrama koje se bave duhovima i horor‑motivima, što ga jasno pozicionira kao autora specijaliziranog za atmosferičnu stravu. Donohue je američki scenarist i redatelj najpoznatiji po psihološkom hororu The Den (2013.) te TV seriji The Unknowable (2022.).
U središtu priče su mladi par Maddie (Lou Llobell) i njezin partner Tyler (Jacob Scipio), koji napuštaju New York u potrazi za novim početkom. Odlučili su živjeti na cesti, u pomno opremljenom kombiju. U početku su oboje oduševljeni tom zamisli, punoj putovanja i druženja sa sličnim ljudima na okupljanjima poput “Burning Vana”. No, jedne večeri svjedoče stravičnoj nesreći i taj događaju im potpuno mijenja putovanje a i živote.
Vrhunska napetost i nelagoda
Njihov kombi je “obilježen” a oni vrlo brzo shvate da s mjesta nesreće nisu otišli sami, već da ih prati demonska sila imena “Putnik”. Pomoć pokušavaju pronaći od Dianne (Melissa Leo), koju je Maddi upoznala na jednom okupljanju. Od nje saznaju da Putnik progoni one koji mu se nađu na putu. Kako bi sačuvali svoje živote od demona koji ih prati moraju stići do skrivene kapelice Svetog Kristofora. Maddie i Tyler kreću u očajničku utrku prema tom mjestu, dok ih Putnik neprestano napada i pokušava odvojiti jedno od drugoga.
Redatelj Øvredal pokazuje da je pravi majstor u stvaranju napetosti i straha. Iako film sadrži nekolicinu odličnih jump scareova, on se ne oslanja na njih. Ide sasvim drugim putem te atmosferu napetosti i nelagode gradi posežući za “klasičnim” elementima – zvukom i sjenom. I mora ga se pohvaliti jer je u potpunosti uspio u svom naumu da pokaže da je prijetnja konstantno prisutna.
Element otvorene ceste kao prostora nelagode odlično je iskorišten pa rutina vožnje postaje stalni podsjetnik na ranjivost likova. Noćne dionice i prazna parkirališta stvaraju osjećaj izolacije koji pojačava napetost i daje nelagodi i strahu dodatnu težinu (odlična scena na parkiralištu teretane kada Maddie korača prema kombiju). Tu je Øvredal s lakoćom demonstrirao kako se sigurnost može pretvoriti u prijetnju bez potrebe za velikim efektima.
Dobra je stvar da je ritam filma stabilan i da se kreće dovoljno sigurno pa gotovo da i nema praznog hoda. Dinamika je dobro raspoređena, s jasnim izmjenama mirnijih i napetijih dionica koje su dovoljno snažne da pažnja s filma ne pobjegne. Iako se oslanja na poznate obrasce, ritam je dovoljno čvrst da priča nikad ne izgubi fokus.
Neiskorištena mitologija
Negativac “Putnik” odlično funkcionira i to ponajviše zahvaljujući svojoj jednostavnosti: ne govori, ne objašnjava se i ne nudi motiv, nego djeluje kao čista, stalna prijetnja. Njegova statičnost i način na koji ulazi u kadar stvaraju dojam nečega starijeg od same priče, gotovo folklornog entiteta ceste. Vizualno je vrlo efektan – blijedo lice, ukočenost i tišina daju mu težinu koja se ne postiže efektima, nego prisutnošću.
U nekoliko scena, posebno kada ga vidimo “iz daleka”, podsjeća na lik Michaela Myersa iz kultnog horor klasika Johna Carpentera Noć vještica (Halloween,1978), što je najupečatljivije u sceni u šumi, u sjeni i svjetlu trepćućih žmigavaca automobila. Kad je on u kadru osjećaj straha i strave naglo raste a te scene su doista vrlo upečatljive. Ipak, mora se napomenuti da je kao antagonista snažan, ali da njegova mitologija ostaje tek naznačena.
To ga čini više idejom nego potpuno razvijenim likom. Razlog tomu je i to što se njegov lik širi i na odličnu ideju o znakovima uz cestu, simbolima koje bi svaki vozač trebao prepoznati i čitati. Međutim, taj je element ostao nedovoljno razrađen, kao da se scenarij nije usudio dublje ući u vlastitu koncepciju. Šteta je što se tom linijom nije više bavilo, jer je upravo ona mogla filmu dati dodatnu razinu i obogatiti cjelokupnu priču.
Lou Llobell (TV serija Foundation, 2021.- 2025.) i Jacob Scipio (Zločesti dečki: Sve ili ništa/Bad Boys: Ride or Die, 2024.) dobro nose film kao par, iako su im likovi prilično tanko napisani. Njihove reakcije na prijetnju djeluju prirodno i uvjerljivo, što pomaže da napetiji prizori funkcioniraju bolje nego što bi se očekivalo s obzirom na skromnu razradu likova. U pojedinim scenama dijalozi među njima zvuče kruto i neuvjerljivo, što više govori o slabostima scenarija nego o njihovoj izvedbi. Pojedinačno, Llobell malo iskače jer uspijeva unijeti pravu dozu ranjivosti i autentičnog straha koji filmu daje emocionalnu sidrišnu točku.
Horor koji zaslužuje pažnju
Putnik pripada u red low‑budget horora, snimljen s budžetom od oko 15 milijuna dolara. Zanimljivo je da je veliki dio tog iznosa film uspio povratiti već tijekom prvog vikenda prikazivanja. U tom razdoblju zaradio je gotovo 15,2 milijuna dolara, što ga odmah svrstava među komercijalno uspješnije horore godine. Takav rezultat pokazuje da publika i dalje reagira na jednostavne, jasno postavljene premise kada su dobro režirane. Iako film ne koristi u potpunosti svoj potencijal, posebno u razradi mitologije i dubljem oblikovanju likova, njegova izvedba ostaje dovoljno čvrsta da drži pažnju.
Režija André Øvredala daje mu stabilnost i atmosferu koja ga izdvaja od standardnih naslova sličnog ranga. Scenarij jest tanak, ali film nadoknađuje dio toga preciznim tempiranjem napetosti i nekoliko doista snažnih scena. Unatoč manama, film uspijeva održati napetost i isporučiti nekoliko upečatljivih trenutaka. Neće promijeniti žanr niti postati novi klasik, ali pokazuje da se i s ograničenim sredstvima može napraviti vrlo solidan horor. Kao takav, zaslužuje pažnju ljubitelja žanra, posebno onih koji cijene atmosferu, napetost i čistu žanrovsku disciplinu.
O autoru
