Novi film Ridleyja Scotta bavi se postapokalipsom, ali odbacuje klasičnu akcijsku formu te se oslanja na meditativni pristup i atmosferu. Odlikuje ga odlična fotografija, no mora mu se prigovoriti da često luta između motiva i tonova. U glavnim ulogama su Jacob Elordi, Josh Brolin, Margaret Qualley i Guy Pearce.
Ridleyja Scotta bez ikakvog problema možemo uvrstiti među redatelje koji će zauvijek ostati upisani u povijest filma. U svojoj dosadašnjoj karijeri snimio je više od trideset cjelovečernjih igranih filmova, a prema IMDb‑u trenutačno ima osam novih projekata u pripremi, gotovo svi u fazi pretprodukcije. Njegova filmografija obuhvaća neke od najutjecajnijih naslova suvremenog filma: Alien (1979.), Istrebljivač (Blade Runner, 1982.), Thelma i Louise (Thelma & Louise, 1991.), Hannibal (2001.), Marsovac (The Martian, 2015.) i, dakako, Gladijator (Gladiator, 2000.).
Adaptacija bestselera
Nakon što smo krajem 2024. godine vidjeli nastavak Gladijatora, Scott nam se vratio filmom Psi pod zvijezdama (The Dog Stars, 2026.), koji je nedavno zaigrao u našim kinima. Temelji se na istoimenom romanu američkog autora Petera Hellera, objavljenom 2012. godine. Po izlasku roman je doživio iznimno pozitivan prijem, postao bestseler te je uvršten među najbolje knjige 2012. godine prema The Atlanticu i San Francisco Chronicleu.
Za adaptaciju su se pobrinuli Christopher Wilkinson i Mark L. Smith, dvojica scenarista s vrlo različitim profesionalnim profilima. Wilkinson je napisao izvornu verziju scenarija, a poznat je kao autor niza biografskih i povijesnih drama, među kojima se ističu Nixon (1995.), koji mu je donio nominaciju za Oscara, Ali (2001) i Žrtva pješaka (Pawn Sacrifice, 2014). Smith je pak oblikovao finalnu verziju scenarija, a među njegove najznačajnije radove svakako treba uvrstiti naslove Povratnik (The Revenant, 2015.), Operacija Overlord (Overlord, 2018.) i Twister 2 (Twisters, 2024.).
Radnja filma smještena je u 2035. godinu i čovječanstvo je gotovo izbrisano nakon razorne pandemije. Hig (Jacob Elordi), koji je preživio virus, živi u izoliranom hangaru u Coloradu sa svojim psom Jasperom i bivšim marincem Bangleyjem (Josh Brolin), koji mu je postao partner u preživljavanju. Dane ispunjava radom na avionima, povremeno odlazeći Cessnom kako bi obišao opustjeli svijet, nabavio osnovne potrepštine i usput posjetio preživjele u okrugu.
Njegov krhki osjećaj nade probudi se kada uhvati tajanstvenu radijsku transmisiju, što ga potakne da napusti sigurnost hangara i krene u potragu za izvorom signala. Zbog kvara se sruši u divljini, gdje upoznaje rančera Popsa (Guy Pearce) i njegovu kćer, Cimu (Margaret Qualley). Dok se među njima stvara nova povezanost, Hig se mora suočiti s brutalnim svijetom u kojem haraju nasilni Reapersi (hrv.: žeteoci), ali i s vlastitom potrebom da vjeruje da negdje još postoji život vrijedan pronalaska.
Akcija kao dekoracija
Iako se film bavi postapokalipsom, ovo nije klasični akcijski survival kakve poznajemo iz, primjerice, serijala Mad Max. Umjesto neprekidne dinamike i spektakla, Scott bira sporiji, prigušeniji ritam koji naglasak stavlja na atmosferu i emocionalnu izolaciju. Veliki dijelovi filma funkcioniraju kao tiha meditacija o samoći, gubitku i potrazi za smislom u svijetu koji se raspao.
No to ne znači da u filmu nema akcije. Ona je prisutna, ali svedena ponajprije na funkciju dekoracije koja naglašava svijet obilježen nasiljem i neprestanim preživljavanjem. Unatoč tome što akciju koristi štedljivo, Scott okršaje i kratke pucnjave režira s potpunom sigurnošću, stvarajući trenutke koji imaju sasvim dovoljnu težinu.
U takvom, hladnijem vizualnom okviru dolazi do izražaja i humaniji sloj priče. Unatoč mračnom okruženju, film zadržava određenu emotivnu toplinu i nit nade koja se provlači kroz odnose likova. Kroz taj se okvir jasno prelama unutarnji sukob između čistog, hladnog preživljavanja u izolaciji i iskonske ljudske potrebe za kontaktom, zajednicom i smislom. Likovi su prikazani s dozom ranjivosti koja se probija kroz surovost svijeta, što priči daje dodatnu autentičnost.
Vizualni identitet filma izrazito je snažan, ponajprije zahvaljujući vrlo dojmljivoj fotografiji oskarovca Erika Messerschmidta (Mank, 2021.) koja donosi izvanredne široke zračne kadrove. Prelijepi planinski pejzaži i široki pogledi iz zraka jasno definiraju prostor u kojem se priča odvija. Oni ujedno fasciniraju i zastrašuju, jer kroz ljepotu pejzaža istovremeno naglašavaju potpunu usamljenost čovjeka u ispražnjenom svijetu.
Napetost koja fali
Filmu se mora prigovoriti da često luta između motiva i tonova, što rezultira neujednačenim fokusom koji razbija kontinuitet radnje. Unatoč snažnoj atmosferi, film ne uspijeva ponuditi ništa bitno novo unutar žanra, pa pojedini segmenti djeluju već viđeno. Također, priča povremeno zastaje na mjestima koja ne doprinose razvoju likova ni tematskoj jezgri, čime se gubi ritam koji bi je trebao nositi. Zbog toga film ostavlja dojam da se više oslanja na ugođaj nego na čvrsto vođenu priču.
Već spomenuti sporiji ritam zasigurno će zasmetati dijelu publike, osobito onima koji od Scotta očekuju energičniji, akcijski pristup. Film se kreće polako, ali ta sporost ponekad toliko prevlada da gledatelju može izazvati dosadu. Jedna konstantna doza napetosti, ona koja bi trebala priču držati živom, definitivno nedostaje.
Treba reći da su glavni likovi, koje tumači trojka J. Elordi – J. Brolin – M. Qualley, dobili dovoljno prostora da se njihovi karakteri jasno oblikuju. No isto se ne može reći za sporedne likove, među kojima je i lik Guy Pearcea (Ink, 2026.), koji su obrađeni vrlo površno i svedeni na gotovo jednodimenzionalne figure. Zbog toga djeluju više funkcionalno nego stvarno dramaturški.
Što se tiče glume, treba reći da Jacob Elordi (Orkanski visovi/Wuthering Heights, 2026., Frankenstein, 2025.) nosi film. Vrlo je prirodan i uvjerljiv u prikazu čovjeka koji nosi više nego što pokazuje. Dok je on karakterno smiren, Josh Brolin (Trenutak nestajanja/Weapons, 2025., Trkač /The Running Man, 2025.) unosi prijeko potrebnu “sirovost” u svoj nastup, što i ne iznenađuje jer je ovo upravo onaj tip uloge koji mu savršeno odgovara. Margaret Qualley (Nasljedstvo s predumišljajem/How to Make a Killing, 2026.) nenametljiva je, ali emotivno jasna, i daje priči dodatnu dozu humanosti, ali i topline koja lijepo kontrira hladnijem tonu filma.
Sporiji, intimniji i znatno osobniji
Ridley Scott u Psi pod zvijezdama odbacuje klasičnu akcijsku formu, a oslanja se na meditativni pristup i atmosferu. To je izbor koji definitivno neće odgovarati svakome. Umjesto adrenalina, Scott nudi tiho promišljanje o tome što ostaje od čovjeka kada se svijet uruši. Tako se bavi etikom u ekstremnim okolnostima, ali i potragom za unutarnjim mirom koji se rađa iz gubitka. U središtu svega nalazi se ideja nade, one tihe i krhke, koja se probija kroz tamu postapokaliptičnog okvira. Upravo ta nit daje filmu emotivnu vrijednost koja nadilazi žanrovske okvire.
Scott ovdje daje film na koji nismo navikli – sporiji, intimniji i znatno osobniji. To je istodobno njegova najveća snaga i najveći rizik. Oni koji prihvate taj ritam pronaći će u filmu dovoljno prostora za razmišljanje i emotivnu rezonancu. Oni drugi vjerojatno će ostati s dojmom da je priča mogla biti čvršće vođena. No bez obzira na te podijeljene dojmove, Psi pod zvijezdama ne boji se postaviti pitanje što nas, kao ljude, drži živima kada sve ostalo nestane.
O autoru
