Crnohumorni psihološki trileri redateljice Rebecce Zlotowski intrigantno je, elegantno i nenametljivo ostvarenje koje se gleda s užitkom. Iako film nije bez nedostataka, njegova atmosfera i glumačke izvedbe ostavljaju snažniji dojam od strukturalnih slabosti. Prirodna karizma glumice Jodie Foster najveći je mamac i njegova najjača karika.
Francuska redateljica Rebecca Zlotowski još dok je radila na svom redateljskom debiju, filmu Dear Prudence (2010.), željela je da jednu od uloga u filmu odigra dvostruka oskarovka Jodie Foster (Optužena/The Accused, 1988., Kad jaganjci utihnu/The Silence of the Lambs, 1991.) ali to se nije dogodilo. No, želja joj se ostvarila petnaest godina poslije, filmom Privatni život (Vie privée, 2025.; engleski naslov: A Private Life), gdje slavnu američku glumicu možemo vidjeti u glavnoj ulozi.
Scenarij iz scenarija
Ovaj crnohumorni psihološki triler premijerno je prikazan konkurencije na festivalu u Cannesu prošle godine i to izvan konkurencije. Film je s redovnom kino distribucijom u Francuskoj krenuo krajem studenog prošle godine gdje ga je do danas pogledalo gotovo 700 tisuća ljudi. Svoju hrvatsku premijeru imao je u kolovozu prošle godine kada je službeno otvorio Rab Film Festival te je bio jedan od najposjećenijih naslova festivala.
Redateljica Zlotowki scenarij za film napisala je s dugogodišnjom prijateljicom Annom Bereset, koja je napisala vlastiti scenarij naslova Liliane Steiner. Ta se priča vrtjela oko psihijatrice i njezine pacijentice koja je počinila suicid, a glavna tema je bila povezanost njihovih prošlih života iz čega proizlazi doktoričin dubok osjećaj za empatijom u vezi gubitka. Taj scenarij Zlotowki je preradila tako da glavni lik započinje osjećati krivnju u vezi pacijentičine smrti te započinje istraživati je li se zbilja radilo o samoubojstvu.
Tako film prati psihijatricu Lillian (Jodie Foster) koja nakon iznenadne smrti svoje pacijentice Paule (Virginie Efira) počinje sumnjati da se ne radi o samoubojstvu, nego o ubojstvu. Osjećaj krivnje zbog mogućeg profesionalnog propusta potiče je da se sve dublje uplete u Paulin privatni život, prateći tragove koji je vode od obične sumnje do opsesivne istrage i hipnoze. Njezinu nesigurnost dodatno pojačava pacijent Pierre (Noam Morgensztern), koji tvrdi da mu terapija nije pomogla i da je svoje probleme riješio uz pomoć vidovnjakinje i seansi hipnozom, što Lillian dovodi u pitanje vlastitu stručnost.
Istodobno pokušava održati krhki odnos sa sinom Julienom (Vincent Lacoste). Nakon što joj provale u ordinaciju, u svoju kaotičnu istragu uvlači i bivšeg supruga Gabriela (Daniel Auteuil). U njezinim očima glavni osumnjičeni postaje Paulin suprug Simon (Mathieu Amalric), čovjek koji, čini se, vodi dvostruki život s drugom ženom i djetetom skrivenima izvan Pariza. Kako se njezina potraga za istinom pretvara u opsesiju, granica između profesionalne dužnosti i osobne paranoje postaje sve tanja.
Hommage psihološkom trileru
Glavna odlika filma Privatni život je da vrlo brzo uspostavlja atmosferu koja podsjeća na klasične psihološke trilere, s naglaskom na neizvjesnost i tihu paranoju koja se polako uvlači pod kožu. Treba posebno naglasiti da redateljica Zlotowski da vrlo vješto priziva duh filmova Alfreda Hitchcocka putem svojih kadrova. Tako se, primjerice, u filmu često pojavljuje motiv spiralnog stubišta, što će bolje poznavatelje filma odmah podsjetiti na njegov slavni naslov Vrtoglavica (Vertigo, 1958.).
Napetost se gradi polako, gotovo neprimjetno, sve dok se ne pretvori u gustu mrežu sumnji i pretpostavki. Film se poigrava granicom između stvarnosti i subjektivnog doživljaja, prepuštajući gledatelja stalnoj dvojbi što je istina, a što projekcija. U tom smislu, atmosfera je istodobno elegantna i uznemirujuća, baš kao u najboljim klasicima žanra. Sve to čini da film djeluje kao suvremeni hommage psihološkom trileru, ali s jasnim autorskim potpisom.
Mala mana filma je da povremeno pati od neujednačenog ritma, što je vidljivo u srednjem dijelu gdje se radnja nakratko usporava. Neki prizori traju dulje nego što je potrebno, dok drugi prolaze prebrzo, ostavljajući dojam da se narativ ne razvija uvijek istim tempom. Ipak, te oscilacije ne narušavaju cjelokupni dojam, jer atmosfera i glumačke izvedbe drže pažnju gledatelja.
Redateljica se više oslanja na psihološku napetost nego na klasičnu dinamiku trilera, što ponekad može djelovati kao zadrška. No upravo ta sporost omogućuje da se likovi razvijaju i da se naglasi njihova unutarnja borba (pogotovo onaj Jodie Foster). Kada film ponovno ubrza, prijelazi su (ipak) dovoljno glatki da ne djeluju naglo. Kratko rečeno, ritam je možda nepravilan, ali nikada ne postaje prepreka uživanju u filmu.
Nominacija za Lumiera
Unatoč pomalo mračnijoj tematici, film iznenađujuće često pronalazi prostor za humor, i to onaj “pravi”, inteligentni, gotovo neprimjetni. On najviše dolazi do izražaja u trenucima kada se pojavi Daniel Auteuil (Predivan život/La belle époque, 2019., Djevojka na mostu/ La fille sur le pont, 1999.; engleski naslov: Girl on the Bridge) čija prisutnost unosi laganu ironiju i toplinu. Njegov lik služi kao svojevrsni kontrapunkt Lillianinoj rastućoj tjeskobi, pa njihove zajedničke scene djeluju kao kratki predah od napetosti.
Mora se reći da Jodie Foster u ovom filmu pruža jednu od svojih najintrigantnijih i najkvalitetnijih izvedbi posljednjih godina. Prije svega glumi na francuskom, jeziku koji savršeno govori jer je devet godina pohađala privatnu školu Lycée Français de Los Angeles, koja je posvećena dvojezičnom obrazovanju. Tijekom godina svoje karijere, ona je zbog svog tečnog francuskog već nastupila u nekoliko filmova francuske produkcije, a učestalo snima i vlastite francuske dijaloge za svoje filmove snimljene na engleskom jeziku (u Francuskoj se svi igrani filmovi uredno sinkroniziraju prije početka njihovog prikazivanja).
U ovom filmu ona gradi lik žene koja je istodobno autoritativna i krhka, profesionalno sigurna, ali emocionalno ranjiva. Njezina dikcija, ritam govora i suptilne pauze doprinose autentičnosti lika. Njezina izvedba nosi film i daje mu veliku emocionalnu težinu. Treba posebno istaknuti da je odbila nastupiti u cameo ulozi komedije Šašaviji petak (Freakier Friday, 2025.), koja se snimala u isto vrijeme kad i ovaj film redateljice Zlotowski. Koliko je to bila dobra odluka svjedoči i činjenica da je za svoj nastup bila nominirana u kategoriji najbolje glavne ženske uloge za francusku nagradu Lumiere, i to kao prva američka glumica.
Intrigantno, elegantno i nenametljivo ostvarenje
Filmu Privatni život mora se priznati da je solidno režiran i dovoljno napet da zadrži pažnju od početka do kraja. Trilerska komponenta funkcionira sasvim zadovoljavajuće kroz čitav film a redateljici Rebecci Zlotowski pritom uspijeva spojiti psihološku napetost, ironiju i intimnu dramu u cjelinu koja djeluje svježe i osobno. Istodobno, njezino ostvarenje sadrži i dovoljnu dozu humora (i apsurda) koja ga obogaćuje i koji niti u jednom trenutku ne narušava ozbiljnost priče, nego joj daje dodatnu dimenziju i lakoću.
Iako film nije bez nedostataka, njegova atmosfera i glumačke izvedbe ostavljaju snažniji dojam od strukturalnih slabosti. Rezultat je intrigantno, elegantno i nenametljivo ostvarenje koje se gleda s užitkom. Prirodna karizma glumice Jodie Foster najveći je mamac i najjača karika ovog razigranog psihološkog trilera s primjesama romantične komedije.
O autoru
