Glumci Mads Mikkelsen, Nikolaj Lie Kaas te redatelj Anders Thomas Jensen ponovno su u elementu u ovom zabavnom i otkačenom filmu, u kojem se crni humor, nasilje i apsurd prepliću s neočekivanom emotivnom toplinom. Iako pati od tonalnih i ritmičkih oscilacija, riječ je o hrabrom i vrijednom gledanja ostvarenju, koje nagrađuje publiku spremnu prihvatiti njegovu neobičnost.
Glumci Mads Mikkelsen i Nikolaj Lie Kaas, zajedno s redateljem Andersom Thomasom Jensenom, čine jedan od najprepoznatljivijih kreativnih tandema suvremenog danskog filma. Njihova suradnja traje više od dva desetljeća, a zajedno su snimili pet filmova koji su obilježili nordijsku kinematografiju. Svaki od tih projekata nosio je prepoznatljivu kombinaciju crnog humora, moralnih paradoksa i likova na rubu društva – zaštitni znak Jensenova autorskog rukopisa.
Vrijedne nominacije
Nakon 2020. godine i filma Jahači pravde (Retfærdighedens ryttere, engleski naslov: Riders of Justice) u naša kina nedavno je stigao njihov najnoviji, šesti zajednički naslov, Posljednji Viking (Den sidste Viking, 2025.; engleski naslov: The Last Viking). Riječ je o malom žanrovskom miksu, otkačenoj komediji koja kombinira prilično žestoko nasilje s (crnim) humorom, satiru i dramu. Time ovo Jensenovo ostvarenje dodatno potvrđuje njegovu sklonost spajanju žanrova i stvaranju filmova koji se istodobno poigravaju mitologijom i suvremenim senzibilitetom.
Sam film bio je nominiran za dansku filmsku nagradu Robert (Robertprisen) u čak četrnaest kategorija, a osvojio je onu publike. Takav prijem jasno pokazuje da je film u Danskoj doživljen kao važan naslov, ne samo unutar žanra nego i u širem kontekstu nacionalne kinematografije. Ujedno potvrđuje i to da je Mikkelsenova suradnja s Jensenom i dalje jedan od najpouzdanijih kreativnih motora suvremenog nordijskog filma. Posebno dodajmo i to da je za svoju izvedbu u filmu Mikkelsen bio nominiran za Europsku filmsku nagradu.
Ovo je film o dvojici braće, Ankeru (Nikolaj Lie Kaas) i mentalno bolesnom Manfredu (Mads Mikkelsen), koji se nakon mnogo godina ponovno susreću. Anker je zbog pljačke proveo petnaest godina u zatvoru, a prije uhićenja povjerio je Manfredu zadatak da sakrije torbu s novcem, zakopavši je negdje u šumi kraj njihova nekadašnjeg doma. No Manfredovo se stanje u međuvremenu pogoršalo: krade susjedima pse, živi u uvjerenju da je John Lennon i prijeti samoubojstvom ako ga se ne oslovljava kao “John”.
Kako bi pronašao novac, Anker kaže njihovoj sestri Freji (Bodil Jørgensen) da brata odvedi na nekoliko dana u staru obiteljsku kuću, koju sada vode novi vlasnici, Margarethe (Sofie Gråbøl) i Werner (Søren Malling), pretvorivši je u pansion. No problemi se brzo gomilaju: Ankerov bivši partner u zločinu, Flemming (Nicolas Bro), želi svoj dio plijena, a Manfred tvrdi da se torbe uopće ne sjeća. Situacija dodatno izmiče kontroli kada Manfred postane član „Beatlesa“, glazbenog benda sastavljenog od psihičkih bolesnika koje okuplja samozvani psihijatar Lothar (Lars Brygmann), navodno u sklopu terapijskog eksperimenta. Međutim, Flemming ne miruje i kreće po svoj novac…
Animirani prolog i epilog
Ovo je zabavan, otkačen i tipično “jensenovski” film, u kojem se crni humor, nasilje i apsurd prepliću s neočekivanom emotivnom toplinom. Humor najvećim dijelom proizlazi iz poigravanja s Manfredovim mentalnim stanjem, ali film to nikada ne koristi na uvredljiv ili ponižavajući način – naprotiv, u toj bizarnosti krije se određena nježnost.
Redatelj Jensen ponovno pokazuje koliko dobro razumije dinamiku likova koji su istodobno disfunkcionalni i duboko ljudski, pa se i najapsurdnije situacije doimaju prirodnim dijelom njihova svijeta. Vizualni stil, iako nenametljiv, povremeno iznenadi dojmljivim kadrovima koji naglašavaju izoliranost likova i njihovu unutarnju borbu. Ispod slojeva groteske i nasilja provlači se jasna tematska nit o različitosti i prihvaćanju, dodatno naglašena animiranim prologom i epilogom koji priči daju gotovo mitološku dimenziju.
Naslov filma, Posljednji viking, pritom funkcionira kao metafora za ljude koji žive izvan društvenih normi, one koji se ne uklapaju i ne pristaju na pravila većine. U tom smislu i Anker i Manfred predstavljaju “vikinge” modernog doba – slomljene, izgubljene, ali tvrdoglavo vjerne vlastitim unutarnjim zakonima.
U tom kontekstu, film sadrži animirani prolog i epilog o dječaku, sinu vikinškog vođe, koji izgubi ruku, a koji služe kao jasna alegorija o identitetu i prihvaćanju različitosti. Priča o plemenu koje kolektivno žrtvuje vlastite ruke kako bi zaštitilo onoga koji je “drugačiji” naglašava apsurd društvenih normi, ali i potrebu za solidarnošću. Time film sugerira da se “različitost” prestaje doživljavati kao mana tek kada postane zajednička, a identitet se pronalazi tek kad se prestane bježati od vlastite ranjivosti.
Nagli skokovi između humora i ozbiljnosti
Najveći problem filma leži u neravnomjernom ritmu, jer druga polovica vidljivo gubi fokus i tonalnu stabilnost. Nakon vrlo snažnog i kompaktnog početka, priča se počinje širiti u previše smjerova, što razvodnjava emocionalni naboj koji je isprva bio jasno postavljen. Film u jednom trenutku pokušava istodobno biti komedija, drama, satira, horor, triler pa i akcijski film, pa nijedan od tih slojeva ne dobiva dovoljno prostora da se u potpunosti razvije.
Takvo gomilanje ideja rezultira naglim skokovima između humora i ozbiljnosti, što povremeno narušava cjelovitost cjelokupnog narativa. U srednjem dijelu tempo počinje oscilirati, prelazeći iz intenzivnih scena u epizodične digresije koje usporavaju radnju i razbijaju kontinuitet. Pri tom završnica djeluje malo prenaglo, kao da film želi zatvoriti sve otvorene niti brže nego što im je prethodno dao prostora.
Glumački Mads Mikkelsen (Čudovište ispod kreveta /Dust Bunny, 2025.) ponovno pokazuje izniman raspon, spajajući komičnu bizarnost i duboku ranjivost u liku Manfreda bez ijednog krivog koraka. Ono što će vas odmah oboriti s nogu je njegov izgled, posebice frizura. Nikolaj Lie Kaas (filmski serijal Department Q)je čista njegova suprotnost, u njemu tinja bijes ali i velika ljubav prema bratu. Njih dvojica funkcioniraju kao savršeno uigran tandem, što ne čudi s obzirom na dugogodišnju suradnju s Jensenom.
Ostatak glumačke ekipe, posebice Sofie Gråbøl, daje filmu dodatnu teksturu i humorističnu oštrinu. Dodajmo da je ona već surađivala s Jensenom, Mikkelsenom i Kaasom na filmu Treptava svjetla (Blinkende lygter, 2000.; engleski naslov: Flickering Light). Sve skupa gledajući, Zahvaljujući snažnim glumačkim izvedbama, čak i najapsurdnije situacije djeluju uvjerljivo i prirodno proizašle iz karaktera, a ne iz pukog scenarističkog trika.
Šarm koji se ne može imitirati
Iako film Posljednji viking pati od tonalnih i ritmičkih oscilacija, ostaje dovoljno osebujan da se izdvoji unutar suvremene nordijske kinematografije. Njegova neobična kombinacija humora, brutalnosti i emotivne ranjivosti možda neće osvojiti svakoga, ali upravo u toj mješavini leži njegova najveća privlačnost. Kad god se priča previše rasprši, glumačke izvedbe vraćaju fokus i podsjećaju na to zašto ov svijet redatelja Andersa Thomasa Jensena dalje funkcionira. Čak i u trenucima kada ritam posustane, film zadržava autentičnu energiju koja ga čini živim i privlačnim.
Njegova spremnost da riskira, da bude čudan, pretjeran i nježan u isto vrijeme, daje mu šarm koji se ne može lako imitirati. Gledatelji koji prihvate njegovu neujednačenost bit će i više nego zadovoljni. Velika je šteta što oscilacije u tonu i tempu sprječavaju film da postane zaista izvanredan, ali one ne brišu njegove najjače kvalitete. Sve skupa, Posljednji viking ostaje zanimljivo, hrabro i vrijedno gledanja ostvarenje koje nagrađuje publiku spremnu prihvatiti njegovu neobičnost.
O autoru
